BLOG O vjerniku koji hoće da živi kao bankar, lihvarenju i kreditima

Neko mora da je oklevetao direktora K., jer je jedno jutro bio uhapšen, mada nije počinio nikakvo zlo. Do suđenja mu je dopušteno da i dalje ide na posao, ali taj dan je ostao kod kuće, jer ga je sve to potreslo. Javio se u banku da je bolestan, otkazao termin za golf na Betaniji i cijeli dan proveo u razmišljanju o e sadržaju optužnice koja će mu uskoro biti pročitana.

Sutradan je s napetošću posmatrao kolege na poslu, ali svi su se prema njemu ponašali isto kao i prethodnih dana, potčinjeni s mješavinom straha i poštovanja a pretpostavljeni s podozrivom naklonošću, ne pokazujući ni jedni ni drugi da su čuli ili da znaju za proces protiv njega.

Uskoro je i on na to skoro sasvim zaboravio, posvećujući se poslu sa još većim žarom. A onda je zazvonio telefon i rečeno mu je da ga sudija očekuje sutra, u zgradi Tibre na Stupu. Podigao je slušalicu da pozove firmine advokate, ali je odustao. Dok se stvar ne raščisti, bolje je da niko u banci ne zna za proces.

Nenad Veličković

Cijelu se noć prevrtao u krevetu, pripremajući odbranu, što je naravno bilo teško, jer nije znao za šta je kriv. Račune je plaćao uredno, nije vozio prebrzo, porez je prijavljivao na vrijeme i tačno…

Ujutru je stajao pred adresom koja mu je juče izdiktirana telefonom. Kasnio je nekoliko minuta, jer je pristup od parkinga bio zatvoren. Policija je vršila uviđaj, navodno zbog tuče i pucnjave oko parkirnog mjesta. Na interfonu je pored nekoliko prezimena pisalo Sud, i sva su mu bila poznata sa zahtjeva za stanbene kredite. Pretpostavio je da treba krenuti od najnižeg i popeo se liftom na drugi sprat. Vrata stana koji je tražio bila su poluotvorena. Pokucao je i odgurnuvši ih oprezno ušao. Za trpezarijskim stolom sjedilo je nekoliko komšija u tišini. Žene su plakale. Jedan muškarac je opsovao i rekao da mu je kuma ubio kredit. Nije srce izdržalo rate. Kroz prozor se vidjela susjedna fasada, na par metara udaljenosti. Između dvije zgrade bili su rastegnuti štrikovi i na njima se sušilo rublje na vjetru, jer je suncu taj uzak klanac među sučeljenim fasadama bio predubok.

I u naspramnom stanu komšije su plakale okupljeni oko stola, tako da K. nije znao na kojoj je adresi ustvari pokojnik. Promrljao je izvinjenje, izašao i popeo se stepeništem na peti sprat, do druge adrese koju je prepisao sa liste stanara. Pred vratima je na šamrlici sjedio starac s dugom sijedom kosom i bradom i čitao žutu brošuru kampanje za nenamjenske kredite: Kako danas planirate potrošiti 6 KM?

– Evo, ne popiješ tri kafe danas, i zaradiš 10.000 maraka – kucnu starac po brošuri. – Ili ne platiš tri sata parkinga. Ili ne pojedeš tri kugle sladoleda… Lukava klopka, nema šta.

K. se osjeti prozvanim. Starcu se taj atraktivni bankarski proizvod očito nije sviđao.

– Zašto klopka? Sve je lijepo objašnjeno. Pozivaju se ljudi da izaberu prioritete.

– Između kafe, sladoleda i 10.000 maraka?

– Za koje mogu renovirati stan, kupiti auto, započeti biznis, odvesti porodicu na godišnji odmor…

– Je li to vaše iskustvo?

– Kako to mislite?

– Jeste li se vi odrekli kafe i sladoleda da biste renovirali stan i kupili auto?

– Nisam, ja sam se odrekao većih stvari. Moje su rate veće, jer je moj kredit veći.

– A čega ste se odrekli?

– Pa naprimjer, poršea. To sad ne mogu sebi da priuštim. Zadovoljio sam se audijem. I roleks sam stavio na čekanje.

