Bogić Bogićević za Fokus.ba: Formula ZAVNOBiH-a je najbolja formula “mirne Bosne”

Razgovarao: Vlastimir MIJOVIĆ

Nekad je, 1989. godine, bio najmlađi član Predsjedništva Jugoslavije, poznat po svom odbijanju da podrži pokušaj JNA da uvede vojnu vlast u toj državi te da, u interesu Beograda, pokori čitavu Jugoslaviju. I danas je borac protiv svake vrste zla, čovjek bez dlake na jeziku kad god treba govoriti o principima i istinskim vrijednostima. Iako se politikom ne bavi već 15-tak godina, Bogić Bogićević je veliki javni autoritet čija mišljenja i ocjene su u BiH uvažene kao rijetko čije.

Zamolili smo ga, ususret Danu državnosti, da za naše čitaoce komentariše značaj Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a, u čiju čast je i utvrđen ovaj državni praznik.

FOKUS: Gospodine Bogićeviću, koliko duh ZAVNOBiH­a, po Vašem mišljenju, danas živi u Bosni i Hercegovini?

BOGIĆEVIĆ: Ovo što danas imamo, jako je daleko od slova i duha ZAVNOBiH-a. Umjesto tolerantne i složne nacionalne zajednice, mi živimo u vremenu podozrenja, nesloge, čak i mržnje. Umjesto prava koja su proklamovana 1943. godine, ovdje caruje bezakonje i obespravljenost građana svake nacije i vjere.

Nama treba neki novi ZAVNOBiH koji će to sve da vrati na pravo mjesto. Zapravo, imajući u vidu šta je svojedobno preporučeno u Mrkonjić Gradu, mi se trebamo vratiti tom događaju, njegovom Proglasu i Rezoluciji. Oni su danas jednako važni i potrebni koliko su bili i te ratne 1943. godine kada se u BiH vodio i odbrambeni rat protiv Njemačke, ali i bespoštedni građanski rat.

Ne možemo biti zadovoljni njegovanjem tradicija ZAVNOBiH-a koji predstavlja naš državni grunt i naš rodni list. No, kad znamo koliko se u Bosni i Hercegovini danas malo poštuju brojni događaji i ličnosti iz njene prošlosti, onda možemo reći da ovaj događaj ipak nije potpuno potisnut ili uklonjen na marginu. Ne obilježava se, nažalost, u cijeloj zemlji, niti mu vlast pridaje značaj koji suštinski ima, ali Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a ipak se u ovim novembarskim danima puno pominje, prisutno je u medijima i među građanima.

Na njegovom obilježavanju građani rade više od vlasti. Bio sam prethodnih godina na brojnim skupovima koji se tim povodom organizuju u BiH, ali i među našim iseljenicima po cijelom svijetu. Kad žele da se sjete nečeg lijepog, oni se sjete ZAVNOBiH-a. Sve bi bilo drugačije kad bi današnja BiH više ličila na sliku koja je o njoj stvorena prije 75 godina u Mrkonjić Gradu, danas bi ovdje bilo neuporedivo ljepše i lakše živjeti. Imali bismo Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu, a ne ono što imamo sada, a što je oličeno u težnjama da se ona podijeli, pa da svaki narod, na etnički očišćenim teritorijama, dobije svoj komad BiH te da na njemu živi sam samcijat.

Da bismo se vratili na pravi put, samo treba da se vratimo u prošlost. U njoj se krije formula naše budućnosti i naše vječnosti, u tim principima koji su prije 75 godina godina proklamovani u Mrkonjić Gradu. Samo na njima može bivstvovati mirna i složna Bosna i Hercegovina. Tu ne treba izmišljati nikakvu toplu vodu, ona je odavno poznata.

FOKUS: Smatrate li da nove generacije dovoljno znaju o ZAVNOBiH-u?

