Bajramović najavljuje osnivanje “Pokreta za radničku pravdu”

“Politička scena u BiH je bukvalno “pukla” na političke stranke koje su na strani radnika i na one koje su protiv radnika. Sindikati nemaju izbora. Jedni su nam pripremili lomaču, a drugi su nam pružili ruku spasa”, kaže predsjednik SSSBiH Ismet Bajramović u intervju za Radnički media servis za Zapadni Balkan.

Bajramović ističe da je međunarodna zajednica u liku MMF, WB, EU, pored toga što je vršila ultimativni pritisak na vlastodršce u FBiH, i sama je učestvovala u izradi sramno nametnutog Zakona o radu.

“Eksponent naših vlastodržaca, premijer Vlade FBiH Fadil Novalić, razmišljajući isključivo o interesu profita i kapitala za i u korist svojih mentora, nije se libio da po cijenu srozavanja socijalnog dijaloga, a suprotno, čak, konvencijama MOR-a (Međunarodne organizacije rada), jednostrano je uputio Zakon u parlamentarnu proceduru, kaže predsjednik Sindikata Ismet Bajramović i ističe da „bez blagonaklonosti domaćih i inostranih faktora, kojima je sveta zadaća da čuvaju tekovine svog pravnog sistema, premijer, zasigurno, to ne bi mogao uraditi.”

[pull_quote_right]Nemamo više vremena za čekanje. Radnicima u ovoj zemlji su pripremili pakao[/pull_quote_right]

Ipak, ističe Bajramović, svojim okupljanjem, radnici – članovi Sindikata (cca 12.000) pred Parlamentom FBiH poručili su da više nikada neće dozvoliti da se desi takav vid pravnog nasilja nad radnicima u BiH.

Smatra se da će usvojeni Zakon o radu postati ključni element velikog istorijskog razdora između pokrovitelja privatizacijske pljačke i osiromašenih radnika. Kuda taj razdor vodi?

“Prvi put od 1990. sindikati i radnici u BiH postaju ključni faktor – silom prilika, bukvalno natjerani nakon dvije decenije ogromne nepravde, ključni politički faktor koji će, sasvim sigurno, biti presudan u kreiranju nove političke scene. Bez sindikata i radnika se više sigurno neće moći donositi političke odluke koje kroje njihovu sudbinu. Ako se 20 godina uspješno marginizirala pljačka radnika i fabrika i destrukcijska ekonomska politika koja je uništila sve što je bilo izgrađeno za radnike, onda je Zakon o radu, koji je i radnički ustav, a kreirali su ga i bukvalno oktroisali oni koji su se pokazali kao protivnici radničke klase, došao kao kap koja je prelila čašu i koja je detonirala nakupljeni gnjev sistematski osiromašene i uništene srednje klase.”

Da li to znači da su sindikati natjerani da se sindikalno-politički opredijele?

“Naravno, bukvalno smo pritjerani uza zid. Znate onu priču da dobijete kontraefekt kad nekog pritjerate uza zid, pa nema izbora nego da se grčevito brani. Upravo se to desilo. Politička scena u BiH je bukvalno „pukla“ na političke stranke koje su na strani radnika i one koje su protiv radnika. To se nije smjelo desiti, ali, nažalost, nečijom enormnom političkom kratkovidnošću, to se desilo. Sindikati nemaju izbora. Jedni su nam pripremili lomaču, a drugi su nam pružili ruku spasa.

Mi moramo, htjeli to ili ne, biti fer, i radi sebe samih i radi tih političkih snaga koje su stale na našu stranu, i jasno definisati svoj odnos spram političke scene u BiH. Mi smo, kao što sam rekao, pritjerani uza zid i nemamo izbora. Jasno smo vidjeli koje su to političke snage bile uz nas, a koje protiv. Jednima se moramo itekako debelo zahvaliti, a druge itekako teško kazniti. Jasno se vidjelo ko je na strani radnika, a ko protiv.

Ovim drugim sam, odmah nakon usvajanja Zakona o radu, poslao jasnu poruku da ih treba kazniti „izbornom olovkom“ koju će radnička klasa imati u svojim rukama na dan izbora. I nakon ovoga više ništa neće biti isto u BiH. Era nacionalnih stranaka je okončana na Zakonu o radu jer se radnike izopćilo iz naroda. Radnici su, po logici nacionalnih stranaka, prestali biti dio nekog naroda i ostali su prepušteni nemilosti nacionalnih lidera. To treba jasno reći: sve što se dešavalo oko Zakona o radu zauvijek je odvojilo radnike od pojma nacionalnog. Radnici su postali nova skupina, nova ciljna skupina i bez obzira koje su nacije, isto su stradali.

Ni zadnjih 20 godina nije bilo ništa drugačije, ali se uspješno kamufliralo. Sad je došao kraj ere blefa. Radnička klasa je definitivno postala skupina koja se odvojila od nacionalizma i koja se mora posvetiti sama sebi da bi opstala. Radnici su se napokon osvjedočili da manipulatorsko nacionalno pitanje treba konačno marginalizirati, te da je borba za golu egzistenciju i borba praznih stomaka, jednom riječu borba njihovih života i prioritet svih prioriteta.

Također, sigurno je da, bez obzira na sve one koji žele ili priželjkuju slabljenje ili uništenje sindikata, da će upravo dobiti obratno, jer radnici već znaju svoj put u budućnost.”

