BiH između ruske gubernije i turskog pašaluka

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome koliki je uticaj Rusije i Turske u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Aleksandar Trifunović, glavni urednik nezavisnog magazine BUKA iz Banjaluke, i Vedran Džihić, predavač na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beču.

Bilo je riječi o tome zašto Bakir Izetbegović vjeruje da je turskog predsjednika Erdogana poslao sam bog, zbog čega je Milorad Dodik čest gost ruskog predsjednika Putina, o vazalnom odnosu Dodika i Izetbegovića prema Putinu i Erdoanu, o emotivnoj vezanosti Srba za Rusiju i Bošnjaka za Tursku, zašto Turska i Rusija mnogo manje investiraju u Bosni i Hercegovinu nego zapadne zemlje, da li je zajednički cilj Rusije i Turske da Evropsku uniju i Zapad istisnu iz Bosne i Hercegovine, da li bi Putin podržao Dodika kada bi pokušao da otcijepi Republiku Srpsku, da li Izetbegović misli da bi Turska, a ne Zapad, spriječila secesiju srpskog eniteta, kao i o tome koliko jačanje turskog i ruskog uticaja udaljava Bosnu i Hercegovinu od Evorpske unije.

Omer Karabeg (RSE): U posljednje vrijeme Turska sve više jača svoj uticaj u Federaciji Bosne i Hercegovine. Vrhunac tih nastojanja bio je masovni predizborni miting turskog predsjednika Erdogana, na kome je Bakir Izetbegović, lider Stranke demokratske akcije i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, tretirao Erdogana kao čovjeka koga je poslao sam bog. On to nije rekao metaforično, nego je govorio kao neko ko je uvjeren da je Erdogan uistinu božji čovjek.

Vedran Džihić: Ovo što se nedavno desilo u Sarajevu mora se staviti u kontekst razvoja tursko-bošnjačkih odnosa u zadnje dvije do tri decenije. Svi se sjećamo priče da je Alija Izetbegović navodno ostavio Erdoganu u amanet brigu za Bosnu i Hercegovinu, a što je turski predsjednik pomenuo na mitingu u Sarajevu. Turska se već dugo “brine“ o ovom području, ne toliko ekonomski, koliko ideološki. Pominju se zajednička religija i kultura i zajednički identitet kao spas za Bošnjake. Priziva se zajednička prošlost, kao što je to Erdogan učinio na mitingu u Sarajevu pozivajuću se na zajedničku borbu Turaka i Bošnjaka na Dardanelima. Stvara se osjećaj da je Turska matična zemlja za Bošnjake, kao što je Srbija za bosanskohercegovačke Srbe ili Hrvatska za bosanskohercegovačke Hrvate.

Izjavu Bakira Izertbegovića o Erdoganu kao božjem čovjeku označio bih kao poltronstvo i idolopoklonstvo zasnovano na ideološkoj matrici – slavimo Erdogan i klanjamo mu se, jer ga je poslao bog. Turska, sa svoje strane, nudi paternalizam – mi smo veći, jači, mi smo tu da se brinemo o vama i da vam pokažemo put u novu i svjetliju budućnost.

Rezultat ove mješavine poltronstva i paternalizma je jako negativan za Bosnu i Hercegovinu, pošto skreće pažnju sa suštinskih problema i ne doprinosi demokratizaciji društva. Jer kakav bi demokratski uzor Putin i Erdogan mogli biti za Bosnu i Hercegovinu.

Putinov miljenik

Omer Karabeg (RSE): Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, nije istina rekao za Putina da ga je bog poslao, ali o njemu govori kao o jednom od najvećih svjetskih državnika i kao o moćnom zaštitniku Republike Srpske. Putin to cijeni i vrlo često ga prima. Nedavno ga je opet primio u Sankt Peterburgu. Zašto je Dodik toliko važan Putinu?