BOGIĆEVIĆ: Volio bih da znaju puno, puno više. I ne samo o prvom nego i o sva tri zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća Bosne i Hercegovine. To su tri velike priče iz naše prošlosti, tri događaja kojim svaki čestiti Bosanac i Hercegovac treba da se ponosi.

Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a počelo je u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. u 19 sati. Završeno je iste noći, oko 4 sata ujutro. Skupu je prisustvovalo 247 delegata iz svih krajeva BiH. Tada je ZAVNOBiH formalno konstituisan kao opštepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta Bosne i Hercegovine, da bi u praksi djelovalo kao njen najviši organ vlasti.

Odbornici su tada u Mrkonjiću usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima BiH. Tu je zapisano istorijsko i vanvremensko geslo za slogu i slobodu u ovim krajevima, parola da “BiH nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska”. Izričito je naglašeno da to treba da bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.

Na tom tragu održano je i Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a, od 30. juna do 2. jula 1944. godine, u Sanskom Mostu. Tada je donesena Deklaracija o pravima građana u BiH.

Napokon, 26. aprila 1945. godine, u oslobođenom Sarajevu održano je i treće, posljednje zasjedanje ZAVNOBiH-a. Na njemu je zaokružena državna struktura federalne Bosne i Hercegovine, a ZAVNOBiH je prerastao u Privremenu Narodnu skupštinu Bosne i Hercegovine.

FOKUS: Zašto su u današnjoj praksi pomenuti principi tako malo prisutni?

BOGIĆEVIĆ: Morate znati razliku između onih koji su prije 7-8 decenija vodili Bosnu i Hercegovinu i onih koji to sada čine. Vijećnici ZAVNOBiH-a bili su antifašisti. A šta su ovi koji sjede u današnjoj vlasti, mislim da ne treba posebno naglašavati. U svakom slučaju se nisu legitimisali kao antifašisti. Oni nisu odgojeni na tim principima niti su to njihova životna opredjeljenja.Stoga se i ne može očekivati da oni slijede tradicije koje su suprotne tim njihovim opredjeljenjima.

Umjesto prožimanja, sloge i etničke saradnje, većina ljudi koji kod nas dolaze u vlast svoju nacionalnost pretvaraju u svoju profesiju. Njima reći da “BiH nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska”, isto je što i izvlačiti im tepih ispod nogu ili čupati zdrave zube. Oni žive i prosperiraju na potpuno suprotnim principima, na fabrikovanju stalne zavade, podozrenja i međunacionalne mržnje. Njihovo je geslo: Što građanima gore, to nama bolje!

FOKUS: Vidimo da se kolo istorije okrenulo naopačke. No, može li se, i kako, još jednom okrenuti i vratiti unatrag, na izvorište istinskih principa za složan i tolerantan život u Bosni i Hercegovini kao zajednici tri naroda i svih njenih građana?

BOGIĆEVIĆ: Vrijednosti ZAVNOBiH žive su u ljudima. Ne možemo precizno kazati koliko Bosanaca i Hercegovaca se oduprlo višedecenijskim politikama zavade i sijanja mržnje, ali iskonsko ljudsko iskustvo govori da niko sreću neće pronaći na nesreći drugoga, posebno onoga s kim dijeli zrak i zemlju, istu teritoriju.

Dok u ljudima ima međusobne tolerancije i razumijevanja, do tada živi i nada da BiH može biti uređena u skladu sa onim visokim standardima koje je za nju ZAVNOBiH propisao još prije 75 godina. Naravno da se tu radi o jednom dugom i neizvjesnom procesu. Jer, u međuvremenu, u ratu i bratoubilačkom uništenju, BiH je izmijenila svoju sliku. Nije to više onaj legendarni šareni ćilim, nije ovo zemlja u kojoj vrata do vrata žive i Srbi i Bošnjaci i Hrvati i Jevreji i Bosanci i Hercegovci. Linije razdvajanja strogo su, u najvećem dijelu BiH, povučene i kroz bračne postelje.

