imovina je tuđa, dugovi su naši
Aluminij je mrtav, sahrana se odgađa: Šta otkriva strogo povjerljivi izvještaj KPGM-a
“Fokus” je došao u posjed pregleda poslovanja Aluminija koju je “KPMG” radio u decembru prošle, a naručiocima dostavio krajem aprilu ove godine. Taj izvještaj, na kojem u zaglavlju stoji “privatno i povjerljivo”, a koji pokriva period 2016, 2017. i prvih devet mjeseci 2018. otkriva katastrofalno stanje Aluminija.
Piše: Edin BOROVINA
Mostarskom Aluminiju nije bilo spasa. Neodrživo visoka cijena struje nabavljana dnevno ili sedmično, bez dugoročnih ugovora, visoka cijena sirovine prije svega glinice, nepokretanje pogona za finalnu obradu aluminija već prodaja zapravo sirovine, tri ključna kupca sirovog aluminija su zapravo i glavni dobavljači sirovine, za bh uslove odlične plata, dvostruko veće od prosjeka. Stoga, upaljenja svijeća pred kapijom nekad najvećeg bosanskohercegovačkog izvoznika najbolje simbolizuje situaciju u kojoj se Aluminij našao. „Sudija je svirao kraj“, reče jedan od uposlenika.
U 4. minuti 10 jula, tik iza ponoći zbog ukupnog duga koji je dostigao vrtoglavih 400 miliona maraka, za el. energiju Elektroprivredi HZHB 293 miliona marak, Aluminij je isključen sa napajanja. Osim bez osnovnog energenta neophodnog za elektrolizu Aluminij je naprasnim prekidom struje ostao zapravo bez proizvodnih pogona. Potpuno uništenje.
„Sve smo pokušali zadnje četiri godine, meni je mirna savjest, Nerminu Džindiću (federalni ministar energije, rudarstva i industrije op.a), premijeru Fadilu Novaliću. Vlada što je mogla je uistinu napravila”, poručuje zamjenica federalnog premijera i ministrica finansija Jelka Miličević.
„Da smo sinoć u 12 imali čarobni štapić, i izbrisali sve dugove od 400 miliona KM, u trećoj smjeni bi Aluminij opet bio u gubitku“, tvrdi ministar Džindić.
No, pitanje je šta je to Vlada FBiH pokušavala protekle četiri godine. “Fokus” je došao u posjed pregleda poslovanja Aluminija koju je “KPMG” radio u decembru prošle, a naručiocima dostavio krajem aprilu ove godine. Taj izvještaj, na kojem u zaglavlju stoji “privatno i povjerljivo”, a koji pokriva period 2016, 2017. i prvih devet mjeseci 2018. otkriva katastrofalno stanje Aluminija.
“Privatno i povjerljivo”: Izvještaj KPGM-a otkriva katastrofalno stanje Aluminija
Istina, u nekoliko navrata je Vlada u protekloj godini razmatrala situaciju u mostarskom Aluminiju čijih je 44% dionica upravo u njenom vlasništvu. 01. juna 2018. sa računa Razvojne banke FBiH izdvojeno je 2,2 miliona maraka mostarskom Aluminiju kao najvećem bh izvozniku u 2017. godini i to za pokrića obaveza i uvezivanje staža radnicima za zadnja četiri mjeseca te godine. U oktobru je potom stanje u Aluminiju razmatrano još na tri sjednice.
Zaduženi su Aluminij i EPHZHB da reprogramiraju dug, a dvama ministarstvima je naloženo da razmotre osiguranje garancija kod banaka za nabavku električne energije i osnovnih sirovina. Aluminij je dobio u zadatak da krene sa svim mogućim uštedama, dostavi informacije koja količina električne energije je potrebna za tzv. topli režim te pokrene proceduru finansijske konsolidacije koja je i odobrena. Vlada, odnosno resorno ministarstvo iz tekuće rezerve je izdvojilo milion i 100 hiljada za revizorsku kuću i troškove poslovanja. Rezultat tih mjera bio je – gašenje proizvodnje u Aluminiju.
Nezavisni pregled poslovanja koju je KPMG radio jasno pokazuje da su protekle četiri godine dugovi gomilani nesmanjenom žestinom.
„Aluminij u 2018. godini posluje s negativnom bruto maržom, što znači da iz prodajnih cijena aluminija nije u mogućnosti pokriti niti proizvodne troškove. Takvo poslovanje dovelo je do preko 240 miliona maraka kumulativnih gubitaka. Na datum 30.09.2018. godine izvještajni gubitak iznad visine kapitala iznosi oko 20 miliona maraka. No, uzevši u obzir negativan rezultat poslovanja, neiskazane obveze za redovne i zatezne kamate te neiskorištenost kapaciteta kumulirani gubitak je vjerovatno i veći”, stoji u analizi “KPGM”.
Dug Aluminija veći za minimalno 20 miliona maraka od ukupne imovine preduzeća
“Uzevši u obzir negativno poslovanje, gubitak iznad visine kapitala te neodrživo visok trošak električne energije i ostalih ključnih sirovina čija opskrba nije osigurana na duži vremenski period, Aluminij zadovoljava uslove za stečaj. Stečaj je moguće izbjeći jedino bezodložnim moratorijem na plaćanje svih postojećih obaveza te imanentnom provedbom sveobuhvatnih mjera finansijskog i operativnog restrukturiranja.
Ono što također otkriva izvještaj KPGM jeste da se do kraja 2020. godine za finansiranje operativnog poslovanja mora osigurati minimum 94 miliona maraka!
Kada su dugovi u pitanju, Elektroprivreda HZHB (kompanija u vlasništvu Vlade FBiH) je najveći vjerovnik koji finansira cjelokupno poslovanje Društva i prema kome ukupan dug iznosi 205,2 miliona maraka (uključujući finansiranje kroz obrtni kapital).
Ukupan dug prema finansijskim institucijama iznosi oko 41 milion maraka. U dug je, između ostalog uključena i obveza prema državi za doprinose za mirovine i poreze na plaće zaposlenika u iznosu od 6,2 miliona maraka.
Kome je sve i koliko Aluminij bio dužan zaključno s devetim mjesecom 2018.
“Društvo je u tako lošem finansijskom i operativnom stanju da postojeći dionici (dobavljači, vjerovnici, vlasnici i lokalna zajednica) trebaju bez odgode donijeti stratešku odluku žele li podržati daljnje poslovanje Aluminija ili pokušati naplatiti dio svojih potraživanja kroz formalni proces stečaja (uzevši u obzir sve socio-ekonomske aspekte takve odluke).“
Koliko je zapravo Aluminij loše vođen možda je najbolji primjer usporedba sa dvije kompanije iz regiona, koje se bave istim poslom, slovačkog “Slovalco-a” i crnogorskog “Taluma”. “Slovalco” po jednom zaposleniku proizvodi 395 tona Aluminija prosječno, Talum 166, a Aluminij tek 141 tonu u prosjeku po jednom zaposlenom.
Konkurencija pokazuje koliko je neefikasno poslovanje Aluminija
Stečaj ili pronalazak strateškog partnera koji bi u Aluminij unio nedostajućih 95 miliona maraka uz operativno i finansijsko restruktuiranje kompanije, bio je jedan od prijedlog KPMG-a. Za razmišljanje je predočena i ideja, trenutno zakonski neizvodiva, da Elektroprivreda HZHB kojoj je Aluminij u trenutku analize dugovao 205 miliona a sa 30.6. ove godine 293 miliona maraka, uđe u vlasničku strukturu Aluminija. Ne bi naime prvi put bilo da se zakon mijenja zarad rješavanja problema u Aluminiju.
/VEZANI TEKST/ Kukić za Fokus.ba: Čović kupuje vrijeme, građani boluju od sindroma “kratkog pamćenja
Međutim, za sve je bilo kasno. EPHZHB, koja je zapravo kreditirala poslovanje Aluminija, prekidom napajanja strujom jasno se odredila da ne želi dalje u životu održavati firmu opterećenu stomilionskim dugovima. Razgovori sa eventualnim strateškim partnerom nisu doveli do ičeg spasonosnog. Ni stečaj nije moguć jer nema stečajne mase, sva imovina je založena. Izvještaj KPGM-a otkriva na čemu je sve hipoteka i ko je sve vlasnik hipoteke nad, čini se, kompletnom imovinom Aluminija.
Imovina Aluminija već je pod hipotekom
Ostalo je kao mogućnost još samo stanje finansijske konsolidacije, produženo za još 6 mjeseci. Trajati može maksimalno 3 godine.
914 radnika ostalo je bez radnih mjesta, BiH bez jednog od najvećih izvoznika koji je generirao 8% BDP-a, zdravstveni i penzioni fondovi bez miliona maraka, Željeznice FBiH bez tereta, Luka Ploče bez 50% prometa…
Romeo Biokšić, predsjednik Sindikata Aluminija: Nikome više ne vjerujem / FOTO: H.Đapo
Romeo Biokšić u Aluminiju je proveo nepunu 21 godinu, kako kaže radeći na radnom mjestu “ćelijaš”, u sektoru elektrolize. Posljednjih pet godina obnaša funkciju predsjednika Sindikata Aluminija. Posljednjih dana, umjesto odlaska na posao, odgovara na telefonske pozive novinara, ide sa sastanka na sastanak. Aluminij je stao, radnici su kako sada stvari stoje završili na ulici. Pamti dobre dane u Aluminiju, kada je bio običan radnik, kada je išao na posao kao i većina njegovih kolega, radio i zarađivao svoju plaću.
„Zlatna vremena Aluminija su bila tamo negdje do 2007, 2008. godine. Tada dolazi do gašenja jednog dijela proizvodnje, zbog visokih tržišnih cijena sirovina, kao i energije. Nakon odlaska u mirovinu bivšeg direktora Mije Brajkovića, počeli su lagani padovi, koji su iz godine u godinu bili sve teži i teži. 2013. godine potpisan je taj famozni Aneks 8 sporazuma s Vladom Federacije BiH gdje je po Članku 33 toga aneksa Vlada bila dužna subvencionirati jedan dio proizvodnje, a Aluminij je bio dužan da obešteti stare radnike. Međutim ništa iz tog ugovora nije ispoštovano. Dugovi su rasli, uprave smjenjivale. Koja je god dolazila, svaki novi direktor gomilao je nove minuse i tako smo došli do ovoga što se desilo nedavno. Proizvodnja je obustavljena, struja ugašena. Gomilanje tih minusa je počelo 2010. Po meni, zbog lošeg upravljanja od direktora, pa do onih koji su te direktore imenovali. To su dakle vlasnici kompanije koji su imali svoje predstavnike u Nadzornom odboru firme.“
A Nadzorne odbore skoro pa u kontinuitetu od okončanja rata formalno je postavljao „ZNA SE“ HDZBiH. Radnici su u jednom momentu uz psovke i uvrede, i pokoju bačenu flašu i limenku svoj gnjev zbog gašenja Aluminija iskazali upravo pred Središnjicom ove stranke u Mostaru.
Dragan Čović: Nisam kriv
„Ne postoji nikakva moja osobna moralna odgovornost. Ako je nekom trebalo zahvaliti posljednjih četiri-pet godina, onda sam to ja. To su prokomentarisali ljudi iz uprave. Oni su uglavnom zvali Dragana da pitaju može li se nešto premostiti”, oglasio se potom predsjednik HDZBiH Dragan Čović.
„Mislim da graniči sa zdravim razumom vjerovati čovjeku za kojeg čitava bosanskoherecegovačka javnost zna da zadnjih 15 godina ima apsolutnu kontrolu nad ljudskim životima, a ne na gospodarskim subjektima tamo gdje su Hrvati nominalno u većini. To znaju i radnici Aluminija kada je u pitanju tvrtka u kojoj su oni radili. Kada se takav čovjek ne zacrveni dok govori da on tamo nikoga nije zaposlio, da nije utjecao, iako svi znaju da nadzorne odbore i rukovodne strukture nije postavljala federalna Vlada nego čitavo vrijeme HDZ i on osobno, ako se nakon svega toga ne zacrveni kada uvjerava kako je on nevin i kako treba ispitati svaku odgovornost, tu prestaje svaki komentar“, kaže akademik Slavo Kukić, kojem je dobro znano lik i djelo Dragana Čovića, između ostalog i kroz početkom stoljeća razvaljeni plan 51% preuzimanja HT ERONET-a kroz 4 milionsku cesiju.
Biokšić o tvrdnjama lidera HDZ-a kaže sljedeće:
“Što se tiče izjava gospodina Čovića, mi kao sindikat smo više puta tražili sastanak sa Čovićem i Vladom FBiH. Non stop su nam bila vrata zatvorena. Mi smo rekli nedavno Čoviću, svi ti ljudi, iz upravljačkih struktura su se pozivali na Čovića, na stranku. Mi zaista ne znamo da li je to tako bilo u stvarnosti ili nije, ali činjenica je, oni su se pozivali na Čovića, oni su zapošljavali ljude. Naš bivši direktor Mario Gadžić je zaposlio 200 ljudi u periodu silnih dubioza, a došao je kao spasitelj da spasi tvornicu. A ‘zavalio’ nas je 42 miliona maraka dodatno u minus. Kada je te ljude primao, mi smo skretali pozornost, pa stanite umjesto da režemo troškove, da se unutar kuće prave rezovi, ti dodatno praviš opterećenje, dovlačiš ljude. I to najveći broj u neproizvodnom sektoru, a koji su dobivali abnormalne plaće. Mi kada smo tražili da se to presječe, njegov dogovor je bio – ja moram, to od mene traži stranka. Svi oni su se pozivali na politiku i Čovića, da su morali to da rade.”
Ono što Biokšić naziva zlatnim vremenom, zapravo je doba dok je Aluminij strujom snadbijevala Hrvatska elektroprivreda. I dok je Aluminijem neprikosnoveno upravljao Mijo Brajković, član Predsjedništva HDZ BiH, novca je bilo. Aluminij je bio hrvatski strateški interes. Tako ga je okarakterisao prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman pokrenuvši obnovljeni proces elektrolize nakon rata na osnovu čega je šibenska Tvornica lakih metala (TLM) odnosno Hrvatska dobila svojih 12% vlasničkog udjela. Jeftinu struju HEP je Aluminiju isporučivao preko TLM-a. Zauzvrat je mostarska kompanija snadbijevala TLM sirovinom.
Sve je funkcionisalo do 2010. godine i akcije hrvatskog USKOK-a, hapšenja direktora HEP-a Ivana Mravka i optužbi za nanesenu štetu u iznosu od 660 miliona kuna (oko 84 miliona eura). Jeftina struja bila je „politički dogovor“. Branio se tako generalni direktor HEP-a.
Ivan Mravak, bivši direktor HEP-a
Zbog smrti Mravka optužbe USKOK-a nikad nisu sudski procesuirane. Aluminij je nakon 2010. ostao bez jeftine hrvatske struje. Taj period poslovanja Aluminija ali i onaj do 2014. godine prvi i jedini put obrađen je kroz Izvještaje o počinjenim kričnim djelima koje je Finansijska policija Federacije dostavila Tužilaštvu Hercegovačko neretvanskog kantona.
Istragu traži i predsjednik HDZBiH.
„Raščistit će se sve, jer oni koji danas pokušavaju još uvijek danas, koji su isisavali godišnje milijune ili desetke milijuna maraka iz Aluminija, zaštiti tu svoju poziciju, neće zaštititi, sve će izići na vidjelo do zadnje marke, ko god da je u pitanju. Moj rođeni, najrođeniji neko pa nadalje“, poručio je Čović.
Ne precizirajući ništa, iz Tužilaštva HNK-a su u saopštenju naveli da provode 6 istraga, dvije na osnovu krivičnih prijava radnika u posljednjih mjesec dana. 5 istraga su zavšili i o ishodu obavjestili podnosioce i oštećene. Na traženje da pojasne ishod okončanih nismo dobili odgovor. Pretpostavku da su zapravo odbačene jer bi u protivnom slijedilo optuženje potvrdili su nam u Finansijskoj policiji uz uslov anonimnosti.
„U ladicama Tužilaštva HNK već pet godina nalazi se devet izvještaja o postojanju osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela u preduzeću Aluminij d.d. za veći broj osoba. Finansijska policija u slučaju Aluminij podnijeli je krivične prijave gdje god je bilo elemenata krivičnog djela. Podneseno je više prijava. Dio tih prijava je odbačen, a dio se još uvijek radi. To su prijave iz 2015. godine. Na prijave koje je Tužilaštvo HNK odbacilo, podnijete su žalbe“, kazao nam je izvor iz Finansijske policije.
Ovu informaciju u federalnoj Finansijskoj policiji potvrdili su nedavno za televizijsku stanicu N1 .
“Finansijska policija je temeljem utvrđenih i prikupljenih dokaza koji se odnose na poslovanje privrednog društva ‘Aluminij’ d.d. Mostar Kantonalnom tužiteljstvu HNK podnijela 9 (devet) Izvještaja o postojanju osnova sumnje o počinjenom krivičnom djelu i počiniocima kojim su tretirane utvrđene nezakonitosti 48 lica sa prijedlogom da se identificirana imovinska korist koja je stečena počinjenjem krivičnih djela u daljem postupku oduzme”.
Zašto Tužilaštvo ništa ne radi nije jasno ni prvom sindikalcu Aluminija.
„Mislim da je u pitanju politički utjecaj. Za dug od 400 miliona u Aluminiju neko bi trebao odgovarati. I to ne pojedinac, jer tu je mnogo mnogo više osoba povezano s tim dugovima. Svi mi snosimo dio odgovornosti. Ja kao predsjednik sindikata imam svoju obavezu i odgovornost. Tako svi oni od vlasnika do upravljačkih struktura, a koji su primali abnormalno visoka primanja u jako teškom stanju, u dubiozama kroz koje je firma prolazila, ne poduzmati konkretne poteze u spašavanju tvornice, prouzrokovati nove dodatne minuse… Bilo je dosta štetnih ugovora koji su upravljačke strukture radile na štetu tvornice, a u korist naših poslovnih partnera. Niko nije nizašto odgovarao. Koja god je uprava dolazila optuživala je prethodnu, a niko nizašto nije odgovorao. Najveći krivci ispali su radnici. Oni koji su sada na ulici bez marke.“
Nabavke nafte mimo zakonom predviđenih procedura, kupovina nakita i parfema po mnogostruko viim cijenama od nabavne, kupovine poslovnog prostora i stana, dodjela nagrada i otpremnina, samo su neka od djela koje je Finansijska policija prijavila Tužilaštvu.
Biši direktor Mijo Brajković je tako u dva navrata primio nagrade od po 100.000 eura te otpremninu za odlazak u penziju u iznosu od 310.000 maraka. Iznesne navode Brajković je odbacio ustvrdivši da je sve bilo po zakonu, u skladu sa Statutom i Pravilnikom Aluminija, na osnovu odluka Nadzornog odbora i Skupštine dioničara.
„Molim javnost, a ponajprije dioničare, čije dionice su obezvrijeđene, kao i radnike kojima je oduzeta egzstencija i pravo na rad da svoje napore usmjere na otkrivanje uzroka i pravih krivaca koji su napravili dug od 400 milijuna i potrošili 100 milijuna maraka zatečenih na računu Aluminija“, naveo je Brajković u pismu javnosti.
Sudeći na osnovu dosadašnjeg iskustva teško da će iko odgovarati za sunovrat Aluminija. Obezvrijeđeno je 44% kapitala Vlada FBiH, isto toliko malih dioničara i 12% kapitala Republike Hrvatske. Aluminij je u procesu finansijske konsolidacije koja podrazumijeva zaštićeni račun kojeg ne mogu blokirat vjerovnici aktiviranjem garancija.
Akademik Kukić smatra da je konsolidacija samo kupovina vremena.
„Generalno, u čitavoj ovoj komunikaciji sa Upravom, radnicima, sindikatima, Dragan Čović igra na faktor kupovine vremena. Uostalom, potpredsjednica federalne Vlade kaže izravno pred TV kamerama da joj je žao radnika ali da je federalna Vlada učinila sve što je mogla učiniti, i da se tu više ništa ne može učiniti. Da bi se naknadno dobilo još nekih šest mjeseci da se stišaju strasti. A, onda će se naknadno ići ponovo istom logikom, da se učinilo sve što se moglo učiniti.“
/VEZANI TEKST/ Kulović za Fokus.ba: “Aluminij” je trebalo prodati “Glencoreu” 2007. godine
Hamdija Kulović, bivši direktor zeničke Željezare i 2007. godine član Komisije za prodaju Aluminija ne vidi svrhu produženja roka finansijske kosolidacije.
„Time se neće dobiti ama baš ništa.“
Isto razmišlja i sindikalac Biokšić.
“Konsolidacija se može produžavati, ona je sada na snazi narednih šest mjeseci. Pazite, ugovore koji mi imamo oni su još na snazi, a proizvodnje nema, prihoda nema. Poslodavac mora ispunjavati obaveze prema radnicima. Kako? Šta će biti? Zato smo tražili što hitnije Skupštinu društva, da vlasnik odluči šta i kako dalje. Ovo do sada su sve neka nagađanja, te postupno vraćanje proizvodnje, te ovo, te ono… Po meni je to u ovom momentu nemoguća misija”
Kulović naglašava da je Aluminij trebalo privatizovati 2007. godine.
„Ponuda Glencorea je bila dobra. Ako se dobro sjećam, ponudili su 140 miliona za udio Vlade FBiH od 44 posto, a na ime ulaganja preko 200 miliona KM. Smatram da se Aluminij tada trebao i morao privatizirati. Na stranu kako se došlo do tog omjera od 44 posto kao udio Vlade FBiH, ali tim bi novcem bi bili obeštećeni i radnici koji su dobili otkaze, radnici koji nisu dobili dionice. Na kraju krajeva, šta će vam firma u kojoj Vlada praktično nije imala nikakve kontrole? Nažalost, sad se pokazalo da je Aluminij trebalo prodati.“
Radnici su u iščekivanju daljnje sudbine. Neki već napuštaju Aluminij. Drugi čekaju razradu plana o restrukturiranju što između ostalog podrazumijeva pokretanje Ljevaonice, jedinog pogona koji se može relativno brzo osposobiti. Treći čekaju otpremnine ili penzionisanje. Sve u svemu, kad se podvuče crta, nestao je hercegovački gigant čijem će postojanju možda svjedočiti samo proizvodna hala. U kojoj će se izlagati tokom Mostarskog sajma. Na isti način je zapravo nestao još jedna kompanija mostarski Soko, koji je od sirovine iz Aluminija nekada proizvodio avione.
* Tekst je proizveden u okviru medijskog pool-a Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)
