Banjalučani prave cipele i po fotografijama

Rade Savić i Ivica Blažević u maloj obućarskoj radnji u Banjoj Luci prave cipele koje njihove mušterije nose u većini evropskih zemalja, ali i Australiji i Americi. Sigurni su da su u Banjaluci jedini obućari kojima možete donijeti fotografiju cipela da vam ih naprave po mjeri, a vjeruju da su jedini i na području bivše Jugoslavije. Postoje drugi majstori koji ručno izrađuju obuću, ali Rade i Ivica sami prave nove modele.

Posao su pokrenuli prije devet godina, nakon što su ostali bez posla u Tvornici obuće “Bosna”. Sada već imaju stalne kupce, naročito osobe koje žive u inostranstvu, a naglašavaju da se ne reklamiraju, jer ih reklamiraju mušterije.

“Radimo po narudžbi cipele, za svadbe, za mature, pozorišta, najstarije modele koji su se radili desetinama godina unazad. Što niko ne radi, mi radimo i što ne može niko uraditi mi možemo, jedino nam je problem nabavka repromaterijala”, izjavio je za Anadolu Agency Rade Savić, koji se ovim poslom bavi 44 godine.

– Replika omiljenih cipela od prije četvrt vijeka –

Najčešće im mušterije donose fotografije, traže konkretne materijale i boje, a ovaj obućarski dvojac trudi se da im ispuni sve želje. Imali su i kupca iz Beograda kojem su napravili cipele kakve je kupio prije 25 godina.

U radnji imaju samo dvije mašine, presu i frez, koji služi kako bi se skinuo višak materijala sa đonova, dok sve ostalo rade ručno. Pomaže im i Radina supruga koja je takođe ranije radila u fabrici obuće, a sada šije kod kuće. Savić je ponosan jer kod kuće već 40 godina ima mašinu za šivanje iz SAD koja je stara 200 godina. Svo troje se prema Savićevim riječima fino slažu, i što je najvažnije, vole svoj posao. Osim izrade nove obuće bave se i popravljanjem nošene, ali im je daleko draže kada sami naprave novi par. Sedmično u prosjeku naprave tri do četiri para, jer više ne mogu stići.

Ivica Blažević, modelar i kreator, počeo je raditi sedamdesetih godina, a kroz školovanje i rad došao je do iskustva i znanja koje sada koristi. Kad im neko naruči cipele, prvo ih ocrtava na kalup i tu njegova vještina najviše dolazi do izražaja.

“Prva je izrada šablona, kreacija samog modela, krojenje, šivanje, daljna izrada donjih dijelova… Mora se sve uskladiti, visina pete, đonovi, sve da štima, sve se ručno radi i iziskuje dosta truda”, kaže Blažević.

– Udobnost i kvalitet –

On objašnjava da je donošenje fotografije ili drugih cipela bitno kako bi se lakše dogovorili, jer mušterije ponekad ne mogu da majstorima prenesu svoju zamisao. Često se određeni detalji mjenjaju u odnosu na fotografiju, ali to je lakši i jednostavniji dio posla. Trude se da ne bude grešaka, ali kao i svakom poslu i to se desi, prema riječima Blaževića, uglavnom zbog lošeg materijala.

Savić i Blažević tvrde da su cipele koje oni naprave udobnije i kvalitetnije, a uz održavanje i mjenjanje potrošnog materijala mogu trajati decenijama.

“Imamo posla, samo ne možemo sve stići, ovaj posao zahtijeva dosta vremena, dok se snimi sa kalupa nama treba pet dana, uvijek kasnimo, i sada još bolest i starost, a da vam pravo kažem, nisu to neke pare. Radimo za neke cijene koje su prikladne ovom području, ne možeš naplatiti cipelu nekome kada znaš kolike su plate, kako ljudi rade i kako ne rade. Mi smo se uklopili i zadovoljni smo, ovaj posao radimo zato što volimo raditi”, rekao je Savić.

Iako je od kako su počeli raditi repromaterijal višestuko poskupio oni cijene nisu podigli. Cijene njihovih proizvoda kreću se kao i u prodavnicama, a nije rijetkost da su i jeftinije. To kažu najviše odgovara mušterijama iz inostranstva, jer su tamo cipele u prodavnicama daleko skuplje. Najviše mušterija dolazi im zbog kvaliteta, jer obuću prave samo od kože.

“Ima i neko ko ima deformaciju noge i ne može da kupi u prodavnici, pa donese takvu cipelu ili sliku, pa mi prema njegovoj nozi to napravimo”, rekao je Savić.

Dešavalo im se i da im mušterije naruče cipele pa nikada ne dođu po njih, ali takvi su malobrojniji.

– Sjeta za boljim vremenima –

“Obično ko ne da kauciju, a nije nam poznat – ne dođe. Ne uzimamo od svakoga kauciju, samo od onih koje ne znamo, a ponekad i od njih ne uzmemo, jer kažu da nemaju para”, kaže Savić.

Inače, Blaževiću je najljepši period u obućarskom poslu bilo vrijeme kada su radili u tvornici obuće “Bosna”, kaže tada se više i drugačije se radilo, poštovao se posao, pratila se i moda na sajmovima po svijetu, a bilo je lakše i doći do materijala. Kaže da budućnost ovog zanata nije svijetla.

“Sve manje je zaintersovanih za ovaj način rada, zbog čega ne znam. Vjerovatno jer nema posebne neke zarade, snalaze se na neke druge načine, da bi što lakše došli do novaca”, kaže on.