BiH krupnim koracima ide ka neefikasnoj državi

Dosadašnje Rezolucije Vijeća Evrope se neozbiljno shvataju, BiH ne bilježi napredak, a djelimične intervencije u nefukcionalnoj državi najviše podsjećaju na “mijenjanje upravljača na automobilu koji nije u funkciji, stoji u mjestu i propada”, kaže profesorica Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, dr. Lada Sadiković.

Takođe upozorava da bi BiH mogla dobiti epitet ‘failed state’ – slabe i neefikasne države, koja ne ispunjava međunarodne obaveze. Intervju sa Radija Slobodne Evrope prenosimo u cjelosti:

RSE: Vijeće Evrope (VE) je donijelo novu Rezoluciju za BiH. Koliko se i u čemu ona razlikuje od prethodnih, nikada ispunjenih dokumenata Vijeća?

Sadiković: Vijeće Evrope je sjajno sublimiralo sve dosadašnje rezolucije. Vrlo precizno su dali dijagnozu BiH – da bez temeljne ustavne reforme demokratske institucije ne mogu pravilno funkcionirati, a BiH ne može postati istinski građanska država svih njenih građana. Ja se odmah pitam: gdje su i ko su ti građani, kad u BiH postoje samo konstituentni narodi i nacionalne manjine, ali ne i građani u političkom smislu?

Također, ko će i na koji način predstavljati “građane”, kada u BiH nema niti jedno tijelo predviđeno da zastupa građanski interes?

Iz Vijeća Evrope su ponovili sve što nam govore već 16 godina, ali je to, nažalost, samo mrtvo slovo na papiru. Postavlja se pitanje opravdanosti uopće takve institucije, kada nije u stanju, i pored mogućnosti “rješavanja pitanja putem zajedničke akcije” iz Statuta VE, da pomogne BiH u napredovanju barem jedan korak, a ne postupkom nadgledanja, izražavanjem žaljenja, zabrinutošću i apelovanjem.

Profesorica Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, dr. Lada Sadiković

Dosadašnje Rezolucije niko nije ozbiljno shvatio, iako se radi o postprijemnim uvjetima za napredovanje države prema EU. I drugo, ako su zaključili da Bosni i Hercegovini trebaju ustavne promjene, zašto nisu ništa poduzeli kako bi nas podučili kojim redoslijedom se takve promjene rade? Pogotovo savjetodavni organi Vijeća Evrope, kao što je Venecijanska komisija.

Izvršenje presuda Evropskog suda je u potpunosti dovoljno da se cjelokupni sistem, pa samim tim i Izborni zakon postave na pravne temelje.

Na ovaj način, ukoliko iza usvajanja Rezolucije ne stoji nikakav plan i sredstva za realizaciju, doći će samo do još većih nesuglasica i daljnjeg nazadovanja države BiH.

RSE: Znači li to da ocjenjujete kako u BiH, svih ovih godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma, nema napretka?

Sadiković: BiH zapravo uopšte ne napreduje. To nije samo moje mišljenje, to potvrđuju svi, kako evropski tako i svjetski indeksi, kao što su Indeks svjetske banke, Legatum indeks, Catsh up indeks ili tzv. Indeks demokracije, Fragilni indeks država i ostali indeksi.

Tačno je da je Bosna i Hercegovina nešto sigurno mogla i sama bolje napraviti, ali u cjelosti gledano, mijenjanje samo upravljača na automobilu koji nije u funkciji, stoji u mjestu i propada, neće dati bilo kakav pozitivan rezultat. A to je ono, što mi konstantno radimo sa svakim novim izborima, za koje je VE više puta ustvrdilo da ih neće niti priznati, jer nisu u skladu sa evropskim demokratskim standardima. Ponovno se vraćamo da instituciju VE i njenu odgovornost u svemu.

RSE: Možemo li očekivati efekte različitih međunarodnih inicijativa za BiH – pored ostalog britanskog Doma lordova? Zbog čega se sve te inicijative i njihove ocjene čine kao nevažne za bh. zvaničnike, tj. političke lidere?