Da li se radnici odnosno sindikati trebaju politički organizirati i na koji način?

“To je dobro pitanje. Vrijeme političke neutralnosti radnika je prošlo. Na nama je da nađemo najefikasniji model. Mislim da će sve ići u pravcu kreiranja “Pokreta za radničku pravdu”, jer ono što se dvije decenije dešava, ne samo u BiH, već i u okruženju, jeste ogromna nepravda prema radnicima. Projekte etničkog čišćenja, genocida, diskriminacije druge opcije naslijedilo je rigidno uništenje fabrika i radničke klase. Jasno je da su stranke navlasti imale jasan program: ako uništimo fabrike, uništili smo radničku i srednju klasu. Ako to uspijemo, držaćemo vlast decenijama: zato je priča o povlaštenim radnicima smiješna. Nema povlaštenih radnika u BiH, jer radnik i radništvo po definiciji ne može biti povlašteno. Postoji samo podjela na one koji su ostali bez fabrika i radničkih parava, zdravstvenog, penzijskog, staža, i one koji su svojom „sposobnošću“ stvorili abijent sebi i svojim najbližim za bolje sutra. Sada je došlo vrijeme da nema novca i da treba rezati plaće i otpuštati radnike, umjesto da su te iste vlasti prvo pošle od sebe i rezanja svojih megalomanskih apetita.”

Ko bi činio taj Pokret za radničku pravdu?

“Sve one stranke koje su digle ruku za ovakav Zakon o radu, koji je donesen na krajnje ponižavajući način, neće moći u taj pokret. Oni koji su bili uz nas kad je trebalo glasati protiv Zakona, mi im se zahvaljujemo i pozivamo da zajedno gradimo jedan projekt društva pravde, jer zemlja u kojoj nema pravde za radnike ne može opstati. Ako uspijemo napraviti ovakav pokret, mislim da smo na dobrom putu da zauvijek izbacimo iz igre skupinu manipulatora, špekulanata i pljačkaša s kojima se zakon konačno mora obračunati. Prvi nam je zadatak da vidimo ko će završiti u zatvorima zbog pljačkaške privatizacije i uništenih fabrika, nepovezanog radnog staža, zakona koji segregiraju radnike i zbog kojih radnici ne mogu u penziju, niti kod ljekara. A, prije svega, moraju se konačno početi implementirati zakoni: o reviziji privatizacije, set antikoruptivnih zakona, o prekršajima, kao i drugi zakoni, čija se primjena do sada svjesno odgadjala, a sve s ciljem zaštite kriminalaca, špekulanata i pljačkaša.

Pravde neće biti dok oni koji su uništili radničku klasu i ekonomiju ove zemlje ne budu oštro kažnjeni. Tek tada društvo može krenuti sa pozitivnenule. Oni koji su spremni za ovo, mogu sa nama. Nećemo prihvatiti šuplje fraze i obećanja o 100.000 radnih mjesta, a istovremeno oduzimati prava radnicima. Nemojmo misliti da Sindikat nije podvukao crtu i da neće pamtiti sve ono što se dešavalo u ovih mjesec dana. Za neko dogledno vrijeme upitat ćemo vlastodršce kakvi su pokazatelji i rezultati za sva ona javno izrečena blagostanja i tvrdnje da će nam u budućnosti biti puno bolje!”

Kada mislite krenuti sa projektom?

“Nemamo više vremena za čekanje. Radnicima u ovoj zemlji su pripremili pakao. Svi, bez obzira iz kojeg naroda dolazili, i na početku i na kraju su samo radnici, i svi moramo zajedno stati na istu stranu i odvojiti kukolj od žita, tajkune i pljačkaše od onih koji žele graditi društvo pravde. Organizovaćemo veliki Kongres za radničku pravdu i solidarnost i pokrenuti društvo da izopći uništitelje radnika, fabrika i ekonomije. Moramo ih jasno imenovati, moramo javno objaviti njihova imena i zauvijek im zatvoriti vrata ovog društva. Trebamo istinske intelektualce na svojoj strani, trebamo mlade ljude koji danas samo traže način da odu iz zemlje.

Nažalost, veliki broj nestručnjaka i neradnika su na čelima kompanija koje ne plaćaju poreze, penzijsko i zdravstveno, koji su, nažalost, u pojedinačnim slučajevima i produžena ruka politika, jer su im one mentori i zaštitnici. Takvi neradnici, potpomognuti i nekim medjunarodnim faktorima, pljačkali su naše fabrike, ukidali radna mjesta, a dok su radnici krvarili sa ostalim saborcima u stvaranju države BiH oni su ih ostavili bez igdje ičega, bez kore kruha, prepuštene samim sebi.

Nažalost, takvih ima i medju onima koji su danas članice Udruženja poslodavaca FBiH. U svakoj normalnoj državi, ta skupina bi bila osuđena na dugogodišnji zatvor, jer su za tri miliona ljudi napravili pakao. Prilikom nedavne posjete BiH i sam Papa je u svojim obraćanjima iskazao socijalnu empatiju prema obespravljenim i socijalno ugroženim, te onima na vlasti otvoreno poručio da prekinu sa utrkom za profitom i kapitalom, te da se okrenu narodu – čovjeku – radniku. To isto poručuju i naši vjerski poglavari, ali, očigledno, uzalud.”