Aleksandar Trifunović: Dodik često pominje neraskidivu vezu između Rusije i Republike Srpske, vezu za koju ćemo teško naći dokaze kada je riječ o ruskim ulaganjima i kreditima. Premijerka Željka Cvijanović i predsjednik Dodik najavili su svojevremeno jedan mali i jedan veliki ruski kredit koji se nikada nisu realizovali. Optima grupa, koja je u vlasništvu ruske naftne komapnije Njefregazinkor, bilježi gubitke od milijardu maraka. Pošto nema materijalnih dokaza, potvrda bliskih veza sa Rusijom se traži u posjetama Milorada Dodika Rusiji, kojih je zaista bilo mnogo. Činjenica je da se Putin sa Dodikom sreo više puta nego što su se zvaničnici EU i visoki dužnosnici evropskih država sreli sa liderima Bosne i Hercegovine.

U javnosti Republike Srpske Dodikove posjete se tumače kao trijumf njegove politike i kao dokaz da je podrška Rusije Republici Srpskoj neupitna. Pošto je ovo godina izbora u Bosni i Hercegovini susret Putina i Dodika u Sankt Peterburgu sigurnio neće biti zadnji. Mislim da će do novog susreta sigurno doći. Uostalom, Dodik je rekao da je uputio poziv Putinu da posjeti Republiku Srpsku. Ne sumnjam da bi se to moglo realizovati u dogledno vrijeme, jer je to za Rusiju jeftin i lagodan način da njena politika nađe uporište u jednoj evropskoj zemlji.

Kolateralna šteta

Omer Karabeg (RSE): Zašto je Bakir Izetbegović toliko važan Erdogan?

Vedran Džihić: Objašnjenje je prilično jednostavno. U trenutku kada Erdogan nigdje u Evropi nije mogao da organizira miting uoči predsjedničkih izbora u junu, Bakir Izetbegović mu je to omogućio u Bosni i Hercegovini odakle je on poslao poruku evropskim zemaljama da su – za razliku od Bosne i Hercegovine – pale na ispitu demokratije. Zloupotrebljavajući Bosnu i Hercegovinu, prije svega Bošnjake i Bakira Izetbegovića, Erdogan je pozicionirao sebe kao nekoga ko štiti i promovira pravu demokratiju, za razliku od, kako on kaže, pogrešne evropske demokratije.

On je iskoristio Bosnu i Hercegovinu kao mini geopolitički poligon u njegovom razračunavanju sa Briselom. U toj Erdoganovoj igri Bosna i Hercegovina je ispala kolateralna šteta. Kada se podvuče crta, mislim da je i za samog Bakira Izetbegovića i za građane Bosne i Hercegovine bilans ove posjete bio negativan.

Geopolitika emocija

Omer Karabeg (RSE) Čini mi se da je u Bosni i Hercegovini na djelu nešto što se naziva geopolitikom emocija. Bosanski Srbi se emocionalno vezuju za pravoslavnu Rusiju, a Bošnjaci za islamsku Tursku. I Putin i Erdogan igraju na tu kartu.

Aleksandar Trifunović: Pomenuli ste emocije. Velike sile nemaju emocije. U svojim političkim izletima u Bosnu i Hercegovinu Rusija i Turska gledaju prije svega svoje interese. Radi se o velikim silama, čije su ambicije ogromne. One će nastojati da u Bosni i Hercegovini postignu sve ono što nisu mogle u Srbiji i Hrvatskoj. To što je Erdogan uradio u Bosni i Hercegovini, nije mu bilo omogućeno nigdje u Evropi, gdje ima mnogo više turskih državljana. Zato je on odlučio da u Bosni i Hercegovini pokaže silu, koju nije mogao pokazati u Berlinu.

Mislim da je ovo sa Erdoganovim mitingom samo početak. Nakon tog mitinga postaju potpuno legitimni slični skupovi u Republici Srpskoj i u onom dijelu Bosne i Hercegovine koju većinom naseljavaju Hrvati. Treba očekivati predizborne mitinge i nekih drugih lidera. Da li je to narušavanje unutrašnjeg suvereniteta zemlje? Naravno da jeste, mada je već Dejtonski sporazum dobrim dijelom oduzeo Bosni i Hercegovini kontrolu nad unutrašnjim suverenitetom.

Vedran Džihić: Mislim da je cjelokupna regija Zapadnog Balkana odavno ušla u neku novu eru, gdje su emocije važnije od onoga što je početkom ovog vijeka definisano kao vizija za budućnost, a to je demokratsko društvo sa jakim institucijama i vladavinom prava. Fascinacija jakim liderima i očevima nacije postala je politička mantra. Ako se ovo nastavi, nećemo nikada postati članovi Evropske unije i ostati ćemo duboko ukopani u autoritarnom rovu koji će uništiti ovu regiju.

