Anto Domazet: Vrijeme velikih promjena i preraspodjele društvene moći

Zdravstvena kriza izazvana pandemijom COVID-19 pretvara se i u BiH u ekonomsku i socijalnu. Padaju proizvodnja, javni prihodi i doznake od dijaspore, zatvaraju se firme i radnje, otpuštaju radnici, raste siromaštvo i socijalno beznađe. Tržište je palo i ne može spriječiti ekonomsku i socijalnu destrukciju, ono proizvodi greške tržišta (market failures). Svi prizivaju vladinu intervenciju. Ali, hoće li vlada imati uspjeh, ili će se uz greške tržišta nastaviti greške vlade (government failures), piše Anto Domazet za Inforadar.

U svijetu su vlade već počele intervencije u čijoj je osnovi neokejnzijanski pristup, sa snažnom fiskalnom ekspanzijom koja preko vladine potrošnje potiče tražnju i uspostavljanje ravnoteže agregatne ponude i tražnje na višem nivou BDP-a i zaposlenosti. Posebne pakete sprema EU, koja preko ECB osigurava kreditno-monetarnu ekspanziju, a preko strukturalnih fondova i fondova solidarnosti podršku svojim članicama. Intervencije su robusne – čine od 10 do 15 % BDP-a.

U FBiH VISOK DEFICIT PRORAČUNA

U BiH nema transparentnog uvida u mjere koje se predlažu. Izostaje koordinacija različitih nivoa vlasti, u čemu je posebno izražena defanzivnost institucija BiH. S obzirom na sadržaj aktivnosti, fokusiramo se na FBiH.

U ekonomiji ekstremne neizvjesnosti, kako ovo stanje naziva P. Samuelson, za prvu fazu krize u FBiH pripremljen je tzv. Korona zakon koji predviđa subvencije plaća, osiguranje kreditnih garancija vlade za biznis i reprogramiranje otplata za kredite domaćih banaka date građanima i privredi.

Ukupan obim intervencija preko federalnog proračuna iznosi oko 1,1 milijardu, ili oko 5% BDP sa deficitom primarnog bilansa od 1,375 miliona KM ili 6,25% BDP koji se namiruje iz domaćeg i vanjskog zaduženja. Dakle, niska robusnost, visoka neravnoteža proračuna.

Javni sektor proizvodi javna dobra bez kojih nije moguća ni proizvodnja privatnih dobara, kako sa pravom tvrdi prof. Bićanić negirajući tvrdnje da je realni sektor jedini koji stvara dohodak. Naravno, pri tome svjesni smo neefikasnosti glomaznog javnog sektora u FBiH, loše alokacije javnih sredstava i niskog doprinosa korporativnog javnog sektora razvoju FBiH.

U ublažavanju posljedica krize dobro je primijeniti integrirani pristup kreiranja privatnog dobra i javnog dobra. Na 100.000 radnika koji se održe na poslu, treba mjesečno upotrijebiti 41,1 milion KM privatnog dobra (sredstva poslodavaca za isplatu neto minimalne plaće od 411 KM po radniku) i 24,5 miliona KM javnog dobra (sredstva države za subvencije od 245 KM po radniku). To je ideja koja inklinira ka javno-privatnom partnerstvu u rješavanju javnih problema. Zato je ovo javno dobro posebne vrste jer jeste isključivo (mogu ga koristiti oni koji ulažu svoj privatni kapital) i ima konstantan marginalni trošak, veći od nule.

Posebno javno dobro koje može pružiti dosta društvenih koristi svima je uspješna vlada. To je javno dobro koje ne isključuje nikoga iz dobrobiti dobre vlade. Kako ističe nobelovac Stiglitz, oni koji glasaju protiv uspješnih političara takođe, kao i drugi, koriste benefite dobrog vladinog upravljanja. Iznesena načela su samo djelomično ugrađena u paket vladinih intervencija u FBiH, ali čemo ih ipak nazivati javnim dobrom.

Vladine intervencije trebalo bi da zadrže što veći broj radnika na poslu, da osiguraju zbrinjavanje i što veći povrat radnika sa Zavoda za zapošljavanje na posao, da svedu na što niži nivo zatvaranje i stečaj privrednih društava i obrta, da povećaju broj novih firmi i zaposlenost u njima, da minimiziraju pad PDV i doprinosa za obavezno osiguranje.

