Bosanac odbranio doktorat na Oxfordu na temu rata u bivšoj Jugoslaviji
Bosanci i Hercegovci širom svijeta ispisuju značajne i uglavnom pozitivne priče. Silom prilika su se obreli širom svijeta, a značajan dio njih se brzo adaptirao na novu sredinu te je počeo nizati uspjehe. Ozren Jungić iz Banje Luke, samo je mali dio te velike pozitivne bh. priče i dokaz da se na ovim prostorima rađaju veliki talenti.
On je prošlog mjeseca odbranio doktorsku tezu na temu ratova u bivšoj Jugoslaviji.
“Kad sam odlučio za postdiplomske studije učinilo mi se prirodnim da istražujem historijske teme vezane za bivšu Jugoslaviju, jer je to bila oblast o kojoj sam već dosta znao i koju sam želio još detaljnije proučavati”, kaže ovaj skromni mladić.
Zajedno sa roditeljima i mlađim bratom živio je u Banjoj Luci do 1992. godine. Tada se porodica Jungić iselila u Kanadu, gdje i danas žive. Ozrenov otac je matematičar, majka menadžer jednog odsjeka na tamošnjem univerzitetu, a mlađi brat inžinjer.
“Odrastao sam u Vancouveru, gradu na zapadnoj obali Kanade. To je jedno od najljepših mjesta na svijetu”, kaže Ozren Jungić koji je pred Novu godinu posjetio BiH.
U intervjuu za Fokus.ba Jungić je odgovarao na pitanja o događajima koji su prethodili raspadu bivše države, odgovornosti politike i političara, odnosno međunarodne zajednice u svemu, te naravno budućnosti…
FOKUS: Završili ste doktorski studij na Univerzitetu Oxford na temu rata u BiH, a jedan od recezenata Vašeg rada istaknuti je istoričar i poznavalac prilika na Balkanu Noel Malkolm. S obzirom da ste rođeni u BiH, te da ste jedno vrijeme stažirali u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu čini se logičnim Vaš interes za ovu temu. Kako je prošla dobrana diplomskog?
JUNGIĆ: Odbrana doktorata nije bila laka. Na Oxfordu odbrana doktorske teze je zatvorena za javnost. Uz kandidata su prisutni samo dva ispitivača koje univerzitet odredi na prijedlog studentovog mentora. Jedan od ispitivača je uvijek profesor sa Oxforda koji je specijalista u datoj oblasti, a drugi je naučnik izvan Oxforda koji je svjetski autoritet za problem koji teza obrađuje.
Ispitivači su pročitali moju tezu vrlo pažljivo. Odbrana je trajala dva sata i trideset minuta tokom kojih sam odgovarao na pitanja koja su išla od doprinosa moga rada već postojećoj literaturi o ratu u Bosni do najsitnijeg detalja u mome rukopisu. Na sreću, sve se dobro završilo. Uz zahtjev da na nekoliko mjesta u mome radu budem precizniji i jasniji, ispitivači su mi čestitali na uspješnoj odbrani doktorske teze.
FOKUS: Šta Vas je motiviralo da se odlučite za naučno istraživanje baš ove tematike?
JUNGIĆ: Istorija Bosne me interesovala još prije studija, kad sam postao svjestan pod kojim se okolnostima moja porodica doselila u Kanadu 1992. godine. Čitao sam knjige vezane za taj period, i to je u meni pobudilo interesovanje za opštu historiju, koju sam kasnije studirao na univerzitetu.
Kad sam odlučio nastaviti postdiplomske studije učinilo mi se prirodnim da istražujem istorijske teme vezane za bivšu Jugoslaviju, jer je to bila oblast o kojoj sam već dosta znao i koju sam želio još detaljnije proučavati. Raspad Jugoslavije i ratovi koji su uslijedili privukli su pažnju brojnih istoričara, u koje se i ja ubrajam. Akademski posmatrano, postoji mnogo načina da se rat u Bosni istraži i naučno obradi, a obilje dokumenata će omogućiti istoričarima dugotrajan rad na toj temi.
