Vremenska prognoza Stanje na putevima Kursna lista

Banjalučanin Marko Kremenović po povratku iz Nepala: Imao sam sreće (FOTO)

BiH

Banjalučanin Marko Kremenović po povratku iz Nepala: Imao sam

Banjalučanim Marko Krmenović koji je boravio u Nepalu u vrijeme kada su ga prethodnih dana potresali razorni zemljotesi, sinoć se vratio kući. Ono što je doživio kaže teško se može opisati riječima, a i dalje ne može vjerovati koliko je imao sreće da se vrati nepovrijeđen, prenosi Anadolu Agency.

U Nepalu je ostvario svoj cilj, da se popne na vrh Kala Patthar, koji se nalazi na 5.550 metara nadmorske visine, s za prethodnih 20 dana izgubio je osam kilograma, jer je bio prisiljen da bude vegetarijanac.

Sam organizova put u Nepal

Na put je krenuo 20. aprila, sam, jer je samo mjesec dana prije toga kupio jeftinu avionsku kartu od Sarajeva do Katmandua. Sam je sve organizovao, kompletno putovanje, što mu, kaže, nije bio problem jer je završio Fakultet za turizam i hotelijerstvo u Novom Sadu.

“Oduvijek mi je bila želja da posjetim Nepal, životna želja. Na sajtu trackingpartners.com pronašao sam partnere za penjanje, grupu ljudi iz Kanade, momka i dvije djevojke koji su planirali penjanje u istom periodu”, kaže prvog dana po povratku kući Marko Kremenović.

Iako su brojni bh. mediji objavljujući informacije o njemu, naveli da je planinar, Kremenović navodi da se u planinarsko društvo učlanio 15 dana prije odlaska u Nepal, čisto kako bi saznao osnovne informacije o planinarenju.

“Prijatelji se sada šale da sam planinar koji se popeo samo na Šehitluke i Kozaru”, rekao je Kremenović.

Sa grupom sa kojom se penjao do cilja, našao se u prijestonici Nepala Katmanduu.

“Nije bilo lako, nisam se nikad penjao, a ipak je u pitanju nadmorska visina od 5.500 metara. Tamo je popularno da turisti angažuju nosače torbi za 15 dolara i vodiče, a mene su ubijedili da, pošto sam mlad, mogu sam da nosim torbu, koja je teška oko 15 kilograma. Prvih dva dana je sve bilo u redu, došli smo u mjesto Namche Bazar gdje je potrebno da se ostane dva dana zbog navikavanja na nadmorsku visinu”, priča Kremenović.

Prvi zemljotres zatekao ih je u u prodavnici u kojoj su kupovali kabanice.

Prvi put u životu doživio zemljotres

“Nikada prije toga nisam doživio zemljotres. U jednom trenutku počinje sve da se trese, padaju stvari sa polica u prodavnici, prodavačica počinje da paniči. I ja sam se prepao, ne znam kako da reagujem. Kuće su jedna do druge, krenuo sam da trčim napolje, sreća pa su me zaustavili jer je velika mogućnost da vam se zid sruši na glavu. Stajali smo ispod štoka”, kaže on.

Navodi da je epicentar tog prvog zemljotresa bio na oko 80 kilometara udaljenom mjestu Pokhara.

“Svi su se uplašili, bilo je dosta povrijeđenih. Vojska je nosila krvave ljude. Problem je što u Nepalu ne koriste ništa kao vezivni materijal pri gradnji, kada prave kuće klešu kamenje i slažu kamen na kamen, tako da se to lako ruši. Dosta je bilo oštećenih kuća, a nakon pola sata bio je još jedan zemljotres”, priča ovaj avanturista.

Kaže da mu je najgore bilo tokom prve noći, nije htio da spava u hotelu zbog opasnosti od rušenja, pa je prenoćio u kuhinji koja je građena od drveta.

Prije se gine u gradu nego na planini

“Spavali smo sa lokalcima, svaki sat vremena zemlja se tresla. Budite se pogledate jedni druge i ponovo pokušavate nastaviti spavati”, priča on i objašnjava da se zbog toga i dalje trza u snu, ali da je super prošao jer mu je to jedina posljedica zemljotrea u Nepalu.

Nakon toga, većina ljudi odlučila je da se vraća, a njegova grupa je ipak odlučila da nastavi penjanje.

