Bježao iz Srebrenice 62 dana: Jeo sam lišće i spavao među leševima

Muhizin Omerović, profesor teologije iz Pobuđa kod Bratunca, 11. jula 1995. krenuo je sa mnogim Srebreničanima u koloni smrti prema Tuzli. Na slobodnu teritoriju je stigao nakon 62 dana. Dva puta je kroz šumu i minska polja dolazio do Baljkovice, tri puta se penjao na Udrč, planinu koja je za njih bila glavni orijentir na putu do slobodne teritorije. Za to vrijeme Muhizin je spavao i u polju pored leševa, gladovao, ali nije gubio nadu da će nakon svega ipak stići do slobodne teritorije.

Šušnjari, selo u blizini Srebrenice, poznato je po tome što je iz njega krenula kolona sa muškarcima, djecom i ženama prema Tuzli.

“Ovdje smo se svi okupili. Ovo je mjesto gdje smo shvatili da je završena priča. Svi smo vjerovali da je rat završen za nas, da ćemo preživjeti, međutim, ponovo smo bili u situaciji da se borimo za preživljavanje. Bili smo svjesni da moramo pokušati da prođemo neopaženi, jer nismo imali mogućnosti da se sukobimo sa srpskim snagama. Ideja je bila samo da izvučemo živu glavu, da izađemo odavde. Išli smo, jedan po jedan, zbog minskih polja koja su bila svuda okolo”, prisjeća se Muhizin u razgovoru za Anadolu Agency (AA) dana kada je počela agonija u potrazi za slobodnom teritorijom i nastojanjem da će spasi živa glava iz napadnute Srebrenice.

Stoji na mjestu gdje se ‘95. sa velikim brojem Srebreničana uputio na put dug više od 100 kilometara, a koji je za neke trajao pet-šest ili sedam dana, a za neke mjesecima.

Zasjeda na Kamenskom brdu

“Na Kamenskom brdu gdje se 12. jula dogodila prva zasjeda, tu sam ostao. Kolona je bila prepolovljena. To je mjesto gdje je poginulo više od 1.000 ljudi u roku od pet minuta pucnjave. Tu su srpske snage došle i ispucale svu municiju što su imali po nama. Zatim su se povukli i tada je počela artiljerijska paljba po nama. Ogroman broj ljudi je ostao tu. Nakon toga, za mene počinje dug put, put preživljavanja i borbe za goli život. nisam mogao ni naslutiti da ću ostati 62 dana u šumi, da ću na slobodnu teritoriju izaći tek 11. septembra”, ispričao je Muhizin.

Nakon što je vidio prvu zasjedu i mrtve ljude, nije vjerovao da će i on preživjeti.

“Bio sam apsolutni pesimista, ali sam rekao sebi ‘hajde, da vidim šta nosi sutra’. Nisam vjerovao da ću doći na slobodnu teritoriju.”

Tada je pronašao Hasana i dječaka Mirzu koji je imao između 13 i 15 godina.

“Nas trojica smo bez hrane i bilo čega mjesec dana pokušavali da dođemo do slobodne teritorije slijedeći tragove kolone, ljudi koji su uspjeli preći na slobodnu teritoriju nakon šest i sedam dana. Dva puta smo išli skoro do same slobodne teritorije i nismo uspjeli u tome. Kada sam otišao iz Srebrenice, u ruksaku sam imao samo dva nareska. To su mi dali u Šušnjarima pred sam polazak. Jedan sam pojeo odmah, a drugi sam čuvao skoro deset dana, možda i više. Čuvao sam ga samo u slučaju da stanem na minu, da budem ranjen, da ga pojedem i da ne umrem gladan”, prisjeća se Muhizin.

Jeo je listove drveća i sve ostalo što je nalazio u prirodi – voće, gljive, koje su bile glavna hrana, ali i puževe i skakavce.