Aleksandar Trifunović: Kada pogledamo rang listu zemalja koje najviše ulažu u BiH, Rusija i Turska nisu ni u prvih deset. Turska ulaže mnogo više u Srbiju nego u Bosnu i Hercegovinu. Problem je što zapadna ulaganja običnim ljudima ne donose neki boljitak. To ih se ne dotiče. Boljitak osjeti tek nekolicina koja uspije da se zaposli u kompanijama finansiranim zapadnim novcem. Zato se ljudi okreću emocijama. Ali ih ljubav prema Rusiji i Turskoj ne obavezuje. Kada napuštaju Bosnu i Hercegovinu, zato što se ovdje loše živi, nikada neće otići u Rusiju i Tursku da tamo traže posao, nego u one zemlje koje državnici, poput Erdogan i Putina, kritikuju.

Ako želimo da budemo korektni prema publici koja bude slušala ili čitala ovo što pričamo, moramo reći kakve posljedice na građane Bosne i Hercegovine može da ima jačanje uticaja Rusije i Turske. Ako taj uticaj bude onemogućio evropskie integracije, moglo bi nestati i ono malo interesa koji evropske zemlje imaju za Bosnu i Hercegovinu. Možda će doći i do potpunog povlačenja zapadnih investicija što bi moglo dovesti do još većeg odlaska mladih i obrazovanih ljudi iz ove zemlje. Ono što sve nas treba da zabrine je – kakve će biti posljedice pojačanog političkog prisustva i Rusije i Turske na ovom prostoru.

Vazali

Omer Karabeg (RSE): Da li bi se odnos Dodika prema Putinu i Izetbegovića prema Erdoganu mogao nazvati vazalnim? Dodik samo što nije rekao da bi volio da Republika Srpska bude ruska gubernija, a Izetbegović da Federacija BiH bude turski pašaluk. Prosto se stiče taj utisak.

Vedran Džihić: To je neka vrsta dodvoravanja i njihov pokušaj da, igrajući igru sa Putinom i Erdoganom, dobiju političke poene na domaćem terenu. To je za mene palanačka politička strategija, koja je uvijek kratkog daha. Dodik i Izetbegović misle od danas do sutra, gledaju da u toj igrici pokupe političke poene koji će im pomoći da dobiju slijedeće izbore. To je u principu jedna mikropolitička strategija, koja se iscrpljuje sama u sebi. Ona može Izetbegoviću i Dodiku da donese kratkoročnu političku prednost na lokalnom terenu, ali za društvo i državu to je igra koja donosi gubitak.

Aleksandar Trifunović: Ni Rusija, ni Turska u ovom trenutku nemaju namjeru da ostvare neki teritorijalni dobitak u Bosni i Hercegovini. Barem se nadam da je tako. Podaleko smo mi i od jedne i od druge zemlje da bi one ovdje dovodile tenkove i avione i ostvarivale neke teritorijalne pretenzije, mada je na Balkanu sve moguće. Ali ja želim da budem optimista i vjerujem da će sve to ostati na nekoj vrsti političkog uticaja, jer ako bi došlo do intervencije, onda bismo imali veliki problem.

Mislim da s tim ozbiljno ne računaju ni Izetbegović, ni Dodik. Kada se oni sa strahopoštovanjem obraćaju Erdoganu i Putinu, oni to rade da bi ovdje i dalje ostali gazde. Za njih je važno da ljudi kažu – ovoga podržava Erdogan, onoga Putin. Kao u onom vicu – nas i Rusa 300 miliona. Ali u geopolitičkim odnosima, od kada je svijeta, ne postoji nikakva ljubav. I nema je ni ovoga puta. Svaka podrška ima svoju cijenu. Kakva će biti cijena Putinove i Erdoganove podrške – mi to još uvijek ne znamo. A morali bismo se zapitati koje ćemo interese i apetite morati da zadovoljimo ako Rusija i Turska nastave da sa ovim intenzitetom participiraju u političkom životu Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg (RSE): Putin i Erdogan u posljednje vrijeme sve više sarađuju. Oni imaju zajedničkog protivnika, a to su Evropska unija i Sjedinjene Američke Države. Može li se reći da je zajednički cilj Putina i Erdogana da iz Bosne i Hercegovine istisnu Zapad, naravno, svako iz svojih razloga?