Za mene lično, to je još uvijek istorijski događaj, ili niz istorijskih događaja, za koje sam šokiran da su se uopšte desili. Zašto je sve to moralo biti baš onako kako je bilo? Često razmišljam o tom pitanju, koje, uostalom, i jeste pitanje za istoričare. Moja je želja bila da razumijem ovo razdoblje istorije zbog sebe samoga.
Kao neko ko je u isto vrijeme i vezan za Bosnu i neko ko je vrlo daleko od nje, ja se nadam da će moja istraživanja, kada budu objavljena u skoroj budućnosti, pomoći i drugima, koji su moguće i više pogođeni ratom u Bosni od mene, da bolje razumiju vrijeme, ljude i događaje koji su odredili živote sviju nas.
FOKUS: Šta su po Vama ključni uzroci koji su doveli do rata u Bosni i Hercegovini i da li je taj rat, ako već nije mogao biti izbjegnut, mogao završiti puno prije i sa manje žrtava?
JUNGIĆ: Rat u Bosni i Hercegovini je, očito, vezan za raspad Jugoslavije. Nastojanje državnog rukovodstva u Srbiji da dominira jugoslovenskom federacijom uzrokovalo je njen raspad, a želja da se održi kontrola nad Bosnom dovela je na kraju i do samog rata.
Ozren Jungić: Odbrana trajala dva sata i trideset minuta
Vođe različitih zainteresovanih strana su iskoristile haos nastao raspadom bivše države za promociju vlastitih interesa i rat je bio odraz pokušaja da se stvore nove političke tvorevine i institucije kojima bi oni upravljali.
Ima jedna sarkastična primjedba koja se pripisuje Vladimiru Gligorovu: zašto bih ja bio manjina u tvojoj državi kad ti možeš biti manjina u mojoj?
Ovo govori o suštini ideje vezane za izgradnju nacionalnih, pretezno monoetničkih država, a što je bilo veoma popularno kod vodećih elita za vrijeme raspada Jugoslavije.
Ne vidim kako su se dijelovi bivše Jugoslavije, uključujući tu i Bosnu i Hercegovinu, mogli zamijeniti homogenim, monoetničkim državama, a da se pritom izbjegne ogromna količina nasilja.
Ozbiljni istoričari se ne bi smjeli baviti lažnim scenarijima; sve se dogodilo onako kako se dogodilo i mi jednostavno ne znamo šta se uopošte drukčije moglo desiti da uzroci nisu bili onakvi kakvi su bili. Uzimajući u obzir tu činjenicu, moglo bi se reći da je moguće ili vjerovatno da se rat mogao završiti mnogo ranije i sa manje žrtava, samo da su ratne lideri bili malo razumniji. Na nesreću, lideri su imali vlastitu tvrdu ideološku viziju poslijeratnog uređenja i bili su spremni da idu do kraja ne bi li realizovali taj svoj plan.
FOKUS: Kolika je tu odgovornost politike ključnih svjetskih sila iz tog perioda, a kolika politike vođene tada u BiH i njenim susjednim zemljama Srbiji i Hrvatskoj?
JUNGIĆ: Nema tog savremenog rata u kome nisu bile umiješane i strane sile. Moglo bi se reći da su svi značajni oružani sukobi u Evropi, pa čak i u svijetu, počevši od Francuske revolucije pa nadalje, uvijek imali svoju međunarodnu dimenziju; na primjer, jedan ili više učesnika u sukobu bi obično imali neku vrstu podrške sa strane. Ali, i pored svega toga, ubijeđen sam da su upravo lokalne vladajuće elite najodgovornije za rat u Bosni.
Dokumenti pokazuju da su HVO i VRS dobijali oružje i ostalu opremu skoro isključivo iz Hrvatske i Srbije. Franjo Tuđman je imao potpunu kontrolu nad HVO-om, a dokaz za to je da je upravo on bio taj koji je ubijedio rukovodstvo HDZ BIH da prihvati sporazum u Washingtonu i odustane od stvaranje Herceg Bosne. Slobodan Milošević, uprkos tome što je bio izazivač jugoslovenske krize i rata u Bosni, nije imao takav stepen kontrole nad vladajućim strukturama u RS-u nakon maja 1992.
