Banjalučanin u Švedskoj: Čistio sam toalete, ali sada sam gradonačelnik

Od izbjeglice koji je za svoj novi početak bez stida zasukao rukave pa počeo s ribanjem toaleta do gradonačelnika u jednoj od razvijenih nordijskih zemalja, fascinantan je put što ga je “preko trnja do zvijezda” prešao Ilko Ćorković (48), Banjalučanin kojega je vihor našega rata doveo u situaciju sličnu onoj u kojoj su trenutno izbjeglice iz Sirije.

Ćirković za Dnevni list priča kakvu je Golgotu prošao da bi danas bio to što jest, prvi čovjek Borgholma, gradića na švedskom otoku Oland u Baltičkom moru gdje je 1993. s porodicom i samo dvije vrećice stigao u novi život.
-Naš život u Švedskoj je počeo u jednom kampu 7 kilometara sjeverno od Borgholma u kućici broj 110. Bio sam izbjeglica sa Lundegårda. Jedna od naših kćerki je rođena za vrijeme dok smo bili u kampu. Brzo smo shvatili da je znanje jezika najvažnije za uspjeh u novoj zemlji. Za naše uspjehe u Švedskoj smo puno zahvalni Švedskoj i njihovom narodu. Mi smo im zahvalni zauvijek za sve gostoprimstvo i humanizam. Oni su puno toga doprinijeli u našem razvitku. U integraciji u švedsko društvo puno mi je pomogao sport i nogomet. Igrao sam nogomet do 2004 i bio sam jedan od boljih nogometaša na otoku. Volim se šaliti i reći da bih volio biti politički Zlatan. Naravno mislim na najboljeg nogometaša Švedske Zlatana Ibrahimovića, koji je naše gore list. On je moj veliki idol koji je pokazao sta se može postići mukotrpnim radom, započeo je svoju priču gradonačelnik Borgholma.

1993. godine započinje rat. Vi s porodicom odlazite u izbjeglištvo. Kako ste se osjećali kada ste krenuli iz rodnog kraja? Što vam je padalo na pamet, jeste li se bojali?
-Naš put u izbjeglištvo je počeo 16. decembra 1992. iz Banja Luke kada smo teška srca odlučili da ostavimo naš dom, prijatelje i rođake. Put u neizvjesnost je uzeo tri dana, a na putu smo bili ja, moja supruga Valentina, naša kćer Dajana koja je imala samo godinu i pol dana. Moj najmlađi brat Mario, koji je imao 18 godina, tada bio je sa nama na putu. Sretno smo stigli u Švedsku 18. decembra uvečer. Imali smo novaca toliko koliko je bilo minimum da se izvučemo. Znali smo da je to bila naša jedina i posljednja šansa. Moj najstariji brat i majka su ostali u Ramićima kod Banja Luke do 15. avgusta 1995. i tada su oni bili primorani da ostave naš rodni kraj. Bilo nam je izuzetno olakšanje kad smo doznali da su i oni preživjeli rat. U Švedsku su došli u oktobru 1995. Oni su se žrtvovali i ostali do zadnjega da bi sačuvali kuću u koju bi se mi mogli vratiti poslije. Nažalost, sudbina je htjela nešto drugo. Ali najvažnije je da smo svi preživjeli taj nesretni rat.

Jeste li nešto uspjeli ponijeti sa sobom ili ste samo nastojali što prije pobjeći od rata?
-Iz Banje Luke nismo ponijeli ništa više nego dvije torbe sa odjećom i pokojom slikom. A kada su mi majka i najstariji brat bili primorani da ostave naš rodni kraj, nisu uspjeli ponijeti skoro ništa sa sobom. Mnoge naše uspomene, a i moja priznanja koja sam dobio za vrijeme školovanja su nestala.

Prvi Božić izvan domovine proslavili ste u izbjegličkom kampu?
-U kamp Lundegård smo došli 21. decembra 1992. gdje smo bili zajedno sa još 600 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Tu smo proveli 14 mjeseci zajedno sa našim sunarodnjacima. Bilo nam je jako teško za prvi Božić bez naših najmilijih. Ali švedska crkva i drugi volonteri su nas obradovali sa malim poklonima za nasu kćerkicu Dajanu. U kampu smo bili u kućici 110 i dijelili smo tih 25 kvadratnih metara sa jednom porodicom iz Dervente. Ali smo bili sretni da smo se osjećali sigurno i imali krov nad glavom. U kampu sam igrao puno nogomet i bavio se ručnim radom s drvetom posto smo imali jednu manju stolarsku radionicu na raspolaganju.

