Bilo jednom u Donjoj Mahali: Kako se ozbiljan rušilački napad izrodio u sukob navijača?

Stvari su jasne da ne mogu biti jasnije. Pedesetak naoružanih mladih ljudi, odranije poznatih policiji, a pogotovo politici, koja ih zloupotrebljava i uz pomoć njih cijeli jedan ranjeni grad drži u šaci, nakon početka policijskog sata upalo je u mostarsko naselje Donju Mahalu i počelo da razbija sve na šta naiđe. Bilo je povrijeđenih građana, polupanih auta i prozora, oštećenih prodajnih objekata. Bio je to ozbiljno isplaniran i izveden napad hordi koje već godinama, uz prešutni blagoslov najmoćnijih ljudi države, i dobronamjerno tapšanje policije, maltretiraju sto hiljada ljudi, piše Analiziraj.ba.

Mediji i interpretacije

Ali, kad se takav napad desi u Mostaru, onda stvari nikada nisu jasne i jednostavne kao što bi bile u nekom makar zeru normalnijem gradu. Tamo nije bitno šta se desilo, nego šta će reći i napisati upregnuti portali. Evo kako to ide: kad se dogodi neki sarajevski incident s ružnim međuetničkim konotacijama, onda o njemu bruje i sarajevski i mostarski mediji. S pravom, naravno, Sarajevo nije nikakva svetačka sredina, nego nemirno i nesređeno područje u kojem incidenata uvijek ima. A kad se u Mostaru desi mnogo gora stvar, redovni napad hadezeovskih hunti na građane i imovinu, onda o tome bruje samo sarajevski mediji. Mostarski odšute, uz blago prenošenje vijesti sa sarajevskih portala. I to prenošenje više liči na interpretaciju nemilih događaja nego na pravo resavsko preuzimanje. Krug je tako zatvoren, a apsurd potpun, jer oni kojima se incident desio pod nosom, preuzimaju informaciju iz Sarajeva, tačnije sa portala Klix. Koji je precizno opisao događaj i vinovnike – navijači Zrinjskog upali u Donju Mahalu, napali ljude i uništavali imovinu, ali u originalnom prevodu uzoritih medija (valjalo bi na nivou države utemeljiti profesionalnu nagradu za najbolju interpretaciju preuzetog teksta), navijači Zrinjskog su misteriozno nestali iz prenesene vijesti, a na njihovo mjesto je zasjela apstraktna grupa zvana huligani, pošto u Mostaru, to svi znamo, sjede strastveni ljubitelji apstraktne umjetnosti. Elem, sukobile su se dvije grupe huligana, lete kamenje i meci tamo i vamo, tu je i ostala klasika bojevog novinarstva. Fakultetima na kojima se izučava žurnalistika ovo je izvanredan materijal za analizu, živi dokaz kako se napad uz malo (ne)profesionalnog truda pretvara u sukob. Ko puca? Svi pucaju.

I tako mediji odrađuju svoj zadatak dok HDZ tambura o višemilenijskoj ugroženosti. Zamislite samo sve te novinare u nešto drugačijoj konstelaciji snaga: da je grupa Red Army navijača upala u Iliće, na ispravljene obale Radobolje, i počela napadati ljude i pripadajuću im imovinu. Tekstovi bi prštali od turske agresije, združeni Plenković i Milanović, u svemu ostalome na smrt zavađeni, u roku od sat vremena Dodikovim bi helikopterom sletjeli na Heliodrom, a incident bi danima bio top vijest.

Zbunjeni gradonačelnik

Simptomatično je i ponašanje Marija Kordića, gradonačelnika Mostara. Obrazovan, odmjeren i sve samo ne ratoboran čovjek, posvećen iskrenoj želji da se odnosi u gradu normaliziraju, nije se snašao u prvoj krizi koja ga je zadesila. Prvo je oštro osudio incident, a potom obećao razgovarati s navijačima, vjerovatno u najboljoj namjeri „da se strasti smire“. Dvije klasične greške iz oblasti pogrešnog sagledavanja ljudi, stvari i pojava. Prvo, političarevo nije da oštro osuđuje (znamo kako se ta fraza izvrgla u svoju negaciju otkako je koristi OHR), nego da djeluje. Oštre osude su arsenal medija, javnosti, nevladinih organizacija i stranih posmatrača. Potom je obećao razgovarati i s navijačima, što je još veća greška. Ljudi koji su ovo uradili treba da budu procesuirani, a ne pozvani na eglen. Više Mostaraca na društvenim mrežama savjetovalo je Kordiću da, umjesto s napadačima, porazgovara s uznemirenim građanima, žrtvama napada, i da im ponudi garancije da se takvo što više nikada neće ponoviti. Nažalost, niti je Kordić do sada posjetio Donju Mahalu, niti gradonačelnik ikome može ponuditi ikakvu garanciju, jer ionako ništa ne zavisi od njega. Konce vuče veća zvjerka.

U Mostaru, kompletan grad zna o čemu se radi. Govorimo o nasilnim ljubiteljima nacističkih i ustaških obilježja, opasnoj kriminalnoj grupi koja godinama reketira ugostitelje i druge privrednike u zapadnom dijelu grada. I niko im ništa ne može. U istočnom dijelu oni u redovnim, dobro osmišljenim razmacima napadaju pojedina gradska područja, uništavajući i tukući sve što im se nađe na putu. Napravljena je i hronologija njihovih napada, svjedočanstvo iz kojeg se vidi da je to praksa koja se stalno ponavlja i o kojoj još niko od nadležnih agendi, od paramedija, preko policije, do komandanta osobno, nije nijedne normalne rekao ili napisao.

Dakle, da zaključimo, ovo nije ni prvi ni posljednji napad na Mostar. Ili unutar Mostara, ako je nekom draže tako izreći definiciju opsadnog stanja. Mostarci su u tom pogledu jedinstveni: niko ne želi lijegati sa strahom da će mu u dvorište bahnuti pedesetak razularenih nacista spremnih na sve. Gradu su potrebni mir, sigurnost, zdrava atmosfera suradnje i poslovanja. Uz ovakve formacije, medije, politiku i policiju, teško se nadati boljem političkom i egzistencijalnom ozračju.