Ozren Jungić: Milošević je postigao cilj
Ali, i pored toga, VRS je i dalje dobijala oružje, municiju i novčanu pomoć iz Beograda, i to do samog kraja rata. Milošević je mogao da ‘zavrne slavinu’, ali to nije učinio. Radovan Karadžić i njegovi sljedbenici su bili ti koji su radili na tome da se stvori RS.
Ja mislim da su u periodu 1991. – 92. političari sa različitih strana političkog spektra svjesno eskalirali svoje političke koncepcije i da su time, što zbog vlastite bezprizornosti što zbog nesposobnosti da u potpunostu razumiju posljedice svojih akcija, doprinijeli početku ratnog stanja. Međutim, činjenica je da je VRS kontrolisala 70% Bosne od proljeća/ljeta 1992. do ljeta 1995. i da je imala najveći kapacitet da promijeni stanje na terenu u dugom vremenskom periodu.
Što se tiče međunarodne zajednice, rat u Bosni je predstavljao novi izazov u post-hladnoratovskom svijetu. Pregovori pred sam rat nisu urodili nikakvim plodom, ekonomske i vojne sankcije su imale negativan i nesrazmjeran utjecaj, a mirovne snage nisu uspjele spriječiti nasilje u Sarajevu, Srebrenici i drugim krajevima Bosne (i Krajine). Međutim, NATO intervencija je, u augustu 1995. godine, odigrala ključnu ulogu u porazu VRS-a, a američki diplomatski pritisak je zaustavio napredovanje ARBiH i HVO-a prema Banja Luci.
Odgovornost za rat snose mnogi, ali bih rekao da su upravo lokalne vladajuće elite bile najodgovornije za izbijanju, dužinu i brutalnosti rata.
FOKUS: Nedavno je obilježeno 20 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u BiH. Kako Vi sa ove vremenske distance gledate na ovaj dogovor i sve ono što je donio i je li on po Vašem mišljenju trajno riješio status BiH ili je ovo pitanje i dalje otvoreno?
JUNGIĆ: Milošević je u januaru 1993. godine pokušao nagovoriti rukovodstvo Srba u Bosni da prihvati Vance-Owenov plan. Njegov argument je bio da je ključ za pobjedu na duge staze insistiranje na statusu ‘konstitutivnih naroda’, i da bi na taj način sva tri naroda dobila garantovanu ravnopravnost. Milošević je računao na pat poziciju koju bi taj plan izazvao, te da bi secesija u budućnosti postala realna alternativa.
Ako je ovo bio stav Miloševića i za vrijeme pregovara u Daytonu, onda slijedi zaključak da je on postigao ono što je i želio. Na kraju krajeva, izgleda da model Daytona nije donio ni željeno pomirenje, ni stabilniju politiku, niti priliv investicija u zemlji.
Moglo bi se reći da su svi značajni oružani sukobi u Evropi, pa čak i u svijetu, počevši od Francuske revolucije pa nadalje, uvijek imali svoju međunarodnu dimenziju
I kako sad dalje? U svakom slučaju, bolje je imati ovu, kakvu-takvu, disfunkcionalnu državu, nego rizikovati nove sukobe. Ako bi stanovnici Bosne bili voljni da rade zajedno na prevazilaženju posljedica ovog strašnog perioda u njihovoj istoriji, i počeli da grade uzajamno povjerenje, odmičući se od modela zajedničkih prava u korist prava građanina kao pojedinca, Bosna bi vjerovatno mogla funkcionisati neuporedivo bolje, politička situacija bi se stabilizovala, što bi, zauzvrat, moglo dovesti do dinamičnijeg ekonomskog razvoja i boljeg životnog standarda za sve.
