“Alternativne metode liječenja” u BiH: Gdje će im duša

Nadriljekarstvo je na balkanskom prostoru uvijek imalo priličan utjecaj na ljude. Neobjašnjivo je privlačilo mnoge očajne bolesnike, i to uglavnom onda kad medicina nije imala konkretno objašnjenje ili lijek.

Takav slučaj posebno je izražen u Bosni i Hercegovini u tretiranju djece s poteškoćama u razvoju, konkretno za “liječenje” autizma, piše Aida Hrnjić za Al Jazeeru.

Majka sam djeteta koje ima poremećaj iz autističnog spektra, pa sam pažljivo slušala sve priče o “alternativnim metodama liječenja”. Neke od njih izazvale su mi posebno interesovanje, a uglavnom zbog toga što sa sigurnošću znam da su opasne po život i zdravlje djeteta.

Tako se iz dječije ishrane ukidaju mlijeko i mliječni proizvodi, žitarice i sve od njih, sve vrste šećera, med, većina voća itd. Osim što ovakve dijete, kako tvrdi zvanična medicina, izazivaju nedostatak vitamina i minerala kod djece, zabilježeni su i slučajevi težih anemija i ugrožavanja zdravlja i života djeteta širom svijeta. Naravno da postoje medicinski opravdani slučajevi kada stručnjaci djetetu dijagnosticiraju celijakiju, ali držati dijete od tri godine gladnim, bez mlijeka ili hljeba, zato što ima autizam u najmanju je ruku neprimjereno.

Zrak iz komore umjesto s planine

Kad sam čula da je činjenica o davanju suplemenata i vitamina u “udarnim” dozama djeci s autizmom jako rasprostranjena na Balkanu, počela sam se i sama raspitivati, ali naučno utemeljen odgovor nisam dobila. Na kraju sam pitala neuropedijatra dr. Smaila Zubčevića šta je njegova preporuka kao stručnjaka – mogu li dijete i suplementi pomoći eventualnom razvoju mozga djeteta, a njegov odgovor bio je: “Ako imate novaca na bacanje, bacili biste ga.”

Također sam se raspitivala i za “hiperbaričnu komoru” – tretman kisikom, za koji postoje naučne indicije da može olakšati simptome autizma, ali ne i izliječiti ga. Informacije radi, neke osobe u Bosni i Hercegovini naplaćuju 90 KM (45 eura) ulazak u komoru i tretman od približno jednog sata. Promovira se “blagodat” komore ako kontinuirano nekoliko mjeseci tretirate dijete, pa je minimum tri puta sedmično, što bi mjesečno iznosilo 1.080 KM (540 eura). Dakle, umjesto da dijete odvedete na neku od okolnih planina, prepunih čistog kisika ili zraka, on se prodaje za skupe pare.

Nedavno sam molila jednu majku da ne “nasjeda” na priču o hiperbaričnoj komori i njenim učincima dok sve dobro ne istraži. Rekla mi je da su joj naplatili i kad je samo otišla sama, bez djeteta, dati anamnezu i kliničke nalaze na uvid. Nevjerovatno. Tu mi se pojavilo i drugo pitanje: gdje i kako neko kupi jednu takvu komoru? Nije baš da odete u granap i kažete: “Jednu hiperbaričnu komoru, molim”. Da biste nekoga zatvorili u nekakvu komoru, pretpostavljam da morate dobro znati šta radite, a naročito ako je riječ o djetetu od tri, pet ili deset godina. Trebali biste imati i sve relevantne dozvole za rad, gdje se sve te dozvole dobiju i od koga, ako zvanična medicina ne uvrštava tretman hiperbaričnom komorom u liječenje autističnog spektra.

Gledam ljude oko sebe zašto čine takve stvari i sebi i svojoj djeci, pokušavam logičnim slijedom naći odgovore, ali nema ih. Očajni roditelji hvataju se za slamku spasa tamo gdje su medicina i nauka zakazale. Širom svijeta provedena su nebrojena naučna istraživanja o nastanku autizma, ali konkretnog stopostotnog odgovora nema. Sigurno je samo da je širom svijeta svakim danom sve više djece kojoj bude dijagnosticiran poremećaj iz autističnog spektra.

Vudu igle, umivanje i kupanje

Dok odgovora nema, na sceni su i razne “vudu” tehnike. Najgore je što su neke od njih izuzetno opasne po život i zdravlje. One “sitne” druge metode, tipa odvođenje djeteta u razne manastire, umivanja i kupanja u vodama hodžinskih zapisa ili preimenovanje djeteta, makar nisu štetne za zdravlje i život, ali za džep opet jesu.

Majka sam, razumijem sve, ali ničim ne mogu opravdati ovakve postupke, posebno ne onih koji bukvalno zgrću novac na tuđoj nesreći, a sve pod reklamama tipa “Profesor daje posebne termine za fizičke aktivnosti djeci s poteškoćama u razvoju”…

Zaraditi novac na zbunjenim i nemoćnim roditeljima namjera je svih onih koji ovakve usluge nude.

Roditelji očajni, težak udarac sudbine za neke od njih, neprihvatanje istine, slabost ili nešto treće, ne znam… Kao roditelj sigurno znam da, ako prihvatiš svoje dijete bez obzira na sve sociološke stereotipe, ako se opustiš i uživaš s njim, pružiš mu bezuvjetnu ljubav, onda ti ne treba nikakvo čudo. Ono je zapravo već tu, samim njihovim bivstvovanjem.

Nije to sve lako, znam. Treba mnogo snage i strpljenja, borbe sa samim sobom. Ipak, nagrada je toliko velika da je sve drugo lako. Sve ono što nas u životu čeka nije toliko strašno da nas može varati neki “vudu stručnjak” i oduzimati naše dragocjeno vrijeme koje imamo i novac koji nemamo.