Sadiković: Inicijative treba očekivati, u to sam više nego sigurna. Samo je pitanje, nakon naših dosadašnjih loših iskustava sa raznim inicijativama, od Sporazuma za rast i zapošljavanje (2014), Britansko-njemačke inicijative i mnogih drugih, kakvi će biti rezultati takvih inicijativa. Pitanje je hoće li nas te inicijative ponovno zavući i pridonijeti stvarnom propadanju države BiH jer iza njih ne stoji plan i volja za provođenje, ili će to konačno, možda, zaista biti put jačanja i ozdravljenja države u onom smislu u kojem je to svaka druga država, članica VE i EU.

Takve inicijative vršioci vlasti u BiH na određeni način podcjenjuju, kako namjerno tako i iz neznanja. Međutim, takvo ponašanje ima u konačanici ipak svoju svrhu, a to je da je država u ovom slučaju izuzetno slaba i nemoćna, podijeljena ne samo etnički, nego i stvarno, na one malobrojne koji jako dobro žive i ostatak stanovništva, u kojem je Bosna i Hercegovina na prvom mjestu po nezaposlenosti mladih ljudi u svijetu (preko 68 posto).

RSE: U Strategiji za Zapadni Balkan predviđa se da će Srbija i Crna Gora biti primljene u članstvo 2025. godine, Slovenija i Hrvatska su već članice. BiH bi mogla dobiti status kandidata 2019. a 2023. moguće da se otvore pristupni pregovori EU- BiH. Kako objašnjavate razloge zastoja i ozbiljnog kašnjenja za zemljama regije? (BiH zaostaje za Slovenijom više od 20 godina, za Hrvatskom 14, za Srbijom i Crnom Gorom desetak godina).

Sadiković: Razlozi za veliko zakašnjenje države BiH mogu se promatrati na dva, tri pa čak i više načina. Prvo, učinjena je pozitivna diskriminacija pri samom prijemu države u Vijeće Evrope, jer je BiH jedina država koja prethodno nije izmijenila Ustav, a primljena je u članstvo VE sa postprijemnim obavezama.

Drugo, ozbiljno kasnimo, jer smo nažalost, od države kakva je bila prije rata i koja je ispunjavala sve uvjete za prijem, kako u VE, tako i Evropsku uniju, postali “država-slučaj” potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Radi se o sistemskoj grešci – Ustav i dalje sadrži kako diskriminirajuće odredbe, tako i odredbe koje blokiraju svaki uobičajeni proces donošenja političkih odluka, pa je stoga Vijeće Evrope u svojoj rezoluciji 2006. godine reklo da je neophodno omogućiti proces donošenja političkih odluka, što ni do dana današnjeg nije urađeno.

Treće, moramo konstatirati i da prilikom implementacije mira ne funkcioniraju svi predviđeni mehanizmi, počevši od Visokog predstavnika međunarodne zajednice i svih njegovih instrumenata kojima raspolaže, do Specijalnog predstavnika EU i međunarodnih trupa. Kada bi svi radili svoj dio posla, država BiH bi se razvijala i napredovala u svakom smislu, umjesto stagnacije i nazatka.

RSE: Odgovore na Upitnik Evropske komisije prate brojni problemi, i oni još uvijek nisu proslijeđeni, odnosno Upitnik nije vraćen Evropskoj komisiji. Da li je BiH mogla biti efikasnija u ovom poslu? Koliko je prihvatljiv razlog da je BiH komplikovanija država od onih u regionu?

Sadiković: To da je BiH mogla nešto obaviti kvalitetnije i da je Bosna i Hercegovina možda komplikovana država, za takvo ponašanje ne postoji nikakvo opravdanje. Postoje instrumenti i za takve situacije, međutim, ti instrumenti nisu u rukama BiH. Upitnik neće imati nikakvu svrhu ukoliko to ne budu podaci koji će biti od koristi kako našoj državi, tako i organima EU. Prije svega neophodno je ustrojiti državu, funkcionalnu i efikasnu, pa onda poslati rezultate Upitnika. U protivnom, proces neće dati zadovoljavajuće rezultate, kako nama tako ni EU.