“Nakon mjesec dana, kada smo mislili da više nema nikoga u ovim šumama, nas trojica smo se vraćali drugi put od Baljkovice. Srpske snage su uveliko počele čišćenje terena. Koristili su i pse. Ti psi su za mene bili najveći strah. Od vojnika se ti možeš sakriti bilo gdje, može proći kraj tebe, a da si sakriven u žbunju, ali od psa nema šanse. Ubijeđen da više nema nigdje nikoga, nađem grupu od više od 370 ljudi koji su bili na Udrču, planini koja se nalazi na pola puta između Srebrenice i Tuzle, znači 50 kilometara sa jedne i isto toliko sa druge strane”, ispričao je Muhizin.

Udrč za sve njih koji su preživjeli, pojašnjava Muhizin, ima poseban značaj jer je za hiljade ljudi koji su bježeći kroz šumu tražili put ka teritoriji pod kontrolom Armije RBiH, bio glavni orijentir.

“Svi koji su uspjeli da stignu do Udrča, njihove šanse da prežive su prelazile sa 49 na 51 posto. Među svim tim ljudima ja sam našao svog djeda. Nakon mjesec dana, još uvijek je bio živ. Oni su gore živjeli i nadali se da će Armija RBiH iz tuzlanske regije poslati vodiče koji će ih sprovesti do slobodne teritorije. Međutim, kada sam došao tamo i vidio šta se dešava, rekao sam da će Srbi definitivno doći i tamo, naći ih i završiti priču i sa njima”, prisjeća se Muhizin.

Kako kaže, jedina mogućnost da se sakriju i zavaraju trag bila je da se vrate u Srebrenicu. Jedino ih tamo nisu tražili.

[pull_quote_right]Nakon mjesec dana, kada smo mislili da više nema nikoga u ovim šumama, nas trojica smo se vraćali drugi put od Baljkovice. Srpske snage su uveliko počele čišćenje terena. Koristili su i pse. Ti psi su za mene bili najveći strah. Od vojnika se ti možeš sakriti bilo gdje, može proći kraj tebe, a da si sakriven u žbunju, ali od psa nema šanse. Ubijeđen da više nema nigdje nikoga, nađem grupu od više od 370 ljudi koji su bili na Udrču, planini koja se nalazi na pola puta između Srebrenice i Tuzle, znači 50 kilometara sa jedne i isto toliko sa druge strane”, ispričao je Muhizin Omerović[/pull_quote_right]

“Bila je to luda ideja da se vratiš u Srebrenicu koja je zauzeta i puna vojske. Vodio sam tada dnevnik, imao sam svesku u ruksaku, i 10. avgusta sam se vratio u Srebrenicu. U Šušnjarima smo ispekli veliku pogaču, bilo je dosta povrća. Te ‘95. nikada u historiji Srebrenice nije bilo više zasijanih poljoprivrednih površina”, naglasio je Muhizin.

Našao, pa izgubio djeda

Nakupio je hrane u ruksak i ponovo otišao do Udrča da djedu odnese hranu. Međutim, kada je stigao tamo, njih više nije bilo. Ogroman broj ljudi je pobijen, dio njih je bio zarobljen, a bilo je i onih koji su se uspjeli spasiti. Srpske snage su ih pronašle dva-tri dana nakon što je Muhizin otišao.

U blizini mrtvih našao je dva ranjenika. Jedan od njih, Haso, za Muhizina je najveći heroj kojeg je sreo.

“To ne bih poželio nikome. Haso je bio sa bratom. Psi koje su pustili na njih su uhvatili brata, a on je nastavio bježati. Pucali su za njim, bio je ranjen u obje noge. Našao sam ga kako hoda, nakupio u neku vrećicu puževa da jede i hodao je, a plakao. Imao je ogromne bolove, ali je i dalje hodao i tražio hranu za sebe i drugog ranjenika. Moj djed se uspio spasiti i na slobodnu teritoriju je izašao 45. dan. Međutim, uspio je zahvaljujući jednoj grupi koja je išla iz Žepe”, ispričao je Muhizin.