No, iako mješovitih brakova nema koliko nekad, oni ipak nisu zamrli. I to je jedan od elemenata koji ulijevaju nadu da je moguć proces vraćanja izvornim principima “mirne Bosne”. On vodi isključivo kroz primjenu formule stare 75 godina, koja je obnarodovanja u Mrkonjić Gradu na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a.

Važnu ulogu u tom procesu može da ima Sarajevo, grad koji je na svom istočnom rubu u poraću dobio jedan novi grad (Istočno Sarajevo), u kojem žive desetine hiljada ljudi, stoprocentno Srba. Hiljade tih ljudi svakodnevno, iz ekonomskih razloga, dolazi u Sarajevo na posao, radujući se tom zaposlenju. Jednog dana, ukoliko atmosfera počne da otopljava, oni će prestati da “vozare”, ponovo će svoje kućno ognjište zagrijati ondje gdje su do ratnih zbivanja živjeli njihovi roditelji.

Sa sjednice Predsjedništva SFRJ 12. marta 1991. godine

Istovjetan proces je moguć i potreban u svim dijelovima BiH, jer ako se on ne dogodi onda ćemo doživjeti potpuni raspad: pripadnici pojedinih naroda u većem dijelu BiH brojaće se na prste jedne ruke. To više neće biti prava BiH, kao što to ona već sada u dobroj mjeri nije jer su mnoge teritorije potpuno etnički počišćene, a na ostalim su manjinski narodi svedeni na simbolične brojke.

Niko od toga nije vidio sreće, pa sam uvjeren da će ljudi poželjeti da žive drugačije, onako kako su nekad živjeli, u međusobnom nacionalnom i vjerskom poštovanju i toleranciji.

FOKUS: Svjedoci smo da je svirepost iskazana u ratu, kroz masovne zločine, pa i genocid u Srebrenici, velika zapreka pomirenju u BiH. Kako do njega doći?

BOGIĆEVIĆ: Pomirenje je naš veliki cilj i veliki zadatak. Nije moguće zaboraviti hiljade i hiljade ubijenih, prognanih, obespravljenih i poniženih, hiljade doživotnih invalida i onih koji pate za svojim poginulim i nestalim, hiljade djece koja su ostala bez roditelja, bez svoga djetinjstva, nije moguće zaboraviti ni ogromne materijalne štete.

U ime svih tih ljudi kojima je nanesena bol i ugroženo ljudsko dostojanstvo, niko nema pravo da sugeriše zaborav kao način za obnovu povjerenja u BiH. Ono što je moguće je – oprost! Oprostiti ne znači zaboraviti, predati se pred nepravdom i tako ohrabriti zločince, već pobijediti nepravdu. Svi zločinci, na svim stranama, moraju odgovarati za svoja nedjela.

Etničko čišćenje, poticanje mržnje, koncentracioni logori i rušenja bili su projektovani cilj proteklog rata. Za sve one koji su to činili postoji samo jedno ime – fašisti. Ali, nije samo to. Masovno ubijanje i progoni ljudi samo zato što imaju drugačije ime i prezime, presuđeni genocid u Srebrenici, organizacija države na principu jedan narod – jedna partija – jedan vođa, organizacija države gdje je čovjek ništa a narod sve, podjela na naše, vaše, njihove, dvije škole pod jednim krovom, sve je to fašizam koji živimo posljednjih decenija.

FOKUS: Šta na pomirenju može učiniti vlast, političke stranke. Očekujete li od njih da tome daju pozitivan doprinos?

BOGIĆEVIĆ: Od nacionalnih strnaka je to apsurdno očekivati. Pa ne bi oni BiH razvaljivali silinom kojom su to dosad radili da bi onda poveli obratni proces. Pogotovo je to strano politikama koje su željele da razbiju BiH, od čega one još nisu odustale. Njima ne odgovara ni tolerancija ni sloga, a ni potvrda istorijskog kontinuiteta bh. državnosti, o kojoj govorimo u ovim danima obilježenim jubilejom ZAVNOBiH-a.