– Tri puta danas ne pogledate u roleks i  vozite  audi. Izvrsno. Jeste li za kafu?

Starac ustade i ode do kafe-aparata.

– Kafa je ovdje pola marke. Znači, ako bih uzeo ovaj kredit, morao bih se odreći dvanaest kafa, a ne tri.

– Hvala, ne pijem kafu iz automata. Imam kiselinu od nje.

– Zanimljiva je ova računica… Što je čovjek siromašniji, to se više svega mora odreći da bi dobio kredit.

– Nisam o tome mislio na taj način… Zbunjuje me vaš način razmišljanja.

– Pa nije to moj način, nego bankarski. Banka je spojila kredit i kafu. Ili sladoled…

– Ideja je bila da se ljudi ohrabre. Šest maraka sutra nije puno, ali 10.000 odmah jeste.

– Ali ni 2.191 nije malo.

– A šta je to?

– Broj dana u narednih šest godina, u kojima će   se ohrabreni ljudi odricati kafe. To je ukupno 6.573 kafe. Te vaše, od 2KM. Ili 26.292 ovih mojih, od pola. A to je, u markama, 13.146KM.

– Malo sam se izgubio…

– Nije komplikovano. To je ono što mi ova banka nudi. Daje mi 10.000, pod uslovom da joj za šest godina vratim 13.146KM. I pri tome ne popijem 26.292 kafa.

– Pa ne pijete 12 kafa dnevno.

– Tako je. Znači da ću se morati odreći još i koječega drugog. Danas hljeba, sutra voća, prekosutra mlijeka…

– Pa niko vas ne tjera da dignete kredit…

– Ne tjera, ali mi poručuje da sam glup ako to ne uradim. Svako ko popije tri kafe umjesto da renovira stan je budala. Svako ko ne uzme kredit je glup.

– Pa moraju i bankari od nečeg živjeti, pokuša K. da se našali.

– Bolje recite lihvari.

– Zašto lihvari?

– Zato što “lihvarenje ili kamatarenje označava ponudu usluge uz svjesno iskorištavanje lošeg položaja stranke s kojom se sklapa ugovor”. Kolika je kamata na ovih 10.000? 3.146KM. Koliko je to? 31%.

– Ali kad se podijeli na šest godina…

– Stranka je šest godina pod prijetnjom ovrhe…

– Ali mi ne iskorištavamo loš položaj stranke. Mi onima koji su u lošem položaju ne odobravamo kredite.

– A ljudi su ovoj zgradi u dobrom položaju? Bez prilaznog puta, bez vrtića, bez igrališta, bez parkinga, škole, s pogledom iza žaluzina u tuđe roletne.

– Nismo mi urbanisti.

Utom se otvoriše vrata i dva čovjeka, ona koja su probudila K.-a izvedoše načelnika opštine. K. ga je znao iz teretane i sa nekoliko dobrotvornih vjerskih priredbi. Načelnik je bio blijed i  iscrpljen. Nije bilo jasno da li ga policajci pridržavaju ili ga sprovode.

K. se okrenu da upita starca o vrsti ovog suda, ali je njegov sagovornik nestao. Načelnik je ponavljao: “Bog je dopustio prodaju, a zabranio lihvarenje… oni koji se vrate lihvarenju bit će gosti Vatre… Bog će uništiti korist od lihve i oplodiće milostinju…”

K.-u se svaka načelnikova riječ zarivala  duboko u srce kao nož. Stajao je ispred otvorenih vrata i čekao da ga prozovu. Pitao se da li je iza njih taj visoki sud pred kojim treba da odgovara. I za šta? Za lihvarenje? Starčeva logika je nepokolebljiva, ali ona ne može odolijeti vjerniku koji hoće da živi kao bankar. Nije uradio ništa protivzakonito. Ako je neko kriv, kriv je načelnik, kriva je država koja ne štiti svoje građane, krivi su građani koji biraju takvu vlast. Bankarima se nema šta prigovoriti, zaključio je, i nije mu se činilo da će ga stid nadživjeti.

Priđe vratima i zatvori ih. Ako žele da mu sude, moraće otvoriti bolji proces od Kafkinog.

Varijacija na temu reklame i lektire: odricanjem do sticanja. Za Deutsche Welle piše Nenad Veličković.