U narednim fazama bi kriterije trebalo proširiti na ubrzaniji ekonomski rast, skraćivanje faze depresije i otpočinjanja stabilnog oporavka.

USPJEH ILI GREŠKA VLADE

U financijskoj krizi 2009. nije bilo nikakvog anticikličnog djelovanja vlada, osim indirektnih poticaja kroz ekspanzivnu javnu potrošnju i javne investicije. Pad BDP bio je 3%, a sada vlada, najavljujući daleko veće razmjere krize, računa na pad od 2,3% (?)

Profesor Miller sa Royal Military College of Science, Cranfield University, Shrivenham, UK, ostat će zapamćen u užem krugu mojih prijatelja po tome što je 1997. godine rekao da svaka vlada treba da poduzima subvencioniranje privatnog biznisa ako je sigurna da će joj to donijeti veće poreske prihode i veći broj glasova na izborima.

Niti veće ekonomske istine, niti dublje političke mudrosti.

Povećanje poreskih prihoda je znak da ekonomija ostvaruje rast, da se povećavaju dohoci i plaće, da rastu zaposlenost i investicije, da raste životni standard ljudi. Prava je umješnost vlada povećati poreske prihode, a smanjiti stope poreza. To znači da vlada daje veće poticaje, a privatni biznis, kako tvrdi profesor Lafer, je sav zasnovan na poticajima.

Vlada koja na takav način povećava poreske prihode može uredno otplaćivati javne dugove za aktualne intervencije i osiguravati potrebna sredstva za stvaranje i ponudu novih javnih dobara koja su nužna za konkurentnost bh. privrede i viši standard građana (inovacije, istraživanje i razvoj, energetska efikasnost, obnovljivi izvori energije, borba protiv klimatskih promjena, bolje upravljanje prirodnim resursima, reindustrijalizacija, bolje zdravstvo, obrazovanje, socijalna zaštita, penzijski sistem, viša sigurnost, bolja infrastruktura za digitalizaciju društva i komunikacije, unapređenje javne uprave).

Da bi se pokrenuo dinamičan rast ekonomije, treba sadašnje intervencije usmjeriti ka budućim pobjednicima (winners) kojima sada trebaju subvencije, da bi sutra pokrenuli dinamičan rast i novo zapošljavanje. Tu su i i potrebe poticanja rađanja novih firmi (startups) i širenja poduzetništva na svim područjima potreba ljudi. Tu nam treba dobra vlada koja će ustanoviti selektivne kriterije i spriječiti rasipanje javnog novca u subvencioniranju neproduktivnih i besperspektivnih firmi.

Bježeći od odgovornosti za osiguranje većih poreskih prihoda, vlade u BiH se dovijaju da osiguraju besplatna sredstva za intervencije posežući za sredstvima CB BiH. Prva je meta napada višak deviznih rezervi od 883 miliona KM, koje, pak, treba brižno čuvati od političara što državu vide kao dio svog feuda. Ta su sredstva osnov povjerenja u valutni odbor i osnov za kakav-takav kreditni rejting zemlje sa povjerenjem domaćih i stranih investitora i kreditora. Druga meta su rezerve poslovnih banaka iznad obaveznog nivoa kod CB BiH. Tu političari neznalice kucaju na otvorena vrata jer nema banke koja ne bi rado plasirala ta sredstva privredi i građanima, samo kada bi političari otklonili barijere za veći kreditni rejting klijenata u BiH.

U zaključku, mali su izgledi da se ostvari rast poreskih prihoda, ako ne uslijede duboke reforme u društvu i privredi BiH koje bi omogućile dinamačniju ekonomiju i brzi pristup euroatlantskim integracijama BiH (EU i NATO).

HOĆE LI INTERVENCIJE DONIJETI VIŠE GLASOVA

Vlast u čitavoj strukturi države izražava dominaciju nacionalnih političkih elita koje stvaraju snažne blokove nacionalnih političkih klasa, povezanih sa tajkunskim dijelom nacionalne kapitalističke klase i klijentelom koja ih slijedi iz razloga ekonomske i socijalne ovisnosti. Osnovu njihove moći predstavlja javni sektor, koji raspolaže sa 45% BDP-a i korporativni javni sektor sa oko 30% javnog bogatstva. Oni grade državne institucije političkog kapitalizma koje djeluju u interesu nacionalnih političkih klasa i njihovog bloka na osnovama distribucije javnih resursa po političko-koruptivnim kriterijima, privilegijama i podobnosti.

