Bolesnik kojem spasa nema? GRAS treba pretvoriti u zabavni park

U autorskom tekstu za Al Jazeeru Balkans Ermin Čengić piše o dugogodišnim problemima u preduzeću GRAS, a njegov tekst prenosimo u cijelosti:

Kažu da je propast gradskog saobraćajnog preduzeća u Sarajevu, od milja zvanog GRAS, skoro pa izvjesna. Kao bolesniku od neizlječive bolesti kojem niko nema hrabrosti saopćiti surovu istinu, i u slučaju GRAS-a se uvijek nekako nađu izgovori zašto se ne proglasi stečaj i pored katastrofalne poslovne politike i bezizgledne pozicije. Dugovanja državi i radnicima idu preko 110 miliona eura. Akumulirani gubitak je oko 133 miliona eura do prošle godine. Preduzeće zapošljava oko 1.500 radnika od kojih su samo trećina vozači. Dugogodišnjem bivšem direktoru se sudi jer ga sarajevsko tužilaštvo tereti za zloupotrebu položaja pri čemu je GRAS-u i kantonalnom budžetu pričinjena šteta od oko pola miliona eura. Sve nabrojano je epilog činjenice da je GRAS nakon rata, umjesto za kvalitetan i efikasan prevoz građana i posjetilaca Sarajeva, služio kao stranački bankomat i kadrovsko utočište.

Skoro svaka kantonalna vlada posljednjih godina imala je neki svoj recept kako će produžiti agoniju nas koji se vozimo vozilima GRAS-a i njih koji u ovoj firmi rade. I nijedna nije uspjela da ponudi iole razuman i ekonomski održiv izlaz iz mučne situacije u kojoj smo se skupa našli mi, korisnici usluga GRAS-a, koji zapravo održavamo ovu firmu na aparatima i oni, radnici, što plaćaju cijenu malignog sistema koji im je svih ovih godina postavljao i smjenjivao nesposobne i/ili u sumnjive poslove upletene uprave.

Naplaćivanje informacija

Umjesto sveobuhvatnog plana, nude se, blago rečeno, uvredljivo budalaste „inovacije“ poput nedavno najavljenog uvođenja sistema Bus Info servis, što je usluga informisanja putnika o nailasku vozila javnog gradskog prijevoza na stanicu na kojoj građanin čeka i koja će se, vjerovali ili ne, naplaćivati. „Simbolično“, kažu u GRAS-u čiji inovatori nisu vjerovatno ni čuli da je u tzv. normalnom svijetu uobičajeno da svaka stanica javnog prevoza ima displej koji pokazuje informacije koje grasovci žele naplaćivati.

Ima, istina je, i istinski inventivnih ideja o spašavanju GRAS-a koje ne dolaze iz reda onih koji su (sa)učestvovali u njegovom uništavanju. Tako je prije otprilike mjesec dana javnosti prezentirano rješenje koje bi omogućilo da GRAS od potrošača postane proizvođač električne energije i na taj način, dugoročno, otplati makar dio svojih ogromnih dugovanja.

Belmin Selimbegović, član Asocijacije inovatora Bosne i Hercegovine, ponudio je projekat “GRAS for EKO future” koji je zasnovan na ideji postavljanja fleksibilnih solarnih panela na kontaktne vodove nosećih stubova tramvajske infrastrukture. Uz početno ulaganje od 10 miliona eura implementacijom ovog projekta GRAS bi, kaže ovaj inovator, godišnje zarađivao blizu 2,5 miliona eura od električne energije. Ko voli da se bavi matematikom, nije mu teško izračunati korist koju bi GRAS imao od primjene ovog projekta. Ostaje da se vidi da li će iko ozbiljno razmatrati panele kao rješenje za muke GRAS-a i nas u njegovim vozilima. Ali ako EKO budućnost zaobiđe GRAS, treba razmotriti još jednu alternativnu ideju.

Program parka  

Infrastruktura i kadrovski potencijal je već tu. Vozila su stara i rasklimatana i kao takva idealna za opasne vožnje uzbuđenja u kojima građani Sarajeva za mizernu cijenu, a nekad i besplatno, uživaju svakog dana. Za one debljih živaca tu su i prave horor varijante, od iskakanja tramvaja punog putnika iz šina do otpadanja točka minibusa u vožnji. Posebno ushićenje kod sadašnjih putnika izaziva upad pet-šest revizora u tramvaj ili trolejbus, pa ne treba sumnjati u to da će i posjetiocima zabavnog parka GRAS biti zanimljiv performans ovih revizorskih grupa tradicionalno podijeljen u tri čina: prvo agresivno uvodno ispitivanje putnika, onda izvođenje iz vozila onih koji su bez karte te, naravno, stranaca koji ne govore domorodački jezik i k tome ne znaju poništiti kartu te na kraju, nastavak njihovog maltretiranja na stanicama. Jasno, radi autentičnosti i većeg užitka posjetilaca parka, tramvaje i trolejbuse treba ostaviti jednako prljavim, zagušljivim i smrdljivim kao što su danas.

Tu je, naravno, i adrenalinska tura koja pored svih pobrojanih opasnosti uključuje i mogućnost zaraze bakterijama ili bliski susret sa džeparošem. Po specijalnoj cijeni mogao bi se ugovoriti i pokušaj komunikacije sa mrzovoljnim vozačem u toku vožnje te uživanje u arsenalu psovki kojima ovaj raspolaže. Onima koji vole rizik, preporučivano bi bilo da uzmu turu popularno nazvanu „Jutarnji odlazak na posao“, gdje bi se suočavali sa raznim iskušenjima, od toga da vozilo GRAS-a uopće ne dođe na stanicu, bez ikakvog razumnog objašnjenja, do kvara usred vožnje i dileme da li ga gurati sa ostalim putnicima „da upali“ ili trčati za drugim vozilom GRAS-a.

Čudo zvano ‘vozni red’

Posebno mjesto u zabavnom parku trebao bi zauzimati paviljon historijskih znamenitosti. Tu bi najmlađi posjetioci mogli naučiti razne tehnike kačenja za tramvaj, dok bi oni stariji zavirili u čudesni svijet GRAS-ovih urbanih legendi: jedni bi čuli priču da je, nekad, trolejbus vozio čak do Vogošće, a drugi bi bili šokirani spoznajom da je bio jedan autobus, sedamnaestka sa Breke, koji je svako jutro tačno u 7 sati i 8 minuta dolazio na stanicu!!! Mogli bi upoznati i sretnike koji tvrde da se to dešava čak i danas, ponekad. Vrhunac uzbuđenja u historijskom paviljonu bila bi, ipak, posjeta praonicama autobusa i minibusa koje su koštale skoro milion eura, a da nikad nisu oprale nijedno vozilo…

Šteta bi bilo ne iskoristiti silni zabavni potencijal koji GRAS posjeduje i know-how sakupljan naročito u poslijeratnom periodu. Treba samo uhvatiti momenat, dok sud nije zakazao novu aukciju za prodaju tramvaja i autobusa. Ili i ovu aukciju možda uključiti u znamenitosti zabavnog parka GRAS…