Vedran Džihić: Oni suštinski ne mogu sa ovog prostora istisnuti Zapad prije svega zbog geografije. Ni Rusija ni Turska nisu geografski povezane sa Bosnom i Hercegovinom, ali one mogu da budu alternativa na simboličan način. Erdogan i Putin čine sve što je u njihovoj moći da slabašnom demokratsko-liberalno zapadnom modelu, koji danas postoji u Bosni i Hercegovini, zadaju udarac i pokažu da je njihovo poimanje svijeta bolje. Bosna i Hercegovina, Srbija i cijela naša regija, kao uostalom i Gruzija ili Armenija, danas su kolateralna šteta ideološke bitke između autoritarnih sustava i liberalne demokratije. U toj situaciji Evropska unija ne nalazi pravi odgovor. Politika proširenje Unije novim članovima je zastala i Brisel nema sposobnost i snagu da zemljama Zapadnog Balkana, koje jesu geografski u Evropi, ponudi jasnu alternativu..

Putin i otcjepljene Republike Srpske

Omer Karabeg (RSE): Mislite li da bi Putin podržao Dodika kada bi pokušao da otcijepi Republiku Srpsku od Bosne i Hercegovine, što on odavno najavljuje – ili se Dodik samo tome nada?

Aleksandar Trifunović: Mislim da Dodik odlaže scenario te vrste za neku daleku budućnost. On sada govori – ako Bosna i Hercegovina ne bude mogla da funkcioniše, onda ćemo mi krenuti putem disolucije – i sve u tom stilu. Postaje sve obazriviji, kad je riječ o referendumu i odvajanju Republike Srpske, što nekada nije ispuštao iz usta. Praktično od referenduma o Danu Republike Srpske Dodik je prestao to da pominje kao neku vrstu političkog izlaza. Tako da bi bilo neozbiljno da ja sada komentarišem šta bi bilo kad bi bilo, da li bi Putin podržao Dodika ili ne. Nakon sastanaka sa Putinom Dodik uvijek kaže da ruski predsjednik apsolutno stoji iza njega, mada se Putin ne oglašava, niti na službenim stranicama predsjednika Rusije možete dobiti bilo kakve informacije o tim susretima. Imamo samo Dodikovo tumačenje tih susreta, i ako je ono tačno, onda je tu negdje i odgovor na vaše pitanje.

Ali mislim da je priča o prekompoziciji Bosne i Hercegovine opasna u ovoj visokoj predizbornoj temperaturi jer, kada gledate televizijske dnevnike, ne znate da li ste usred ratnog sukoba. Do te mjere je zaoštrena politička retorika – da se čini da je život ovdje nemoguć. S druge strane, ljudi ovdje žive bez konflikta, komuniciraju i sarađuju, prelaze međuentitetsku liniju i mislim da nikome ozbiljnom ne padaju na pamet takve igre sa Bosnom i Hercegovinom. Jer, kada se takva tema stavi na sto, mora se razmišljati šta će se desiti dan poslije, šta će se biti sa ovim ljudima, šta će biti sa ovom zemljom.

Interesi Rusije i Turske su njihovi interesi. Ova zemlja i mi koji u njoj živimo ne zanimaju ih pretjerano. Njihovi planovi su mnogo veći od onoga što smo mi. Mi prije svega treba da sačuvamo mir u Bosni i Hercegovini. Hajde da vidimo šta možemo da uradimo kao društvo da ova zemlja ne bude krizno žarište u budućnosti. Bilo bi neozbiljno da ja kažem – Putin bi podržao ideju disolucije ili slično. Takve stvari mogu nositi vrlo ozbiljne posljedice, ne samo po Bosnu i Hercegovinu, nego i po cijeli region.

Omer Karabeg (RSE): Ali Dodik stvara utisak da bi ga Putin u svemu podržao, pa i u tome. To je njegova igra.

