Biće rata, kažu novine: Ču li ti Sefera, ‘ljeba ti?

Moguće da je civilizacija, što je razvijenija, više okrenuta laži i sve opremljenija da laž brani.

Napokon, šta je civilizacija ako ne složen sistem koji je razvio kompleksne tehnike za prikrivanje zločina na kojem je utemeljen?

U ovom trenutku zapadne civilizacije, a njoj ipak, uprkos svim dokazima da je suprotno, pripadaju i srpsko i crnogorsko i bosanskohercegovačko društvo, istina je posve irelevantna. Ona je atavizam. Onaj ko je pomene time pruža dokaz svoje zaostalosti.

Istina više nije vrlina. Ona je iluzija koja izaziva nevolje.

Na mjestu koje je ona nekada zauzimala, stoji dijalog i konsenzus. Istina je ono što se dogovorimo. Mnoštvo narativa koji pretenduju da budu istina sukobljavaju se u prostoru javnog. Zato je naša zadaća da postignemo konsenzus o tome šta je svima nama prihvatljiva istina.

Medijski spin

Procedura i vladavina prava smatraju se starijim od istine. Ukoliko istina narušava jedno ili drugo, biće sankcionisana.

Mi, rekoh, jesmo zapadna civilizacija. Ali njena jučerašnjica. Zato se njene sofisticirane prakse kod nas primjenjuju sa diluvijalnom suptilnošću. Hoću reći: nismo osobito razvijeni, ali lažemo, brate, kao najrazvijeniji.

Dobro: odrasli smo ljudi, svakakvih smo se sranja nagledali, ali sva sila laži koja bazdi iz našeg javnog klozeta, pardon, javnog mnenja, običnom čovjeku, pardon my french, ponekad ipak ide na kurac.

Pogledajte, recimo, medijski spin koji je zvanična Srbija zakotrljala nakon izjave Sefera Halilovića.

Više nije važno to što Dodik i Republika Srpska sprovode neustavnu samovolju. Nema veze što time ruše Dejtonski ustav. Nema veze što time zemlju guraju u ustavnu i političku krizu koja se, ne daj bože, može razviti i u bezbjednosnu.

Pusti sad sve to, nego, ču li ti Sefera, ljeba ti?

Sefer Halilović nije vlast u Bosni i Hercegovini. On nema moć, nije njen, što bi se reklo, nosilac (to zvuči skoro kao „nosilac virusa“, zbog toga je i vrlo precizno, jer moć i jeste smrtonosan virus). Naročito nema moć da pokrene rat.

Ali u spinu koji je lansiran preko Vučićevih toaletoida, Sefer samo što nije objavio rat Srpskoj. Halilovićeva izjava je retroaktivno postala razlog za referendum u Republici Srpskoj. Pitate se zašto referendum? Eto zašto: zbog takvih kao Halilović.

To se, inače, zove samoispunjujuće proročanstvo. Kao kada Karadžić i njegovi istrebljuju sekularno, proevropski nastrojeno muslimansko stanovništvo u Bosni, tvrdeći da su sve to islamski fundamentalisti. Pa se onda, nakon rata, nakon što su im pobijene familije, velike ih sile izigrale a njihov se sekularni svijet raspao u paramparčad, neki od njih zaista i postanu islamski fundamentalisti, Karadžić iz haške ćelije pravednički glasne: eto vidite, jesmo li vam rekli da su sve to teroristi?

Referendumom guraš Bosnu ka ratu, a onda, kada se neko javi i kaže kako bi referendum mogao izazvati rat, skočiš i povičeš: evo ih, huškaju na rat!

Istinski skandal

Sefer Halilović, rekoh, u Bosni nije vlast. Ali Ivica Dačić u Srbiji – jeste. Čovjek je srpski Ministar inostranih poslova.  Koji je, ne znam jeste li stigli primijetiti baveći se Seferom, zaprijetio agresijom na Bosnu i Hercegovinu.

Evo šta kažu novine: „U pisanoj izjavi dostavljenoj medijima, Dačić je poručio da je Srbija dovoljno jaka da odbrani sebe, a neće dozvoliti ni uništenje RS-a, te pozvao međunarodnu zajednicu da hitno intervenira ako joj je, kako je naveo, stalo do mira“.

Veli još Dačić: “Halilović govori ono što Izetbegović misli. Zato njegove pretnje treba shvatiti ozbiljno, jer pokazuju da postoje ratni planovi, koji se baziraju na proceni da RS ne može izdržati više od 10-15 dana i da ni Srbija ne može da je odbrani”, naveo je. Svima je jasno da je referendum o Danu RS-a samo izgovor, a da iza svega stoji namjera da se ratom uništi RS, tvrdi Ministar.

Potom komenariše odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. “Da su hteli kompromis, Ustavni sud je mogao da promeni bar jedan zarez u svojoj odluci. Ali, njima nije bio važan kompromis, već izgovor za ratne namere i planove, za šta se muslimani u Bosni i Hercegovini očigledno spremaju”, istakao je.

25 godina, od Miloševića, preko Koštunice, Tadića i sada Vučića, Srbija ponavlja kako nije učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini. A onda Ivica Dačić kaže kako bi u eventualnom novom – učestvovala. Ako bi se, kao što tvrdi Dačić, rat u Bosni vodio za uništenje Republike Srpske, a Srbija to, kako opet kaže Dačić, ne bi dozvolila, preostaje samo da se pita: a kako bi Dačić to spriječio, osim tako što bi se uključio u sukob? I kako bi se to Srbija uključila: kao prošli put, kada nije učestvovala, ili bi ovoga puta poslala više oružja i ljudstva?

Istinski skandal, hoću vam reći, nije neformalni Halilović – nego institucionalni Dačić, koji je Bosni i Hercegovini zvanično, u pisanoj izjavi, zaprijetio ratom.

Sad, šta će dalje biti?

Referenduma će biti. Rata neće biti. Svi će, na čelu sa brižnom „međunarodnom zajednicom“, odahnuti jer će tenzije splasnuti i doći će vrijeme da se pohvale regionalni lideri, a naročito Aleksandar Vučić, što su na miran način hendlovali kriznu situaciju.

To što je održan neustavan referendum koji su vlasti BiH i međunarodna zajednica bili dužni spriječiti, dakle demonstrirana očita slabost i postignut očit neuspijeh, biće kompenzovano time što je odlučno i uspješno uklonjena „ratna prijetnja“. Strana koja je prijetila ratom biće pohvaljena jer je aktivno doprinijela miru i saradnji u regionu. Naročito će, rekoh li, biti istaknuta konstruktivna uloga Aleksandra Vučića i njegove vlade.

A onda će se, naravno, postići konsenzus: „mir nema alternativu“ a „napore za održavanje stabilnosti u regionu treba pojačati“.

I mirna Bosna.