Je li vam nepoznavanje jezika predstavljalo veliku barijeru?
-Supruga i ja počeli smo sa učenjem jezika od prvog dana. Sjećam se dana kada sam kupio švedske novine nakon prve sedmice učenja jezika i pokušao čitati. Po prirodi sam uporan i imam jak takmičarski duh koji mi je pomagao tada, a i nastavku.

Kada ste zapravo okrenuli novu stranicu i shvatili da se ne želite vratiti već da je vaš život u Švedskoj?
-Shvatili smo brzo da će se naš život nastaviti u Švedskoj. Dobili smo nakon godinu dana u kampu trajnu boravišnu dozvolu, a za to vrijeme se ratu u našoj domovini nije vidio kraj. Realno je bilo da će se nastaviti ratna stradanja, nažalost, kako je i bio slučaj. Prvih godinu dana učili smo jezik sami i nakon te godine smo se mogli sporazumijevati solidno na novom jeziku. Za vrijeme našeg boravka u kampu rodila se nasa kćer Matea koja je danas izvrsna nogometašica i bandy igračica. Poslije toga smo odabrali da ostanemo živjeti na otoku i općini Borgholmu. Velika je prednost početi život u novoj zemlji u manjem mjestu. Nasa općina, primjerice, broji tek oko 11 hiljada stanovnika.

Jeste li se osjećali zanemarenim, diskriminiranim od Šveđana i švedskih vlasti?
-Uvijek smo se osjećali dobro primljeni u švedsko društvo, i u školi, na poslu, u sportu kao i politici. Velika mi je čast bila kada me je moja Sociademokratska partija odabrala za vođu na lokalnom nivou, 2010. godine. U zadnjih 40 godina je to tek drugi put da mi upravljamo u našoj općini.

Savladali ste jezik, pa upisali i fakultet.
-Da. Iako sam imao srednju školu, ja sam od 1994. do 1996. završio čak i srednju školu na švedskom jeziku. Bio sam primoran učiti i švedski i engleski da bi se mogao upisati na fakultet. Ali odabrao sam učiti i sve ostale predmete da bi usavršio švedski što bolje. Moj san o fakultetskom obrazovanje se ostvario u novoj zemlji i na novom jeziku. Dolazim iz ne tako bogate porodice, otac mi je bio zidar i umro je od raka pluća kada sam ja imao 17 godina, a majka mi je domaćica koja je sav svoj život položila na mene i moja dva brata. Očeva smrt je teško pogodila mene i cijelu našu porodicu i moji snovi o fakultetskim obrazovanjem su umrli. Završio sam srednju Metalsku školu u Banja Luci, imao sam petice u svim predmetima. Nažalost, nisam imao finansijske mogućnosti nastaviti sa daljim školovanjem, jer sam se morao zaposliti i pomoći majci. Prije vojnog roka sam se zaposlio u tvornici Sintetik u Ramićima kod Banja Luke gdje sam i živio cijelo vrijeme od rođenja. Na ekonomski fakultet sam krenuo u avgustu 1997. Upornost, marljivost, tvrdoglavost, malo sreće i dobri ljudi u okruženju koji su meni i mojoj porodici davali podršku, su doveli do naših uspjeha.

U početku ste bili primorani raditi raznorazne fizike poslove kako bi ste preživjeli, a onda ste se počeli baviti politikom. Što vas je na to potaknulo?
Za vrijeme mog školovanja smo radili sve poslove. Nismo birali, čistili smo stubišta ja i moja supruga, radili u hotelu spremali i prali suđe, u jednom kampu sam čistio toalete, kosio travu itd. Nije me sramota priznati da sam imao trnovit put. Za vrijeme mog školovanja je moja supruga Valentina bila velika podrška u porodici. Bez njene pomoći sigurno ne bih uspio. Zahvalan sam Švedskoj da nam je dala šansu i da je moj san o fakultetskom obrazovanju ispunjen. To je bio moj i mog oca veliki san. Na dan kada sam diplomirao na fakultetu pogledao sam u nebo i znao da je moj tata sa mnom.

