Bajtal: Nikolić se ponaša kao pijani gost

Strana koja je neprincipijelna i koja radi mimo zakona, koja svoju politiku zasniva na netrpeljivosti uvijek je na dobitku ma kako se vi postavili. Prema takvoj strani što se ljudskije i regularnije ponašate to njima odgovara a ako im se suprostavljate onda im odgovara da se pozivaju na to suprostavljanje. Nema države bez Ustavnog suda. Svako onaj ko ne poštuje već je izrazio svoj odnos u smislu nepriznavanja države. Neozbiljnost Nikolićevog čina sastoji se u cinizmu koji je toliko očigledan da ga može razumjeti svako onaj ko hoće da vidi o čemu se radi, rekao je za TV1 profesor Esad Bajtal.

Kako Vi vidite odluku HDZ-ove državne ministrice odbrane Marine Pendeš koja je odobrila sudjelovanje oružanih snaga BiH na proslavi Dana RS koji je proglašen neustavnim?

– Logički se mora gledati. To nigdje u svijetu nema da se ne poštuju odluke te vrste i tog nivoa suda. S druge strane, ministrica očito svoje odluke ne kordinira sa sudom i sudskim odlukama nego sa svojim partijskim čelnikom i to je problem ove zemlje. Što je ovo privatna i stranačka država a ne država u stvarnom demokratskom smislu riječi kakve srećemo u modernom svijetu, ako se već tako zovu i ako se tako deklarišu.

Ubrzo nakon ove odluke oglasio se i predsjednik RS-a Milorad Dodik koji je rekao da mu muzika ne treba, da traži treći puk u suprotnom smatrat će se da su Oružane snage neprijateljski nastrojene prema RS-u.

– Onaj ko neće nešto i devastira nešto njemu sve odgovara. Ako mu date onda je to u skladu sa njegovim planovima, a ako mu ne date on to smatra neprijateljskim i kaže da tek sada ima razloga da se borim za ono što se borim. Dakle strana koja je neprincipijelna i koja radi mimo zakona, koja svoju politiku zasniva na netrpeljivosti uvijek je na dobitku ma kako se vi postavili. Prema takvoj strani što se ljudskije i regularnije ponašate to njima odgovara a ako im se suprostavljate onda im odgovara da se pozivaju na to suprostavljanje. To je jedna dijalektika nemogućeg a politika je umijeće mogućeg.

Slažete li se sa ocjenom onih koji kažu da je ovo još jedan u nizu dokaza da Dragan Čović i Milorad Dodik zajedno rade na razbijanju države?

– To nikad nije ni prestalo. Uoči neke izborne godine, mislim da je to bilo 2014. kada Čović kaže da je njemu važniji dogovor sa Dodikom nego svi mogući potpisi, jer su prije izbora bili ti neki potpisi u okviru neke koalicije. To se vidi sada u odosu ministarke prema ovome šta se traži iz manjeg entiteta.

Kako gledate na situaciju sa predsjednikom Srbije koji je najvio dolazak u Sarajevo u februaru, ali prije toga ide na proslavu 9. januara u Banja Luku?

– Sve je to ista logika nedosljednosti i isključivosti. Zamislite da bilo ko u Srbiji ne prizna odluku Ustavnog suda i da onda neko sa najavom prijateljskog dolaska, dolazi, a suprostavlja se onome što je srž jedne države. Nema države bez Ustavnog suda. Svako onaj ko ne poštuje već je izrazio svoj odnos u smislu nepriznavanja države. Neozbiljnost toga čina sastoji se u cinizmu koji je toliko očigledan da ga može razumjeti svako onaj ko hoće da vidi o čemu se radi. To su činjenice. Na kraju krajeva Nikolić je ono što jeste: Vojvoda koji se ne odriče titule onog pokreta koji je u Drugom svjetskom ratu bio kolaboracionist sa Hitlerovim i Musolinijevim snagama. On dolazi u ovu zemlju na način na koji dolazi.

Kako se uopće postaviti u takvoj situaciji, odbiti posjetu ili prihvatiti, je li uopće moguće graditi dobre odnose i pomirenje uz ovakvo ponašenje Srbije?

– Upravo se sa te strane zloupotrebljava ta činjenica da ne možete postupiti da taj gest spada u normalu jer šta god uradite strani koja hoće da razbije “čašu”. Ako joj to dozvolite ona će da razbije, ako ne onda će razbiti zato što to zabranjujete. To je konobarski problem u kafanama, kako izaći sa pijanim gostima nakraj. Radi se o razbijanju ove zemlje.

Je li onda moguće graditi dobre odnose?

– U širem kontekstu ako stvari hoće da se poslože onda neko mora da reaguje diplomatskim kanalima. Ne mora to biti galama na javnoj sceni ali imaju diplomatski kanali kojima se ove stvari mogu riješiti. Važno je da li će oni funkcionisati ili neće. Mora se sasvim mirno i civilizacijski riješiti ta stvar da se izađe iz ove vrste nadmudrivanja jer nama je svima nužno potreban mir. Mi smo siti svega toga a onaj ko neće da radi u skladu da potrebama građana a dao je takva obećanja u svojim predizbornim kampanjama i ovdje i u susjedstvu, Međunarodna zajednica mora naći načina da takve skine sa političke scene i da dovede ljude koji će raditi u društvenom interesu i u interesu normalnog življenja na ovim prostorima, onog življenja o kojem sanjaju svi naši građani bez obzira kako se zovu i kome pripadaju.