Pitanje novog Ustava BiH – kao najteže pitanje, trenutno se pokušava prelomiti preko Izbornog zakona. To je trebalo uraditi još 2002. godine kada je BiH primljena u VE i kada je Parlament ratifikovao Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava, za razliku od Općeg okvirnog sporazuma, tzv. Dejtonskog mirovnog sporazuma (DMS). Prema tome, Evropska konvencija ne može biti predmet pregovora.

RSE: Može li BiH biti dio euroatlantskog procesa, a da se ne pridržava Evropske konvencije o ljudskim pravima?

Sadiković: To se do sada nikad nije dogodilo. Naprotiv, država BiH i nije mogla postati član Vijeća Evrope bez ratifikacije Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda i bez ispunjenja svih prethodnih kriterija, dakle, usaglašavanja Ustava i cjelokupnog zakonodavstva sa evropskim principima i standardima koji su sadržani u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Međutim, dogodila se pozitivna diskriminacija, i BiH je primljena u članstvo, sa obavezom da će te uvjete lakše ispuniti nakon prijema u VE, što se nije dogodilo.

Pogotovo ne može postati član Evropske unije, jer upravo iz tih razloga postoje Kopenhagenški i Madridski kriteriji, čija je svrha prethodno osposobljavanje države za ulazak u EU, nakon njihovih određenih negativnih iskustava.

Drugo, BiH još uvijek nije prešla iz faze stabilizacije u fazu izgradnje države. Izgradnja države se vezuje uvijek uz postkonfliktna društva. Krajnje je vrijeme da se problem u BiH registrira kao izgradnja države u postgenocidnom društvu, jer se takav slučaj još uvijek nije dogodio, kako u svijetu tako i u Evropi.

To traži mnogo više truda, zalaganja, učešća, planirane akcije iza koje stoji jasan plan i politička volja. U protivnom, BiH krupnim koracima već ide ka onoj fazi, koja se naziva ‘failed state’, a to su slabe i neefikasne države, koje nisu stanju da ispune svoje međunarodne obaveze. I drugo, mnogo opasnije, takve države nose u sebi prijetnju ponovnog nastanka konflikta.

Da li se takav scenario može odigrati, i da li Evropa po drugi put može biti iznenađena veličinom i vrstom problema, koji se na njenoj teritoriji događa, ostaje da se vidi.

RSE: Kakva su vaša očekivanja, hoće li biti usvojen novi Izborni zakon do raspisivanja izbora u maju ove godine? Kako vidite razvoj situacije do oktobra – porast neprihvatljive retorike, dalje nacionalno homogeniziranje, stavljanje najvažnijih političkih tema u drugi plan?

Sadiković: U ovom slučaju postoje dvije opcije: da se Izborni zakon usvoji, te da nam to ponovno pruži privid, ali ne i stvarno rješenje, kako bi se izbori mogli održati. To znači zapravo popravljanje jedne brave na kući koja se ruši, ili ponavljam, prelamanje pitanja novog Ustava preko Izbornog zakona.

Postoji i drugi način, naravno mnogo teži način, koji bi BiH odveo na pravi put, a to je usklađivanje Ustava BiH sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i presudama Evropskog suda za ljudska prava, što bi, u konačnici, pružilo i rješenje za Izborni zakon, izvršenje presuda Ustavnog suda BiH, i općenito vladavinu prava u Bosni i Hercegovini. To bi bio jedini pravi put, i to EU vrlo dobro zna. Drugog puta, a da pruži rezultate, nema.

Tu se svakako postavlja i pitanje, koliko zaista postoji politička volja, ali ne države BiH (jer takva politička volja da je postojala, ne bi se ni rat dogodio i ne bi bilo mnogo drugih nemilih stvari) nego političke volje same Evrope, potpisnika Dejtonskog mirovnog sporazuma u svojstvu specijalnog pregovarača, svih zemalja potpisnika u svojstvu svjedoka i posebno SAD kao najvažnijeg partnera u svim političkim procesima u BiH. Samo snažno partnerstvo EU i SAD može dovesti do određenih rezultata, na “nedovršeni posao na vanjskim granicama EU”, kako to navodi Pady Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH.