Analiza Vesne Alaburić: Izmjene Krivičnog zakona RS su ozbiljna prijetnja slobodi izražavanja

Vesna Alaburić, odvjetnica iz Hrvatske je ekspert evropskog nivoa u oblasti medijskih prava. Svojevremeno je branila novinare lista „Feral tribune“ u krivičnom postupcima pokrenutim zbog klevete i uvrede tadašnjeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana. Alaburić je analizirala predložene izmjene i dopune Krivičnog zakona Republike Srpske.

Žurnal izdvaja najvažnije detalje…

Alaburić u analizi izmjena i dopuna Krivičnog zakona Republike Srpske nedvosmisleno zaključuje da su predložene dopune u izravnoj suprotnosti s temeljnim pravnim standardima. Te stavke se bitno razlikuju od Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, po nizu elemenata važnih za zaštitu slobode izražavanja.

„Nisu poznati razlozi na temelju kojih je predlagatelj zaključio da Zakon o zaštiti od klevete i Zakon o obligacionim odnosima nisu dostatni da bi se efikasno zaštitilo pravo na poštovanje ugleda i časti, pa da bi krivičnopravna prinuda bila neophodna radi zaštite spomenutih prava ličnosti. Drugim riječima, predlagatelj nije sukladno članku 4. Krivičnog zakonika Republike Srpske obrazložio i uvjerljivo dokazao da je uvođenje kaznenih djela protiv časti i ugleda neophodno u Republici Srpskoj da bi čast i ugled bili zaštićeni primjereno pravnim načelima definiranima Europskom konvencijom i praksom Evropskog suda za ljudska prava“, navodi Alaburić.

Izostavljen pojam “javni interes”

Posebno sporno je izostavljanja pojma „javni interes“ u izmjenama i dopunama zakona. Alaburić podsjeća da je javni interes centralni pojam i etičkih novinarskih standarda i prava koje štiti slobodu izražavanja. Javni interes je opravdanje za iznošenje i pronošenje činjeničnih tvrdnji i vrijednosnih sudova, čak i kada povrijeđuju ugled i čast pojedinaca.

„Postojanje javnog interesa je u pravilu „jezičac na vagi“, koji u slučaju sukoba prava na slobodu izražavanja i prava na zaštitu prava ličnosti, u većoj mjeri štiti slobodu izražavanja. Predložena dopuna Krivičnog zakona ne poznaje pojam „javnog interesa“. Javni interes se čak ni ne spominje u predloženoj odredbi člana 208d. o isključenju protupravnosti, tako da postoji realna opasnost da počinitelj bude osuđen iako je iznosio ili pronosio sadržaj od iznimnog javnog interesa. Ta opasnost predstavlja ozbiljnu prijetnju slobodi izražavanja u Republici Srpskoj“, upozorava ona.

Ovako postavljena krivična odgovornost ugrožava zadaću medija da izvještavaju o radu organa javne vlasti i drugim javnim događanjima. Novinari, izdavači i druge osobe koje kontroliraju kreiranje i objavljivanje sadržaja ne smiju stoga snositi nikakvu odgovornost za sadržaje koje pronose s takvih sjednica/skupova/događanja.

„Zadaća je novinara i medija da izvještaju sa sjednica organa zakonodavne izvršne vlasti, sudskih rasprava, javnih skupova i drugih javnih događanja. Ako na tim sjednicama ili skupovima netko iznese uvredljive, klevetničke ili na drugi način protupravne sadržaje, novinari i mediji dužni su te sadržaje posredovati, pronijeti svojoj publici. Ako se radi o sjednicama organa vlasti, takvi su sadržaji uvijek od javnog interesa. Ovisno o vrsti javnog skupa, sudionicima i/ili temi skupa, sporni sadržaji također mogu biti od javnog interesa. Novinari, izdavači i druge osobe koje kontroliraju kreiranje i objavljivanje sadržaja ne smiju stoga snositi nikakvu odgovornost za sadržaje koje pronose s takvih sjednica/skupova/događanja“, upozorava Alaburić u analizi i dodaje:

„Ta okolnost prijeti ozbiljnom opasnošću da novinari budu krivično gonjeni i kažnjavani i zbog izvještavanja sa sjednica organa javne vlasti i javnih skupova, na kojima su pojedinci iznijeli uvredljive ili klevetničke sadržaje, odnosno podatke o nečijem privatnom ili porodičnom životu. Budući da novinari ne smiju biti dovedeni u situaciji da cenzuriraju izjave pojedinih sudionika sjednica organa javne vlasti ili javnih skupova, a po pravilima novinarske profesije nisu dužni provjeravati istinitost tvrdnji sudionika sjednica/skupova s kojih izvještavaju,prijeti ozbiljna opasnost da novinari budu osuđivani i za korektno, profesionalno odrađene novinarske zadaće izvještavanja. A to je nesumnjivo velika prijetnja slobodi izražavanja, novinarskim i medijskim slobodama.“

Predviđeno je, pored ostalog, da krivična djela klevete i iznošenja ličnih i porodičnih prilika budu kvalificirana i samom mogućnošću nastupa štetnih posljedica („ako je ono što se iznosi ili pronosi dovelo ili moglo dovesti do teških posljedica…“). Za takvo zakonodavno rješenje ne postoji osnova u Krivičnom zakonu Republike Srpske, a ni u pravnoj teoriji.

