Njemački analitičar: Daytonski ustav nikad nije bio zamišljen kao trajan

Izborni zakon u Bosni i Hercegovini (BiH) treba mijenjati tako da se smanji mogućnost manipulacija izbornog procesa koje su vidljive na svim izborima, kaže Bodo Weber, analitičar, politolog i suradnik Vijeća za demokratizaciju politike iz Berlina, za Radio Slobodna Evropa(RSE).

Sve, ostalo, smatra Weber, i zahtjevi Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) kad je riječ o izbornom zakonu, odnosno izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali i “implementacija” presuda, kao što je Sejdić-Finci, tiču se ustavnog poretka.

„Dakle oni bi trebali biti dio sveobuhvatnog procesa promjene ustava. Kriv je bivši komesar za proširenje Stefan Füle koji je prije decenije prihvatio HDZ-ovu igru da se ispod ‘implementacije presude Sejdić-Finci’ spakuje projekt trećeg entiteta kao platforma za pregovore s Europskom unijom“, mišljenja je Weber.

O odnosu Europske unije prema BiH i pitanjima promjena izbornog zakona, a u vezi s izborima održanim u Mostaru u decembru 2020. godine, nakon 12 godina bez izbora, Weber je s Tobyjem Vogelom iz Vijeća za demokratizaciju politike pisao za EU Observer.

U tekstu „Perverzna agenda EU u Bosni“, dvojica autora pišu da sama činjenica da je EU spremna pregovarati o takozvanim izbornim reformama s HDZ-om i Strankom demokratske akcije (SDA), dvjema strankama koje su dosljedno demonstrirale istinsko odbijanje provedbe Sejdić-Finci, kao i da izborni proces učine transparentnijim i demokratskijim, pokazuje spremnost Bruxellesa da Čoviću da ako ne izravnu kartu, onda barem kompromis ka projektu trećeg entiteta.

U tekstu za EU Observer napisali ste da EU sudjeluje u pregovorima o izmjenama izbornog zakona zemlje ne dotičući ustav, nadajući se da će to olakšati postizanje cilja i pomiriti etničke hrvatske i srpske tvrde stavove koji se protive bilo kakvom jačanju središnje vlade. Možete li objasniti zašto EU postupa na ovakav način? Koje su moguće posljedice?

Postupaju predstavnici EU i SAD zajedno. Radi se novoj otvorenosti Zapada ka prljavim dealovima, a koja je počela s Mostarskim dealom. Već pola decenije promatramo otvorenu krizu Zapada, i to na obje strane Atlantika, a koja je bila postigla svoj vrhunac u Trumpovoj administraciji. Vidjeli smo u slučaju pregovora oko tzv. razmjene teritorije u pregovorima o sporazumu Kosovo-Srbija otvorenosti Trumpovih suradnika, te Briselskih birokrata da udovoljavaju interese autoritarnih liberala na Balkana.

Na strani Washingtona to postupanje je bilo motivirano potpunom ignorancijom prema demokratskim vrijednostima, na strani Briselskih birokrata dilemom kako nastupati na Zapadnom Balkanu, baviti se otvorenim problemima, a da ne postoje preduvjeti za to zbog odsustva strateške politike EU prema zemljama Zapadnog Balkana, zbog nejedinstva država članica EU oko politike proširenja.

Mislim da je nešto slično bilo na djelu u sklapanju prljavog Mostarskog deala, koje je uključio ustupak prema Čoviću/HDZ BiH – tzv. politički sporazum o “reformi” izbornog zakona, a koji je sadržao svojevremeni ustupak Čovićevom dugogodišnjem projektu virtualnog trećeg entiteta kroz promjene izbornog sistema, bez ustavne promjene.

Problem predstavnika EU i SAD-a je sad kako se rukovati sa tim papirom, čiji principi su u potpunosti protivni demokratskim vrijednostima EU-a, te duhu i slovu uvjeta i principa budućih ustavnih reformi, i uvjeta sadržanih u Mišljenju Europske komisije za BiH.

Kome bi promjene izbornog zakona na ovakav način najviše odgovarale i zašto? Vode li one do „trećeg entiteta“?