Aleksandar Trifunović: Da, ali nikada niste čuli da je Putin rekao da podržava nezavisnost Republike Srpske i da podržava ideju da se Republika Srpska odvoji. Ono što može da se čuje od ruskih dužnosnika i političara je da poštuju teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Do sada nijednom nisu rekli da ga ne poštuju. Barem ja to nisam čuo.

Ko čuva BiH

Omer Karabeg (RSE): Da li je moguće da Bakir Izetbegović, koji se sve više okreće Turskoj i u njoj vidi glavnu zaštitnicu Bošnjaka, misli da bi Turska, a ne Zapad, spriječila Dodika da otcijepi Republiku Srpsku, ako bi Dodik jednog dana zaigrao na tu kartu.

Vedran Džihić: Ne mogu da vjerujem da Bakir Izetbegović razmišlja na taj način – i to iz dva razloga. Prvo, rok političkog trajanja Bakira Izetbegovića je limitiran. Drugo, mislim da je on svjestan da je Bosna i Hercegovina suštinski u zapadnoj sferi – ne samo po investicijama, nego i po sigurnosnim strukturama koje se nalaze u ovom zemlji, a koje su zapadne. Da ne govorimo o političkom, diplomatskom i svakom drugom uticaju Zapada.

Uostalom, mislim da je svako razmišljanje o disoluciji, o raspadu, o novoj teritorijalnoj dezintegraciji Bosne i Hercegovine, veoma opasno. Takvom narativu, koji produciraju naše etnonacionalne političke elite, treba da suprotstavimo druge narative. Sjećam se kako smo poslije poplava 2014. godine počeli da govorimo o tome da postoji zajednički bosanskohercegovački duh i da je još uvijek živ socijalni kapital koji je izvan etničkih podjela. Čini mi se da i u najnovijim događajima, kao što je pokret “Pravda za Davida” u Banjaluci, postoji nešto što može da premosti vještački kreirane rovove u koje Izetbegović, Dodik i Čović guraju Bošnjake, Srbe i Hrvate. Pošto živimo u istom podneblju, pošto imamo iste probleme i istu korumpiranu vlast i pošto želimo da živimo normalno, hajde da zajednički razmislimo kako da od Bosne i Hercegovine napravimo normalnu zemlju.

Mi volimo Rusiju i Tursku

Omer Karabeg (RSE): Ako se nastavi trend približavanja Rusiji i Turskoj, da li to može Bosni i Hercegovini da zatvori vrata Evropske unije?

Aleksandar Trifunović: Ako većina građana Bosne i Hercegovine na oktobarskim izborima bude poslala takvu vrstu poruke mislim da se može desiti da nestane i ono malo interesa koji Evropska unija pokazuje za Bosnu i Hercegovinu i da nam kažu – idite putem koji ste izabrali. Populističke politike, na žalost, jačaju. Izgleda da više ne morate ljudima nuditi zapošljavanje, veću socijalnu sigurnost, bolji zdravstveni sistem i školstvo da biste dobili izbore. Dovoljno je da kažete: “Mi volimo Rusiju, mi volimo Tursku, oni vole nas“ – i završili ste posao. Ali, dan poslije izbora suočićete se sa ekonomijom koja se raspada i sa ogromnim drugovima koje treba vratiti. Tako da ne možemo gledati na te igre Rusije i Turske kao na nešto što na nas neće uticati. Ta priča da se veliki igraju i da mi tu nemamo šta tražiti – nije tačna. O tome bi svako trebao da vodi računa, naročito na izborima koji dolaze.

Vedran Džihić: Ako Evropska unija nastavi sa tehnokratskom politikom proširenja – malo damo za infrastrukturu, malo podržimo institucije, a vi ispunjavajte upitnik i sve tako u nedogled – mislim da će se na Zapadnom Balkanu sve više otvarati prostor za djelovanje Turske i Rusije. I to će trajati sve do one tačke kada Zapadni Balkan počne da proizvodi više krize nego što Evropska unija može da savlada. U tom trenutku će Brisel morati postaviti ultimatum liderima, kao što su Vučić, Izetbegović i Dodik, da ili nestanu sa političke scene ili zauzmu jasnu i nedvosmislenu proevropsku poziciju.