Banjalučani protiv odluke vlasti: Ostavite nam park, nećemo crkvu
Najavljena gradnja crkve na mjestu jednog od najvećih dječijih igrališta u Banjalučkom naselju Borik izazvala je oštre polemike građana sa vlastima podsjetila na postratnu realnost u BiH. U 20 godina poslije rata sagrađeno je desetak puta više crkava i džamija nego škola. Postavlja se i pitanje kome zapravo služe silni vjerski objekti, kada je vjernika, u vremenu nemaštine sve manje i otkuda pare za nova vjerska zdanja.
Jedno od posljednih velikih dječijih oaza u Banjaluci, igralište u naselju Borik, najvjerovatnije će, kako sada stvari stoje, biti poravnato sa zemljom na kojoj će biti izgrađena nova pravoslavna crkva.
No Banjalučani ne žele da se uništi još jedno dječije igralište koje je ujedno i zelena površina. Jasno su to rekli i nizom peticija na društvenim mrežama, ali i na posljednjoj javnoj raspravi o izmjeni regulacionog plana u gradskoj vijećnici.
Pojedini od nezadovoljnih stanovnika Borika zaprijetili su i da će svojim tijelima braniti popularno gradsko sanjkalište.
“Apsolutno nemam ništa protiv gradnje crkve, i sam sam vjernik, ali imam protiv te lokacije. Banjaluka postepeno gubi epitet grada zelenila. Uništavamo sve zelene površine, gradske vlasti kažu da su one zapuštene, a takve su zbog njih. Moje dvoje djece se sanka na toj površini, ali šta će raditi moja unučad, gdje će se oni sankati, da se neće spuštati niz crkvu?”, negodovao je Banjalučanin Bojan Gagula.
Gradski oci nizu uvažili niti jednu od stotinu primjedbi građana, pa ni anketu koja je provedena u okviru Facebook grupe “Rođeni u Banjaluci” koja broji skoro 10.000 članova. Administratorka te grupe je stanovnica Borika Magdalina Kasun.
“U anketi među našim članovima, 750 članova grupe glasalo je protiv izgradnje objekta, a 132 za izgradnju. Očigledno je da većina građana nema ništa protiv izgradnje vjerskog objekta, već protiv izgradnje bilo kakvog objekta na toj lokaciji. Tu treba da bude park, jedno bolje igralište, fontana, oaza zelenila”, Magdalina Kasun.
I nevladine organizacije najavile su organizovanje javne peticije protiv gradnje crkve. Jedno od osnovnih pitanja je bilo i zašto će crkva na mjestu gdje samo u krugu kvadratnog kilometra postoje još četiri crkvena objekta. Predstavnici crkve su pak ustvrdili kako, zapravo u Banjaluci i fali crkava s obzirom na broj stanovnika, te da su neki građani i tražili gradnju crkve u Boriku.
“U Banjaluci još uvijek ne možemo postići da svaka parohija ima svoj hram, već na tri ili četiri parohije imamo jedan hram. Takav je slučaj i u Boriku. Tu imamo tri organizovane parohije, više od 2.100 porodica, što je oko 6.000 duša, koje od nas traže da im izgradimo hram među njihovim parohijama, u centru Borika”, kaže prota Ratko Radujković.
U Banjaluci je, osim obnove ratom porušenih, izgrađeno na desetine novih vjerskih objekata. Istovremeno, dvadeset godina nakon rata nije izgrađena niti jedna nova škola, a nedostaje i novih vrtića, podsjeća kolumnista magazina buka Dragan Bursać.
“Sama pomisao da se u 2015. godini, 21. vijeku vodi rasprava oko toga da li će se graditi crkva ili vrtić, hipotetički jer vrtića u Banjaluci nema, suluda je. Međutim, problem je tu mnogo ozbiljniji i operativne prirode, zato što je ovo, a tako je i naznačeno, finalna javna rasprava. To znači da su sve već procedure provedene, dozvole su nabavljene, svi tenderi su odrađeni, i naprosto, ovdje su građani samo mogli da saslušaju i da daju neki komentar. Postavlja se pitanja kako građani nisu do sada bili obaviješteni. Vođene su neke neprimjetne male rasprave”, kaže Bursać.
Banjaluka je samo mikroprikaz situacije u cijeloj Bosni i Hercegovini. U zemlji u kojoj ima manje od 800 osnovnih i srednjih škola, ima oko 1.400 džamija, više od 1.200 pravoslavnih crkava i manastira te oko 1.100 katoličkih vjerskih objekata. Na stotine ih je novih izgrađeno poslije rata, dok se nove škole gotovo nisu ni gradile.
Profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu Enver Kazaz slikovito je opisao zašto je to tako:
“Nove političke elite, nakon što su srušile komunizam, religiju su pretvorile u ideologiju, Boga u bankomat, a vjerske institucije u mjesto gdje se odlučuje o kadrovima koji se zapošljavaju u tzv. državne firme. Broj novoizgrađenih vjerskih objekata u BiH direktan je pokazatelj moći koja proizilazi iz vjerskih zajednica kao ideoloških instanci prve vrste. Novi vjerski objekti nisu ništa drugo do krajnji oblik prostakluka i u arhitektonskom i u vjerskom i u etičkom smislu.”
Istovremeno, u školama je sve manje učenika, a u crkvama i džamijama sve manje vjernika. Pa ipak, umjesto fabrika i dalje radije niču vjerski objekti. Valjda to dovoljno govori o biznisu, isključivosti, a po nekima i načinu da se što bolje zabetoniraju granice među narodima u Bosni i Hercegovini.
