Benjamina Karić i Kazani – žaliti da, osuditi ne

Prijedlog Naše stranke za natpis na spomen-obilježju Kazani izazvao je polemike u javnosti i to zbog činjenice da u njemu stoji da su ubistva počinili osuđeni pripadnici Desete brdske brigade Armije RBiH. To odbija i gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić. Njeno obrazloženje citirat ćemo rečenicu po rečenicu, piše portal Prometej.

Prva rečenica: Smatramo da navedeni prijedlog teksta na spomen obilježju nije prihvatljiv iz razloga što se na ovaj način negativno etiketira časna Armija RBiH i jedna časna brigada u njenom sastavu.

U prijedlogu Naše stranke jasno stoji „osuđeni pripadnici“, dakle ne etiketira se ni Armija BiH ni Deseta brdska brigada, baš kao što se ne etiketira neka firma ako se kaže da je njen zaposlenik uhapšen zbog pronevjere novca. S obzirom na gradonačelnicin nivo obrazovanja i na njenu biografiju teško je povjerovati da to ne razumije (valjda), prije će biti da podilazi tendencioznim istupima pojedinih ratnih udruženja i Stranke demokratske akcije u cilju diskreditacije Naše stranke koja je njen koalicijski partner. Osim toga, ona ide dotle da manipulira ratnim traumama Sarajlija želeći da kaže kako neko želi ukaljati čast njihovih branilaca, zato i upotrebljava pridjev „časne“, i to pretjeruje koristeći ga dva puta i za Armiju i za brigadu. Za brigadu u potpunosti bespotrebno, ne zato što ona nije časna, već što Armija ne bi mogla biti časna ako joj to nisu i svi njeni dijelovi. Mada ovdje nije riječ ni o čijoj časti ako govorimo o prošlosti. Ovdje je riječ o časti nas danas, koji podižemo spomenik. Postavljajući se ovako licemjerno, gradonačelnica je ta čija je čast vrlo upitna kad su Kazani u pitanju.

Druga rečenica: Uzevši u obzir doprinos 10. brdske brigade Armije RBiH u odbrani grada, žrtve koje je podnijela na tom putu, nagrađene pripadnike najvećim ratnim priznanjima, a sa druge strane odmetnute pojedince koji su djelovali samovoljno, bez kontrole, koji nisu bili u sistemu rukovođenja i komandovanja Armijom RBiH, ne možemo prihvatiti navedeni prijedlog.

U ovoj rečenici gradonačelnica govori kako su za zločin krivi odmetnuti pojedinci. Zločini su se dešavali pod komandnom odgovornošću komandanta te brigade Mušana Topalovića Cace i kako piše u presudama osuđenih, po izričitoj njegovoj naredbi. Caco je do 25. 10. 1993. bio komandant, kada ga smjenjuje predsjednik RBiH Alija Izetbegović. Ne može se govoriti o odmetnutim pojedincima ako im je na čelu komandant koji nije odmetnut nego u vrijeme provođenja zločina potpuno hijerarhijski i uz uvažavanje svih vojnopravnih i građanskopravnih klauzula utemeljen na toj poziciji.

Treća rečenica: Smatramo jasnim kontekst dešavanja nesretnih i tragičnih događaja koje ovaj spomenik trajno obilježava, te s tim u vezi ostajemo pri ponuđenom tekstu koji će se nalaziti na ovom spomen obilježju.

Kakav je odnos gradonačelnice prema žrtvama, u ovoj rečenici je potpuno jasno. One su stradale u „nesretnim i tragičnim događajima“. To može značiti i da su otišli na izlet, okliznuli se i pali u jamu. Naravno da nije bilo tako. Oni su sistematično birani, organizovan je prevoz za njihovo odvođenje, ubijani (neki i ritualno) a potom su zločin ubice nastojale zataškati prekrivajući leševe živim krečom.

Četvrta rečenica: Smatramo da će se Grad Sarajevo, iako sa zakašnjenjem, na ovaj način adekvatno odužiti i pokazati poštovanje prema nevino ubijenim sugrađanima.

Pitali bismo gradonačelnicu, šta znači sintagma „nevino ubijeno sugrađani“? Da su kojim slučajem za nešto bili i krivi, da li to znači da bi ih bilo dozvoljeno ubiti? Kako se moguće odužiti ubijenima? Gradonačelnica opet zapinje u floskulama ne bi li nekako bezdanu moralnu rupu i licemjerstvo popunila velikim riječima. I kako to odajemo poštovanje ako jasno ne navedemo ko su zločinci i jasno se od njih ne ogradimo?

Peta rečenica: Samim tim će se Grad Sarajevo jasno distancirati od gnusnih zločina počinjenih u ime građana našeg grada.

Posljednja rečenica je najgora. Oličenje je političke onesviještenosti i licemjerstva gradonačelnice. Zločin nije počinjen u ime građana Sarajeva, ali gradonačelnica krivicu „odmetnutih pojedinaca“ želi nametnuti i svima nama. Na kraju krajeva, i ubijeni su građani našeg grada pa da li to znači da su ubijeni i u vlastito ime?

Nema sumnje da je većina građana koja je za zločine znala željela da se Caco u tim zločinima spriječi, ali šta su mogli kad ni njegovi nadređeni, uključujući i predsjednika države, po tom pitanju nisu gotovo ništa učinili do 25. 10. 1993. I, na kraju krajeva, zašto gradonačelnica spominje tako neodređeno mnoštvo kakvo su građani Sarajeva, a nijednom riječju se ne fokusira na porodice žrtava. Da li je njih pitala šta bi trebalo pisati na spomeniku? Naravno da nije, iako se birokratski može izvaditi na činjenicu da su mogli predložiti svoj prijedlog teksta. Ipak, ako je u stanju primiti generale Armije RBiH, onda je mogla i njih pozvati na prijem, sjesti ih za isti stol zajedno da popričaju. Da ih možda Slobodanka Komljenac Macanović, pripadnica Armije RBiH, čiji su roditelji, jedno s ortopedskim pomagalom, odvedeni na Kazane i zaklani, upita da li su mogli išta više učiniti da spriječe zločine i zašto nisu? Ovako, ne pozivajući se na porodice žrtava, Karić nam poručuje da je najviše što možemo, ako hoćemo, žaliti ubijene, ali ne osuđivati odgovorne.