Ta vlast opstruira reforme jer tržište i ekonomski zakoni urušavaju sistem na kome počiva. Osim što bi mijenjale način funkcioniranja vlasti i sistem vrijednosti u društvu, reforme bi približavale zemlju EU i NATO, a to je ambijent u kome nacionalistička vlast ne uspjeva kao u autarhičnoj, podijeljenoj zemlji. Reforme bi izbacile u prvi plan poduzetničko-inovativni sloj kapitalističke klase koji pokreće ekonomski i socijalni razvoj i traži ljudske slobode i prava i inkluzivne institucije države koje rade u korist građana i ekonomije.

U načelu, ljevičari i desničari se razlikuju po tome kakvo povjerenje imaju u tržišni sistem i državu. Ljevičari bi željeli veću kontrolu tržišta od strane države, a desničari obrnuto. Ali problem u BiH nastaje onda kada shvatite da je nacionalna partijska država daleko veće zlo od tržišta. Preciznije, jednako zlo je partijska država i tržište regulirano od ekstraktivnih institucija države koje rade u interesu nacionalnih političkih elita.

U sadašnjoj situaciji, građanske partije se moraju suprostaviti reduciranom obimu i sadržaju javnog dobra intervencija vođeni potrebom da se u ovim teškim vremenima brane socijalna i ekonomska prava građana. To se, prije svega odnosi na jačanje socijalne i ekonomske sigurnosti radnika kroz povećanje minimalne plaće na 520 KM sa sadašnjih 411 KM, povećanje obima subvencija po radniku sa 245 na 379 KM, uključivanje organizacija civilnog društva u sistem subvencioniranja plaća, smanjenje visokih plaća i ukidanje privilegija u javnom sektoru, uvođenje subvencija koje će kamate na kredite privredi svesti na 0%, isplatu jednokratne naknade duže zaposlenim barem na nivou od 200 KM, smanjenje cijene struje za 10% u odnosu na standardnu tarifu, izdvajanje sredstava za socijalne pakete za prevenciju prijetećeg siromaštva i povećanje sredstava naknada za socijalnu zaštitu.

Sadržaj javnog dobra treba obogatiti kroz tješnju suradnju sa institucijama EU i institucijama civilnog društva kroz društvenu presiju da se pojača parlamentarna i institucionalna kontrola transparentnosti i kredibiliteta u korištenju javnih sredstava za intervencije. Javno dobro ne može sadržinski biti usmjereno samo na ekonomske namjene, nego mora snažno istaći socijalnu, rodnu, dobnu i dimenziju socijalne usključenosti.

Ovo je prostor za prodor građanskog, socijaldemokratskog, liberalnog i reformskog koncepta društva i države. Ti pristupi imaju potencijal da javni izbor na kome temelji odluka o intervencijama države i sadržaju javnog dobra bude više u korist građana, radnika, sitnih poduzetnika i inovativnih i društveno odgovornih poduzetnika.

Oni imaju priliku da obore pravilo nacionalističke vlasti da je jednakost zasnovana na pravima, a stvarni život na privilegijama koje osigurava nacionalna politička elita – privilegijama na javne resurse, zapošljavanje u javnom sektoru, korištenje javnog novca za poticaje i subvencije bez ikakvih odgovornosti. One imaju prilike da, ne samo kroz parlamentarnu demokraciju, ojačaju svoj utjecaj i podršku, posebno kod onih koji su pogođeni krizom pandemije.

Zato, iako nacionalne političke partije koje formiraju vlade mogu računati na standardnu podršku odanih elita i klijentele, moguće su promjene u raspoloženju ljudi koje bi prvenstveno trebalo da znače veću zainteresiranost građana za svoju sudbinu, za svoje zdravlje, za svoj život i za svoju egzistenciju. Ovo je vrijeme velikih promjena i preraspodjela, ne samo dohotka, nego i društvene i političke moći.