Njihova je ključna teza da nikakve države ovdje nikad nije ni bilo, da su ovo samo neke provincije u kojim su oduvijek živjeli samo „zalutali” Srbi i Hrvati, dakle pripadnici naroda iz susjednih država. Oni negiraju i samosvojnost bošnjačke nacije, samo da bi svojim istorijskim falsifikatima natjerali vodu na mlin svojih velikosrpskih ili velikohrvatskih aspiracija.

Od protagonista takvih politika i ideja ničemu dobrom ne možemo se nadati. A vidimo, nažalost, da su stranke koje žive od tog prljavog posla, od nacionalizma i zavade, na posljednjim izborima u svakom narodu ipak, pojedinačno gledano, dobile najviše glasova. Nikakvog napretka i sreće neće biti dok se takvi potpuno na odbace na đubrište istorije, tamo gdje jedino pripadaju.

FOKUS: Nakon posljednjih izbora otvorila se mogućnost da vlast formiraju i stranke koje nemaju nacionalni predznak. Da li vjerujete da one mogu otvoriti pozitivne procese?

BOGIĆEVIĆ: Oko najave formiranja vlasti bez nacionalnih stranaka podignuto je puno prašine. Svako ko ima dobre namjere zaslužio je dobrodošlicu u vlast. Ako bude dobro radio, imaće i podršku i građanske simpatije na svojoj strani. Dobro je da se u poslu vođenja države isprobaju i oni koji to dosad nisu radili. Sumnjam da mogu imati lošije rezultate od svojih prethodnika. No, nekoliko je u svemu tome velikih upitnika i potrebe da razlučimo šta se i gdje stvarno dešava.

Prvo, do određenih zaokreta od nacionalnih stranaka došlo je samo u jednom narodu, među Bošnjacima. Od četiri glasača, na posljednjim izborima je samo jedan pripadnik tog naroda glasao za SDA, tri su birala stranke bez nacionalnog predznaka. Nije to, međutim, praćeno odmakom od nacionalnih “perjanica” u drugim narodima. HDZ je, na primjer, dobio više glasova nego ikada, i to sa najtvrđom varijantom svoje politike koja je po mnogo čemu antibosanska.

Među srpskim glasačima takođe nema promjena. Njima je, doduše, najteže. Sve i da hoće, oni ne mogu glasati za nenacionalnu stranku. Sve koje djeluju u RS, bez obzira kako glasi ime te stranke, izrazito su nacionalno i antibosanski raspoložene, svakoj od njih u fokusu je Srbin, a ne građanin Bosne i Hercegovine.

Ako je to činjenično tako, a jeste, kakva onda može biti vlast u Federaciji BiH, a pogotovo na državnom nivou? Svakako ne može biti onakva kakva bi BiH povela putem renesanse, od međunacionalnih odnosa do ekonomije. Opet ćemo živjeti u stegama, u zastojima, u miniranju države, u političkim ratovima koji BiH dalje ruiniraju, umjesto da je obnavljaju i vode putem progresa.

Iako nenacionalna vlast može biti formirana samo u kantonima Federacije, i to samo u njih pet, to bi ipak moglo biti jedno značajno ohrabrenje. Ukoliko bi ta vlast imala rezultate, to bi sigurno imalo šireg odjeka. To bi povećalo naklonost prema njima, a dovelo bi, po mom mišljenju, i do preispitivanja u onim narodima koji se i dalje svrstavaju uz tvrde nacionalne struje. To bi dovelo i do prvog potrebnog koraka: a to je da se u Republici Srpskoj i u krajevima sa dominantno hrvatskim stanovništvom formiraju stranke koje će nastupati sa građanskih pozicija. To bi omogućilo glasačima da istinski biraju te da za svoje predstavnike izaberu one koji će im rješavati egzistencijalne, a ne samo nacionalne probleme. Nadam se da će i taj proces jednom da krene.