„Predložena dopuna Kaznenog zakonika ne pravi razliku između oštećenika po kriteriju javne/državne službe, utjecaja na politička i društvena zbivanja ili ulogu u javnom životu (…) prijeti ozbiljnom opasnošću da se u krivičnim postupcima ne vodi računa o kriterijima važnima za pravilnu primjenu testa „nužnosti u demokratskom društvu“ i testa razmjernosti.

Te osobe moraju biti spremne otrpiti žestoke kritike i da moraju biti tolerantnije, ma koliko se osjećale povrijeđenima. Činjenica da je oštećenik javni službenik, dužnosnik ili javna osoba također je okolnost koja ide u korist novinara/izdavača/odgovornih osoba kad sud primjenjuje test razmjernosti i pronalazi pravičnu ravnotežu u sukobu prava na zaštitu prava ličnost i prava na slobodu izražavanja.

Institut privatne tužbe

U zemljama u kojima krivično procesno pravo poznaje institut privatne tužbe (tužba koju protiv okrivljenika podnosi oštećena osoba), progon za krivična djela protiv časti i ugleda u pravilu se poduzima privatnom tužbom, pa je isključeno bilo kakvo involviranje državnih organa krivičnog progona na strani optužbe. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ne poznaje institut privatne tužbe.

„Ako postoji i najmanja opasnost da državni tužitelj pogoduje pojedincima na vlasti ili bilo kome drugome, da o svim prijedlozima ne odlučuje nepristrano i profesionalno, u svakoj bi zemlji predloženo rješenje predstavljalo veliku opasnost za slobodu izražavanja, a i za pravo na pravično suđenje, uključujući pravo na pristup sudu, koje je članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima također zajamčeno kao jedno od temeljnih ljudskih prava.

U zemljama s dužom demokratskom tradicijom, u kojima pravosuđe funkcionira kvalitetno i transparentno, državni tužitelji nerijetko su brana olakom posezanju za krivičnim progonom ili zloupotrebama mogućnosti krivičnog gonjenja. Rješenje po kojem krivični progon za krivična djela protiv časti i ugleda poduzima državni tužitelj, u pravilu na inicijativu oštećenika, stoga se nerijetko smatra dobrim s aspekta zaštite slobode izražavanja“, mišljenja je Alaburić.

Iz presuda Evropskog suda za ljudska prava

Alaburić smatra da je krajnje nepravično da osobe zaštićene imunitetom, koje bi po naravi stvari trebale biti spremne otrpiti žestoke kritike i čija djela/propusti podliježu javnom nadzoru u svim aspektima javnog interesa, svoj ugled štite krivičnim progonom neistomišljenika, oponenata, kritičara, a istovremeno se protiv njih, zbog zaštićenosti imunitetom, ne može pokrenuti krivični postupak ni za mnogo teža krivična djela. Zato bi, navodi u analizi, radi jednakopravnosti svih građana pred zakonom i sudom trebalo propisati da pravo na podnošenje prijedloga nemaju osobe zaštićene imunitetom dok taj imunitet traje.

Novčane kazne

Zaprijećene novčane kazne izmjenama zakona ozbiljna su prijetnja slobodi izražavanja. Prema javno dostupnim podacima, osobama povrijeđenima nekim medijskim sadržajem u parnicama koje vode u Republici Srpskoj dosuđuju se naknade štete u prosječnim iznosima od 2.000 do 5.000 KM. Štetnik (osoba odgovorna za štetu) u pravilu je izdavač. Predloženim dopunama Krivičnog zakona RS predviđene kazne su mnogostruko veće.

„Evropski sud za ljudska prava redovno u presudama kojima utvrđuje povredu člana 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima (pravo na slobodu izražavanja) upozorava kako se test razmjernosti provodi i u odnosu na ekonomsko stanje tuženika, jer kazne i naknade štete ne smiju dovesti u pitanje opstanak ili egzistenciju osobe odgovorne za iznošenje ili pronošenje spornog/inkriminiranog sadržaja (…)

Predložene novčane kazne osnovano je smatrati vrlo pretjeranima i one objektivno predstavljaju ozbiljnu prijetnju slobodi izražavanja, prvenstveno u Republici Srpskoj, ali i Federaciji Bosne i Hercegovine i drugim državama, s obzirom da krivično zakonodavstvo Republike Srpske vrijedi i za stranca koji izvan teritorija Republike Srpske počini krivično djelo prema njenom državljaninu ako se zatekne na teritoriju Republike Srpske ili joj bude izručen“, zaključuje pored ostalog u analizi izmjena i dopuna Krivičnog zakona RS ekspert za medijsko pravo odvjetnica Vesna Alaburić.