Pretpostavljamo da pratite i društvene mreže i komentare koji se ispisuju ispod određenih informacija, tema itd. Toliko je nacionalističke retorike prisutno da se čovjek jednostavno zapita kakva nam je uostalom budućnost ako se propagira takva nacionalistička retorika.

– Ona je u svojoj krajnoj izvedbi fašistička a u svojoj medicinskoj izvedbi ona je patološka to jeste krajnje patološka retorika ljudi koji sakriveni iza nekog pseudonima daju svoje osvrte i komentare na ljude koji su potpisani imenom i prezimenom i čija fotografija tamo stoji. Zašto se na portalima i medijima te vrste ne vodi računa sa uredničkog mjesta o tome. Takvi komentari ne smiju da se pojave. Veći je problem što se pojavljuju nego što su takvi kakvi su.

Kakvo je stanje svijesti tih ljudi?

– Uživa u svojoj patologiji jer ostaje sakriven i to radi iz mraka. Kakvo je stanje svijesti onog ko je iz rova sa onih brda pucao na nas snajperom. Pa pucao je i u djecu. On vidi da puca u dječiju glavu. To je to stanje svijesti. Takvi komentari anonimusa su komentari pucanja u žive ljude. Stanje onog koji puca snajperom po građanima na otvorenom. Ni na životinje se više ne puca na taj način. Niko ne ide u zološke vrtove da puca na životinje. I lovci idu u prirodu pa životinja ima kakvu takvu priliku da smrt izbjegne. Mi smo ovdje bili kao u logoru i na nas se pucalo. Mi koji pišemo i govorimo pod udarom smo anonimusa koji iz svog mraka a to je patologija i fašizam.

Imaju li građani u RS-u razloga za slavlje 9.januara? Imali smo smanjenje plata. Tu su i najniže penzije, ogromni finansijski dugovi. RS se suočava sa velikim odlaskom mladih ljudi?

– Dakle sve po tome što ste rekli kao argument jedne realnosti, naravno da nemaju. Tome građaninu nije ni do čega jer se bori za vlastitu egzistenciju. Međutim imate propagandu i psihozu patriotizma i onaj ko neće da učestvuje zna se kako će ubiti presuđenog i čemu će sve biti izvrgnut. Dakle ljudi se u realnosti ponašaju interesno. Onaj ko ne želi da ga boli glava od njegovog stava on će se poviti i učestovati u toj paradi da bi sebi sa glave skinuo problem. Ljudi se spašavaju time što učestvuju u nečemu što im ne odgovara.

Jednom ste kazali: Oni neće da znaju za svoje građane i za njihove nevolje, a nadaju se da će vječno ostati tu gdje jesu. Hoće li?

– Preko noći se ne može promjeniti ništa, ali ma šta oni učinili da vječno ostanu na vlasti, to neće tako biti jer će se stvari mijenjati. Život funkcioniše na principu one stare grčke izreke Panta rei – Sve teče.

Dvadeset godina se skoro ništa ne mjenja!

– Biološko i povijesno vrijeme nisu ista vremena. Mi nemamo vremena ali ni naša djeca jer to je toliko zagrdilo ali historija ima vremena. Za historiju 20 godina nije ništa. Politika ima baš kao i povijest vremena i zato se služi onim čime se služi.

Jedan ste od potpisnika Jahorinske deklaracije. Zbog čega ste ušli u tu priču i šta ona nudi?

– Ja Jahorinsku deklaraciju potpisujem kao ja i mene ne zanima stranački angažman.Kao čovjek koji shvata situaciju u kojoj jesmo i koji je dobro osjetio to na vlastitim plećima, smatram da je potrebno učiniti sve da se pokrene točak promjene jer mi smo zaglavljeni u jednu nemogućnost i potpuno obesmišljen način življenja. Druga smo najjadnija zemlja na svijetu. Prije dvije godine smo bili sedamnaesta najjadnija zemlja na svijetu a danas smo možda i najjadnija zemlja na svijetu. To je stanje koje traži promjenu, stanje u kojem 50 posto građana živi na granici siromaštva a 30 posto u apsolutnom siromaštvu. U ime mogućnosti te promjene ja sam stao uz tu deklaraciju.

Šta ona donosi?

Donosi jednu vrstu pokušaja. Udružiti se u jedan građanski front koji će demokratskim sredstvima pokušati pokrenuti proces promjena jer ovdje je sve betonirano i neće da se raspravlja o silnom bogatstvu onih koji ga imaju. Ne dozvoljava se postavljanje pitanja o porijeklu imovine. Ako se bježi od toga i tvrdi da je nama svima dobro onda nešto nije dobro. To traži promjenu. Osamdeset posto građana u ovoj zemlji traži promjenu i nadaju se njoj, tako da se mora učiniti nešto u tome pravcu . Kao svjesni ljudi moramo tražiti načina. Dijete koje se sad rađa u Banjaluci, Sarajevu, Mostaru, rađa se da dvije ili tri hiljade duga. Dakle rađamo se, živimo i umiremo kao dužnici .

Je li ispravnije govoriti o zajedničkom nastupu ljevice prije nego li o ujedinjenju?

– Bez obzira koja se forma uzme, može se deklarisati i ovako i onako, ja to gledam kao front svih onih koji žele da se bore za pokretanje točka promjene. Da li će to biti ljevica, ovakva ili onakva, kako će djelovati, u nekom konglomeratu ili drugačije, to je nebitno. Dakle to bi trebao biti široki narodni front svih ljudi koji osjećaju potrebu za tim, bez obzira kako se zovu i kome nacionalno pripadaju jer su nam glad i siromaštvo zajedničko. Ovdje imamo ozakonjenu prevaru, lažnu tranziciju i istinsko siromaštvo svih nas.