Bespoštedna borba: Komšić bi nakon osam godina velikog ništa, opet u fotelju
Evo dočekasmo da nam dvije stranke predstave svoje kandidate za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Pa smo dobili Šefika Džaferovića i Denisa Bećirevića, jednog kao kandidata Stranke demokratske akcije, a drugog kao kandidata Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, za radno mjesto člana bh. Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda.
Već ranije su kandidatiru najavili Željko Komšić iz Demokratske fronte i Boriša Falatar iz Naše stranke za isto radno mjesto, ali kao člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda. Uskoro će i bh. entitet Republika Srpska delegirati svoje favorite, piše Zvonimir Nikolić za Aljazeeru Balkans.
I nekako dobiješ utisak da se ovdje stranke bore samo za mjesto prvog čovjeka države. Kao da je to jedini način da izađemo iz krize i pokrenemo stvari nabolje. Znam da je funkcija člana Predsjedništva izuzetno značajna, ali šta ona može promijeniti?
Bude li izabran Željko Komšić, opet će biti belaj, jer će Dragan Čović i ekipa oko njega (Hrvatska demokratska zajednica, odnosno Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine) jedva dočekati da udare na sva zvona, kako su im člana Predsjedništva opet izabrali Bošnjaci. A opet, bio je Komšić osam godina na tom mjestu, pa nisam primijetio neke značajne promjene nabolje.
I dalje je politiku Hrvata u Bosni i Hercegovini (naravno, onih koji su okupljeni oko Čovića i njemu sličnih i koja dobacuje do zamišljenih granica Herceg-Bosne) vodio HDZ BiH i za sve se pitao HDZ BiH. Osim u Predsjedništvu. E baš smo ih zeznuli, nema šta. Čini mi se da je taj osmogodišnji boravak Komšića u Predsjedništvu samo još više grupisao hrvatski narod oko HDZ-a BiH i još više ojačao poziciju “nositelja europskih vrijednosti”.
Komšić u posjeti zapadnoj Hercegovini
Možda bi bilo drugačije da je Komšić “stisnuo petlju”, pa svake sedmice posjetio jedan grad u zapadnoj Hercegovini. Vjerovatno ispočetka ne bi bio baš dobrodošao, ali je ipak trebao malo pretrpjeti zvižduke i ružne povike, pa i tom narodu pokazati da zaista jeste i njihov predstavnik. Jeste da je dobrim dijelom izabran glasovima Bošnjaka, ili Hrvata koji ne žele glasati za HDZ BiH, ili onih ostalih koji su u Komšiću prepoznali svog kandidata, ali i to je mogao biti dobar argument da želi predstavljati svoj narod, ali i ostale narode u Bosni i Hercegovini i da nije tu samo zbog jednih, gledajući samo kako će napraviti veću štetu onim drugima ili trećima.
Siguran sam da i u zapadnoj Hercegovini i dijelu srednje Bosne ne žive samo prezadovoljni ljudi i oni koji su hajrovali od HDZ-a BiH na ovaj ili onaj način. Ima i tamo jako puno nezadovoljnih, ljudi koji ostavljaju svoja ognjišta i odlaze sreću tražiti na drugom mjestu. Za koga oni da glasaju? Kada ih niko nije posjetio i pitao ih kako žive, koje probleme imaju i kako da im bude bolje.
A ne, ovdje se, zapravo, niko nikome ne miješa u teren. Svako se uhvatio svoje avlije i ne pada im na pamet da razmisle da bi nam možda zajedno bilo bolje, da bi zajedno bili jači i kvalitetniji.
Šta će se dogoditi ako nekim čudom Denis Bećirević pobijedi Šefika Džaferovića. Ništa. Opet će vladari stranaka politiku premjestiti iz zgrade institucija u kafane. I opet će se sastajati četvorka, petorka ili šestorka i krojiti politiku države, a članovi Predsjedništa će uglavnom na crvenom tepihu primati neke delegacije. Čak ni ne znajući da se negdje održavaju kafanski sastanci na kojima se kroji sudbina države. Nije to ništa novo, već smo to imali priliku da vidimo proteklih godina.
Masovni bijeg iz rahatluka
A ovako, slaviti čovjeka koji je samo kandidat za jedno radno mjesto postaje smiješno. I na sva zvona udarati kako je baš taj kandidat demokratski izabran za kandidata je fakat šega. Kao da se već uzima alibi za možda mogući neuspjeh, pa da se svom članstvu kaže: “Šta hoćete, vi ste ga demokratski izabrali?” I dalje sam ubijeđen da član predsjedništva neće i ne može ništa značajno promijeniti.
Neprikosnoveni vladari svojih naroda se mogu pobijediti samo vlastitom opozicijom, ili okupljanjem oko sebe ljudi koji su nezadovoljni postojećim stanjem. Ili čovjekom koji će zaista, bez obzira ko ga izabere na to radno mjesto, svoju prvu posjetu upriličiti građanima Širokog Brijega, drugu građanima Ljubuškog, treću građanima Posušja, četvrtu…
Tek tada će moći za sebe reći da je stvarni predstavnik jednog naroda u Bosni i Hercegovini. Nažalost, po svoj prilici, moja generacija neće doživjeti da dočeka jednog čovjeka kojem bi vjerovali svi narodi u Bosni i Hercegovini. Ostaje nam nadati se da će sljedeće generacije možda biti malo pametnije.
Ako se u međuvremenu ne isele iz ovog rahatluka, u potrazi za hljebom i normalnim životom.
