Bajram u kući Hajre Ćatić: Snagu mi daje samo želja da nađem i ukopam sina Ninu

Vjernici islamske vjeroispovijesti danas su klanjanjem bajram-namaza u Bijeloj džamiji u Srebrenici počeli obilježavanje Kurban-bajrama, međutim iz mnogih domova u ovom gradu nije bilo muškaraca koji bi prisustvovali bajramskoj molitivi. Jedna od tih je i porodična kuća Ćatića.

Hajra Ćatić, po ko zna koji put, sama je dočekala prvi dan Bajrama.

Kako običaji nalažu, Hajra je jutros ustala prije sabaha, obavila molitvu i pripremila sve za prazničnu trpezu. Baklava i hurmašice nezaobilazni su dio te trpeze, a naučila ih je praviti još kao djevojčica. Danas, njene ukusne kolače nema ko da proba, jer njena djeca nisu sa njom.

Sin Nermin sa porodicom živi u Švedskoj, a drugi sin Nihad je život izgubio u tokom posljednjeg rata u BiH. Ništa nije ostalo, osim uspomena, kaže Hajra.

“Kad vratim film, uvijek je bila puna kuća, a danas sam sama. Sin Nermin mi je jutros prvi čestitao Bajram, ali nije u prilici da dođe i proslavi ga sa mnom. Ja uvijek pripremim što se tradicionalno sprema, ne bih mogla da to ne uradim, a valjda će neko doći da to i proba”, priča Hajra u razgovoru sa ekipom Anadolu Agency.

Hajra poštuje običaje, pa danas neće ići od svoje kuće. Praznik će provesti u domu koji je podsjeća na smijeh njenih sinova i lijepe prijeratne godine. Osim ekipe AA, u ovu kuću neće doći ni gosti, ali smo bili svjedoci da su ovu majku telefonom pozvali mnogi prijatelji koji su je bajramskim čestitkama bar malo utješili.

“Sutra ću se družiti sa komšijama, ali i oni su doživjeli što i ja, sve su u kućama žene, rijetke su kuće u kojima ima muških glava”, kaže Hajra.

Najveća joj je bol što nije pronašla posmrtne ostatke sina Nine, novinara koji je izvještavao o dešavanjima u Srebrenici za vrijeme rata. Nadu ne gubi, ali kaže da je i na ovaj praznični dan uplašena za njegovu dušu, koja još nije pronašla smiraj.

“Ako ne pronađem bar jednu kost svog djeteta koja će imati ime i prezime, da dostojansveno ukopam taj dio u Memorijalnom centru, sutra će neko reći da ga nisam ni imala, a to me najviše progoni”, rekla je Hajra.

Dvadesetogodišnja borba da pronađe posmrtne ostatke sina narušila je Hajrino zdravlje, snagu joj daje jedino želja da njen sin ima svoj mezar.

“On je bio privržen meni, bio je tih i miran, nikome nije mislio zlo, nije imao pištolj sa sobom, olovka je bila njegovo oružje, on je volio poeziju i pisanje, recitovanje”, priča Hajra sa sjetom.

Za Bajram joj najviše nedostaje porodična toplina i zagrljaj njene djece. Ostala je Hajra i bez supruga, braće, sestre, izgubila je cijelu porodicu, ali ne i nadu da će jednog dana dostojanstveno obilježiti mjesto na kom će biti ukopan biti njen sin.