“Kada ste tu, nemate puno informacija, ne možete znati šta je ispred vas, samo možete slušati priče, jedni govore sve je srušeno nema gdje da se spava, drugi govore – ima. Odlučili smo da ipak idemo dalje, jer je već bilo uloženo mnogo truda, finansija, vremena i već smo bili na 3.500 nadmorske visine. S druge strane, bilo je sigurnije biti na planini, jer imate hotele izgrađene od drveta, dok je u centru grada bila katastrofa, 90 posto su veće šanse da ćete poginuti u gradu nego na planini”, izjavio je Kremenović.

Dok su se penjali, prolazili su kroz razrušena sela, u nekima nijedna kuća nije ostala čitava, dok se u drugim mogao pronaći pokoji čitav objekat.

“Inače, tu se svaki dan penje oko 300 turista, to jutro je bilo nas šest, hoteli su bili prazni. U kampu smo bili, nismo sišli na mjesto gdje se dolazi zbog slikanja, meni zaista nije bilo do slikanja, jer je tu poginulo 19 ljudi par dana prije”, priča Marko Kremenović.

Tokom putovanja trudio se da se javlja porodici, kako se ne bi previše brinuli, ali ipak nije uspio umanjiti roditeljsku zabrinutost. Majka ga je u suzama dočekala sinoć na aerodromu u Sarajevu, a sada ga, kažeu razgovoru za Anadolu Agency, tjera da jede, kako bi vratio izgubljene kilograme.

Marko i njegova grupa nisu ni bili u potpunosti svjesni posljedica zemljotresa dok se nisu vratili u Katmandu.

“Moj plan je bio da pješačim još sedam dana od mjesta Lukla gdje je aerodrom, taj dio je jako lijep, predjeli sa poljima čajeva i riže, ali pošto sam imao ogroman problem sa čizmama i u zadnji trenutak odlučio sam da uzmem avion. Taj let koji traje 30 minuta koštao me više nego avion od Sarajeva do Nepala”, kaže on.

Dok su se spuštali vidjeli su porušene kuće, koje su i izgorjele nakon zemljotresa, ali tek u Katmaduu su vidjeli pravu katarstrofu.

“Pored toga što ih i inače ne zanima previše čistoća, zbog zemljotresa prašine je bilo toliko da se nije moglo disati. Stalno sam nosio masku, zapravo svi su ih nosili. Išao sam da vidim najveći budin spomenik, izledalo mi je da se sve vraća u normalu”, nastavlja Kremenović priču o svom putovanju.

Drugi zemljotres zadesio ga je u Katmanduu: Očaj stanovništva

Bio je na ulici i na prvu, nije osjetio zemljotes, već je vidio da ljudi paniče.

“Odjednom je toliko treslo da se nije moglo hodati, morali smo bukvalno sjesti. I životinje su se uplašile, ljudi su izlazili iz zgrada. Epicentar je bio u gradu Namche Bazar, gdje sam bio kada se dogodio prvi zemljotres”, rekao je Kremenović.

Ostale noći do povratka kući proveo je na recepciji hotela, blizu izlaza kako bi se mogao spasiti ako se zemlja ponovo zatrese. Ostatak vremena trudio se da bude na otvorenom, između ostalog, i u parku u kojem su bili smješteni ljudi koji su izgubili kuće u prvom zemljotresu.

“To vam ne mogu opisati, ljudi su u šatorima, kompletne porodice plaču, ali ipak je bilo mnogo i onih koji su ostali pozitivni što me najviše iznenadilo. Upoznao sam momka koji je izgubio dvije kuće, ali koji je nasmijan”, priča Kremenović.

Tokom posljednja dva dana u Katmanduu pokušao je posjetiti neke od najstarijih spomenika koji su pod zaštitom UNESCO-a.

“Sve je uništeno, vojska ih čisti, turista nema, iskreno se nadam da će moći da to restauriraju, iako to trenutno izgleda nemoguće”, kazao je ovaj Banjalučanin.

Kaže da je prošao i kroz mjesto gdje se obavljaju kremacije.

Kremiraju po 300 tijela stradalih dnevno

“Inače, dnevno bude 10 do 15 kremacija, a sada je spaljivano preko 300 tijela dnevno. Poginulo je preko 8.000 ljudi, drugi dan je bilo 60 poginulih i preko 1.200 povrijeđenih”, kaže on.

Ponavlja da je imao nevjerovatnu sreću što mu se ništa nije dogodilo, put u Nepal, hladnoću, nemogućnost održavanja lične higijene, kaže, nikada neće zaboraviti.

Kada se vratio u Banjaluku primjetio je da mnogo više cijeni čistoću grada, koja mu nakon Katmandua djeluje nevjerovatno. Dodaje i da na ovakav put ne bi išao ponovo, ali samo zato što bi radije posjetio neku novu destinaciju.