Nakon što je sve to vidio, ponovo se vratio u Srebrenicu, jer je i tamo bilo nekoliko grupa koje su ostale i krile se po okolnim selima.

“Bili smo raspoređeni u različitim selima i znali smo jedni za druge. Dvije od tih grupa, a bilo ih je oko deset, su pobijene. Znam da je jedna grupa uhvaćena u jednom mlinu. Bila je kiša, sklonili su se u mlinu, našli su ih i pobili tu. Druga grupa je zaspala u štali i njih su pobili. Mislim da je iz te grupe preživio jedan čovjek”, ispričao je Muhizin.

Prisjećajući se odlazaka i dolazaka u Srebrenicu, Muhizin kaže da su prvi put, kada su se vraćali u Srebrenicu, na Kamenskom brdu, gdje je ubijeno hiljadu ljudi, bili primorani da prenoće. Prema njegovim riječima, tijela su nakon mjesec dana bila u dubokoj fazi raspadanja.

“Svi koji su bili sa mnom u grupi su povraćali, a ja nisam mogao. Čak sam išao i da tražim konzerve da jedem. Našao sam oko 20 konzervi. Tu noć su svi zaspali. Ja sam ostao budan. Cijelu noć gledaš mrtve ljude oko sebe i čitavu noć očekuješ da neko od njih ustane, da se desi čudo. Niko ne ustaje, i onda shvatiš da su ti ljudi zauvijek mrtvi”, ispričao je Muhizin.

Kako kaže, bilo je užasno teških trenutaka, ali ni u jednom momentu nije odustajao od života. Bio je sa ljudima koji su se predavali, završavali u hangarima u Kravici, gdje su i pobijeni. Ali Muhizin nikada nije ni pomišljao da se preda.

Dječak kojeg je našao, Mirza, nakon mjesec dana na Udrču, našao je oca i otišao sa njim.

“Danas živi u Tuzli, ima porodicu i radi. I danas smo kao braća. Preživjeli smo najteže trenutke u našim životima. A, Hasan živi u Njemačkoj”, kazao je Muhizin.

Prisjećajući se dana kada su prešli na slobodnu teritoriju, Muhizin kaže da su liniju koju je držala Vojska RS prešli u ponoć, provukli se između rovova.

Uprkos svemu, ne mrzi nikoga

“Došli smo do prvog potoka i sačekali smo jutro, jer smo bili između dvije linije, a inače je to područje bilo minirano. Sačekali smo i krenuli oko pet sati ujutro”, ispričao je Muhizin.

Kako kaže, noć prije su čuli kako se dovikuju vojnici RS-a i Armije RBiH.

“Kada smo shvatili da smo prešli, ja sam sjeo, nisam mogao više izdržati. Nisam vjerovao da sam preživio. Čak su mi rekli da je i moj djed preživio, da je i moj brat u njihovoj jedinici”, kazao je Muhizin.

Danas, 20 godina nakon svega, prema Muhizinovim riječima, bilo bi dobro da svako ispriča svoju priču.

“Mi moramo pričati. Ja ne želim da sijem mržnju. Ja sam prešao pun mržnje, ispunjen mržnjom sam prešao na slobodnu teritoriju. I, hvala Bogu da sam se oslobodio te mržnje. Živim sa suprugom i djecom ovdje. Vjerujem da mi, pogotovo mi koji smo se ovdje vratili, na neki način svaki dan osjećamo direktne posljedice svega. Moja djeca ne mogu da imaju normalno obrazovanje. Diskriminisani smo po mnogim pitanjima”, poručio je Muhizin.

No dodaje da vjeruje u državu BiH, “da ćemo jednog dana postati normalna država, da ćemo živjeti svi zajedno i da ćemo naše razlike razumijevati na jedan bolji način”.