Naravno, HDZ-u BiH, jer pregovori o promjeni izbornog zakona, nezavisno što se još spakuje u te razgovore (Sejdić-Finci, preporuke ODIHR-a, Ureda za demokratske institucije i ljudska prava), koji se vode na osnovu formulacije “legitimno političko predstavljanje konstitutivnih naroda”, ključne riječi iz trećeg mostarskog sporazuma, su pregovori o Čovićevom projektu trećeg entiteta.

Koje su promjene izbornog zakona potrebne i realne? Kako gledate na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH i kritike hrvatske strane kad je o ovome riječ? Pisali ste i da EU sada o izbornom zakonu pregovara sa strankama (HZD i SDA) koje su “onemogućile” provođenje presude Suda u Strasbourgu u slučaju Sejdić-Finci?

Može li se prisiliti BiH da provede presude Evropskog suda?

Potrebne su “tehničke” promjene iz preporuka međunarodnih organizacija poput ODIHR, da se smanjuje mogućnost manipulacija izbornog procesa koje vidimo na djelu na svakim izborima. Sve ostalo, i HDZ-ove zahtjeve, ali i “implementacija” presuda kao što je Sejdić-Finci se tiče ustavnog poretka, dakle, oni bi trebali biti dio sveobuhvatnog procesa promjene ustava.

Kriv je bivši komesar za proširenje Füle koji je prije decenije prihvatio HDZ-ovu igru da se ispod “implementacije presude Sejdić-Finci” spakuje projekt trećeg entiteta kao platforma za pregovore EU-a.

Dogovor o izborima u Mostaru nazvali ste „prljavim“. Kako komentirate rezultate izbora i sve što se desilo u vezi s izborom gradonačelnika? Je li Mostar ostao „grad slučaj“? Kakva je uloga EU bila u svemu?

Prljave izbore i pregovore oko izbora gradonačelnika, kao logične posljedice prljavog Mostarskog deala. Sve raspoložive informacije vode do zaključka da zvanični izborni rezultati nikad nisu trebali biti certificirani od strane CIK-a BiH zbog očiglednih, puno širih manipulacija nego što su ih institucije priznale.

Na 25. godišnjicu Daytona 2020. mnogo se govorilo o promjeni Ustava BiH. Prema Vašem mišljenju, kakve su potrebe i mogućnosti da se Ustav iz Daytona mijenja?

Današnji, Daytonski ustav nikad nije bio zamišljen kao trajan, nego kao tranzicijski od rata ka miru, a nije sklopljen kao osnov za funkcionalnu državu. Današnji ustav počiva na lažnom balansu između kolektivnih etničkih i individualnih prava građana, koji sprječava i demokratiju i vladavinu prava, tj. nema ni individualna ni kolektivna prava, te omogućuje putem zloupotrebe koncepta “konstitutivnih naroda”.

BiH je potreban ustav koji predstavlja balans između kolektivnih i individualnih prava na način da omogući jaku demokratiju i vladavinu prava. Međunarodna zajednica na tom putu ima odlučnu ulogu, ne u smislu nekog Daytona 2 ili da piše novi ustav, nego na način da EU i partneri moraju u okviru evro-atlantske integracije Bosnu i Hercegovinu definirati, odnosno, uvjetovati osnovne principe buduće ustavne reforme, tj. kakva BiH država mora na kraju izgledati da bude spremna za članstvo u EU.

Europska komisija u Mišljenju je napravila određeni početak takvog Zapadnog pristupa prema ustavnim promjenama, ali to nije dovoljno – potrebna je dugoročna politička strategija EU-a, koordinirana s ostalim Zapadnim partnerima, pogotovo sa SAD-om. To zahtijeva inicijativu najvažnijih država članica, počevši s Berlinom. Bez takvog sveobuhvatnog pristupa, masterplana, nešto slično kao u slučaju pregovora oko sveobuhvatnog, konačnog sporazuma između Kosova i Srbije, EU/Zapad ne bi trebali uopće ulaziti u priču oko ustavnih reformi, kamoli preko promjene izbornog sustava.

Je li iluzija da će vodeće hrvatske i srpske stranke u BiH – HDZ, SNSD, SDS – ikad pristati na ukidanje vitalnog nacionalnog interesa i entitetskog veta?