Naravno, svaki stanovnik mora imati puno pravo da ispoljava nacionalnu, vjersku i svaku drugu pripadnost po svom ličnom izboru, ali država ne bi trebalo da se miješa u tu sferu života svojih podanika. Ako stanovnici Bosne nisu spremni na takvu promjenu, onda je bolje da ne mjenjaju sadašnje stanje, u kojem vladaju korupcija i javašluk, ali, takođe, i mir.
FOKUS: Bosna i Hercegovina je 20 godina nakon Dejtona zakočena na pragu članstva ključnih međunarodnih asocijacija, prije svega NATO-a i EU, i to prije svega zahvaljujući zloupotrebi pojedinih dejtonskih mehanizama od strane određenih poilitičkih elita. Da li će tek sa punopravnim članstvom države BiH u ovim organizacijama zapravo biti stavljena tačka na kontinuiranu nestabilnost u cijeloj regiji zapadnog Balkana i kako tamo stići ako se pomenute blokade nastave?
JUNGIĆ: Dugoročna stabilnost se neće uspostaviti time što će Bosna postati član ove ili one međunarodne organizacije, već kroz volju i napor ljudi koji u njoj žive. Stabilnost će se postići kad svi stanovnici vide da je u njihovom zajedničkom interesu da grade međusobno povjerenje i saradnju.
Članstvo u međunarodnim organizacijama može biti poželjno iz nekih ekonomskih i bezbjednosnih razloga, ali unutrašnja stabilnost i buduće blagostanje trebaju i moraju biti rezultat domaćih inicijativa.
FOKUS: Današnje etnnonacionalno ustrojstvo BiH u suprotnosti je sa temeljnim vrijednostima građanskih prava i sloboda u zapadnim zemljama i direktni je rezultat priznavanja posljedica rata. Može li BiH u bližoj budućnosti dobiti unutrašnje ustrojstvo zasnovano na jednakosti svih građana, a ne na isključivoj jednakosti naroda kako je to danas dominatno ustavno načelo i je li zapravo to ključni uslov stabilnosti države BiH?
JUNGIĆ: Izbori su u Bosni, 1990. godine, utvrdili pravilo na osnovu kojeg su političke stranke i državne institucije te koje će štite ‘nacionalne interese.’ Ovakav stav je, međutim, i doveo do ratnog sukoba, a ugrađen je i u temelje sporazuma u Daytonu, tako da predstavlja izvor mnogobrojnih iskušenja sa kojima se Bosna danas suočava.
Svi stanovnici Bosne se moraju iskreno zapitati, uzimajući u obzir sve ono kroz šta je njihova zemlja prošla u posljednih dvadeset pet godina: da li koncept ‘nacionalnih interesa’ mora diktirati politički život u zemlji i to samo zato što je produkt, svi ćemo se složiti, najgoreg perioda kroz koji je Bosna prošla nakon Drugog svjetskog rata?
Da li zaštita takvog političkog sistema mora da bude glavna obaveza izabranih državnih zvaničnika?
Ironija je u tome da svi stanovnici Bosne gube kada se ogromna količina vremena i napora troše u jalovim diskusijama u vezi ‘nacionalnih interesa’, umjesto da se radi na tome kako bi se poboljšao životni standard cijelog društva. Koncept ‘zaštite nacionalnih interesa’, za vrijeme izbora i kasnije, služio je i služi kao idealan paravan za prikrivanje stagnacije u razvoju zemlje.
Čini se da nephodne promjene u bliskoj budućnosti nisu vidljive, ali jedan način da se stvari pokrenu sa mrtve tačke bi bio da birači izaberu predstavnike koji bi predložili konretne planove za unapredjenje životnog standarda ili priliva što više investicija. Kad građani izaberu političare kojima će glavna briga biti kako racionalno iskoristiti poreske prihode, Bosna će tada biti mnogo bliža opštoj stabilnosti.
Ja se nadam da će stanovnici Bosne prihvatiti kao zajedničku spoznaju da je period 1992.-1995. bio duboko tragičan za sve, ali da njihova budućnost ne mora zauvijek biti određena događajima iz tog vremena.