Kako se danas Švedska nosi s izbjeglicama? Je li se što promijenilo u odnosu na vrijeme kada ste vi bili izbjeglica?
-Kao prvo, ponosan sam što sam član Socialdemokraterna u Švedskoj, to je stranka koja se bori za ista prava svih ljudi. Ponosan sam na našeg lidera Stefana Löfvena koji se bori za pomoć svim izbjeglicama koji se spašavaju od rata i ratnih uništenja. On je usvojeno dijete, bivše siroče i metalac-zavarivač, čovjek iz naroda i sindikalac koji je kao i ja svojim trudom uspio. Mi pripadamo zemljama koje su pokazale najveću solidarnost i humanizan sa sirijskim narodom. Mi, narod iz Bosne smo prošli istu tu sudbinu i nećemo nikada zaboraviti sve dobro sto smo dobili od Švedske. Njihovo gostoprimstvo i sva pomoć su učinili da se oporavimo od svih stradanja i nedaća. Zahvalni smo im do groba. U istom kampu gdje smo mi došli kao izbjeglice sada se nalaze izbjeglice iz Sirije i Afganistana. U našoj općini se nalazi oko 1500 izbjeglica. Pokušavamo da im pomognemo koliko možemo. Jako je važno da integracija funkcionira dobro i da oni uđu sto bolje u švedsko društvo. Važno je da ih vidimo kao resurs, a ne kao problem. Nažalost, čak i kod nas se primjećuje pojačan nacionalizam što negativno utječe na integracijske procese.

Dolazite li u svoju Banja Luku? Jeste li u kontaktu s prijateljima iz mladosti?
-Porodičnu kuću smo dobili nazad početkom 2000-te. Nažalost, polako propada. Sve ostale kuće okolo su prodane ili zamijenjene za Hrvatsku. Ruke moga oca su popravile većinu kuća u mom rodnom mjestu tako da on živi zauvijek tamo. Moja i majčina razmišljanja su da ćemo obnoviti kući i zadržati, bez obzira što nema tu naroda sa kojim sam odrastao. Ljetos sam bio u Banjoj Luci obišao kuću i očev grob koji se nalazi na groblju Crkvene. Pokušavamo svake godine posjetiti rodne Ramiće, rodnu Banja Luku. Obavezno se sretnem sa mojim najboljim kolegom iz djetinjstva Darkom u Dragočaju. Rat nas je razdvojio, ali naše prijateljstvu traje. Osvježimo naše uspomene iz djetinjstva i mladosti. Sjećamo se mnogih nogometnih utakmica koji smo igrali za naš klub Polet/Krajišnik iz Dragočaja. Bili smo i ostali raja sa Unisa (tvornica u mom rodnom selu). Dao bih puno kad bi se mogli sresti opet u potpunom sastavu, ali velika većina od nas je razbacana po čitavom svijetu. Ko zna, možda ćemo odigrati opet koju utakmicu.

Kako se osjećate danas –pripadate li više Švedskoj ili BiH?
-Nažalost, svaki put kada se vraćamo s odmora iz BiH, kažemo: ‘Idemo kući’. Ali to je stvarnost. Kad smo u rodnom kraju tu nema onih ljudi s kojima sam odrastao. Tu su neki novi ljudi koji su izbjegli iz Hrvatske i drugih krajeva BiH.

Kakvi su vaši planovi za budućnost?
-Novi izbori su 2018. godine, a za nove planove poslije tih izbora nisam počeo još razmišljati. Ovisi o tome kakvi su planovi moje Socialdemokratske stranke. Naime, ovdje je daleko veći moral u politici i bez korupcije i lošeg ponašanja. Volio bih da tako funkcionira i politika u BiH, Hrvatskoj i ostalim dijelovima bivše Jugoslavije. Nadam se da će se uspostaviti stabilna politika i napredak i BiH i da će građani u budućnosti bolje živjeti.