U strateškom, sveobuhvatnom političkom pristupu Zapada, EU i SAD-a koji sam zacrtao, fokus političke i reformske diskusije će se preusmjeravati od tih lažnih instrumenata odbrane nacionalnih interesa i lažnih sredstava odbrane kolektivnih prava ka vladavini prava i demokratiji, te stvarnim instrumentima zaštita i kolektivnih i individualnih prava.

Trebaju li Bošnjaci i Hrvati u RS-u strahovati od ukidanja konstitutivnosti i ustavnih, zakonskih odredbi o nacionalnim kvotama u izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti za koju se zalažu stranke sa sjedištem u Sarajevu, čime bi Srbi mogli izabrati i imenovati kompletnu vlast u tom entitetu?

Vidjeli smo od Daytona da ni ona navodna kolektivna prava na osnovu konstitutivnosti naroda, Hrvate i Bošnjake u RS-u, te Srbe u Federaciji na pretvaraju u ravnopravne građane. Nije slučajnost da presuda Ustavnog suda, koja garantuje položaj konstitutivnosti članovima tri etničke skupine na cijeloj teritoriji BiH, nezavisno od brojčane zastupljenosti, nikad u oba entiteta nije implementirana.

Čak je HDZ BiH u predmetu Ljubić na svojevrstan način tražio od suda da poništi to pravo konstitutivnosti za Hrvate u Federaciji van ovog prostora koji gospodin Čović zamišlja kao teritorij famoznog trećeg entiteta, a koji se skoncentrira na Zapadnu Hercegovinu. Zato se u budućoj promjeni ustava mora, ili demokratizirati koncept konstitutivnih naroda, jer on je u post-socijalističkoj BiH ostao ono što je bio u Titovoj Jugoslaviji, sredstvo za politiku autoritarne-anarhne decentralizacije umjesto demokratizacije, ili ukinuti.

Koje je Vaše mišljenje o izboru novog visokog predstavnika u BiH iz Njemačke i stalnim kritikama iz Republike Srpske da instituciju OHR treba ukinuti? Nedavno je i ambasador EU Sattler govorio da prisustvo međunarodne zajednice u BIH treba smanjiti?

OHR može, i mora imati važnu, dopunsku ulogu u budućem sveobuhvatnom strateškom pristupu Zapada prema BiH. U smislu (ponovnog) uspostavljanja političkog okvira u BiH – iz kojeg ispadaju sve neispunjene nacionalne agende (secesija, treći entitet, unitarna država) Visoki predstavnik u zadnjih 10 godina od većeg broja zapadnih aktera u potpunosti je bio spriječen da ispuni svoju ulogu i makar brani već sam po sebi problematični Daytonski poredak od daljeg nazadovanja.

Bojim se da se njemačka inicijativa oko kandidiranja njemačkog visokog predstavnika zakomplicirala upravo zbog toga što nije bila popraćena jasnom vizijom, političkom strategijom. Prijeko potrebno je sad da se glavni akteri Zapada sabere, da sjednu i razviju zajedničku, dugoročnu strategiju za BiH, te da se tek onda vraćaju pitanju visokog predstavnika i odluče ko je najbolji kandidat da pomogne u implementaciji te sveobuhvatne strategije.

Možete li prokomentirati politiku Njemačke prema BiH? S obzirom na izbore i moguće promjene u Njemačkoj, očekujete li da će se i odnos prema BiH ili Zapadnom Balkanu mijenjati?

Njemačka poslije neuspjeha s misijom zadnjeg njemačkog visokog predstavnika, Christian Schwarz-Schilling, negdje do 2014. godine, je igrala vrlo negativnu, destruktivnu ulogu u politici prema BiH, koju je poslije napustila. Samim time Berlin nosi veliku odgovornost za to što EU, i širi Zapad nema definiranu politiku prema BiH skoro deceniju i po. Zato je na neki način tragično što je inicijativa oko gospodina Schmidta toliko nespretna pripremljena.

U principu, imati njemačkog visokog predstavnika bi bilo svojevrsni garant za jači angažman i Njemačke i cijele Europske unije u BiH, te kontinuitet u vodećoj njemačkoj ulozi u odbrani politike proširenja unutar EU-a poslije odlaska kancelarke Merkel sa političke scene krajem ove godine.