Alen Kamerić: Klinički centar u Tuzli otvorio je širom vrata svim pacijentima

Doktor Alen Kamerić, generalni direktor Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, nepunu godinu dana na čelu je ove zdravstvene ustanove. U razgovoru za Fokus Kamerić je govorio o radu ovog centra, naročito tokom pandemije koronavirusa, o uslugama koje UKC uprkos svim teškoćama s kojima se susreće pruža na najvišem nivou pacijentima s područja cijele BiH, kao i o problemima koji opterećuju rad ove zdravstvene ustanove. Doktor Kamerić s ponosom govori o stručnom kadru UKC-a Tuzla, te za Fokus kaže kako ovaj centar uspješno realizira najkompliciranije medicinske zahvate, a uz brojne transplantacije koje godinama uspješno obavljaju stručnjaci UKC-a Tuzla, spremni su i za transplantaciju srca, do koje je nedavno trebalo i doći, ali je jedna porodica odustala od doniranja tog organa. Razgovarali smo i o pomoći koju UKC dobija od Vlade FBiH, kao i saradnji ovog kliničkog centra s Federalnim ministarstvom zdravstva, te sa istim centrima u Sarajevu i Mostaru.

RAZGOVARALA: SEMIRA DEGIRMENDŽIĆ

Fokus: Kako ocjenjujete stanje na UKC-u Tuzla i šta je obilježilo nepunu godinu otkako ste na poziciji generalnog direktora ove zdravstvene ustanove?

Kamerić: Još jedna godina je prošla u borbi protiv pandemije koronavirusa i svi resursi su uglavnom bili usmjereni na liječenje pacijenata oboljelih od Covid-19, počev od reorganizacije samog centra, otvaranja Respiratornog centra, Infektivne klinike koja je pretvorena u Covid bolnicu. Omogućili smo povećanje posteljnog fonda za ležeće pacijente za po 30 posto. Međutim, i u ovim teškim vremenima svi ostali građani s područja Tuzlanskog kantona, ali i drugih krajeva BiH, dolazili su kod nas, pružali smo medicinsku skrb, radili kompleksne operativne zahvate, od kardiohirurgije, invazivne kardiologije, neurohirurgije… Vrata Kliničkog centra su u posljednjih godinu dana širom otvorena svim našim pacijentima i mi smo neprestano pružali medicinsku pomoć pacijentima i s hroničnim oboljenjima. Ono što je bitno reći jeste da i u ovoj teškoj situaciji nikad nije bio prekinut operativni program. Svakodnevno se radio i operativni program za pacijente oboljele od karcinoma, tako da su naši ljekari i medicinske sestre davali ne 120 nego 150 posto svog kapaciteta samo da bi pružili adekvatnu skrb našim građanima.

Fokus: Sve više medicinskog kadra odlazi iz BiH. Suočava li se UKC Tuzla s tim problemom i jesu li plate zdravstvenih radnika glavni razlog odlaska?

Kamerić: Svi govore da trebamo pružiti šansu mladim ljudima i zadržati ih u BiH, međutim, to su uglavnom prazne floskule i nema adekvatnog odgovora na ovaj problem, koji će se, prema mom mišljenju, teško zaustaviti. Smatram da zdravstveni radnici za sav trud koji ulažu nisu adekvatno plaćeni, ali mislim da su plate u zdravstvenom sektoru na području Tuzlanskog kantona, nakon potpisivanja kolektivnog ugovora prošle godine, na zadovoljavajućem nivou i smatram da novac nije prvi i osnovni razlog odlaska velikog broja zdravstvenog kadra u inostranstvo. Moramo prihvatiti činjenicu da postoji deficit zdravstvenog kadra, kako ljekara tako i medicinskih sestara u svim zdravstvenim ustanovama, da se taj deficit pokušava nadomjestiti postojećim kadrom, reorganizacijom rada na svim klinikama unutar Kliničkog centra, ali da je period od ove dvije godine Covida zaista iscrpio medicinski kadar. Ono što ja mogu tvrditi jeste to da trenutno u UKC-u, prema postojećoj sistematizaciji, nedostaje sigurno oko 50 ljekara i 250 medicinskih sestara. Naš finansijer nema dovoljno novca da nam omogući zapošljavanje većeg broja novog kadra koji nam nedostaje, ali sam ponosan što smo prošle godine uspjeli primiti u radni odnos dvije sestre koje su nosioci titule zlatnog i srebrenog studenta Medicinskog fakulteta. Pokušavamo pružiti priliku ljudima da se zaposle mimo stranačkih i rodbinskih veza i odlaskom naših kadrova u penziju primamo ljude s biroa. Zaista postoji deficit kadra i do kad će postojeći zdravstveni kadar izdržati ovaj pritisak, ja ne znam, ali će sigurno u svakom trenutku zdravstvena pomoć i zdravstvena skrb biti pružena svakom građaninu.

RASPODJELA NOVCA NIJE PRAVEDNA

Fokus: Kako ocjenjujete pomoć Vlade FBiH, naročito tokom pandemije, te kako ocjenjujete posljednju raspodjelu novca za zdravstvene ustanove koju je odredila Federalna vlada?

Kamerić: Ne, nismo zadovoljni. Svakako, zahvalni smo što je Vlada FBiH prošle godine UKC-u Tuzla dodijelila 11 miliona maraka, ali se mora znati da su troškovi ukupnog liječenja pacijenata oboljelih od Covid-19 na UKC-u Tuzla bili 21 milion i 692 hiljade KM. Taj preostali dio od oko 10 miliona mi smo morali iz sopstvenih sredstava izvući da bismo pružili adekvatnu pomoć i skrb pacijentima. Ova nova raspodjela, odnosno finansijska konsolidacija zdravstvenim ustanovama kako je predložila Valda FBiH, mislim da je apsolutno nepravedna. Opet se postavljaju različiti aršini gdje je UKC ostao zakinut za popriličan materijalni iznos, jer kako objasniti primjer Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru koja je dobila 63 miliona, a UKC Tuzla 30 miliona ili KCUS 30 miliona, a jedna kantonalna bolnica u Zenici dobila je 27 miliona. Tu raspodjelu treba učiniti ravnomjernijom i pravednijom. Ovako, mi ćemo u UKC-u Tuzla itekako biti zakinuti. Taj novac će dobro doći za sanaciju postojećeg stanja, ali neki iskorak u daljnjem napredovanju i praćenju trendova svjetske medicine mislim da neće biti moguće napraviti.

Fokus: Koji su to kriteriji koji bi trebali biti primijenjeni da bi raspodjela bila pravedna i koliko su nadležni na federalnom nivou uopće zainteresirani i upoznati s onim što UKC Tuzla čini za pacijente iz svih krajeva BiH?

Kamerić: Osnovni kriterij je kvalitet pružanja zdravstvenih usluga. Nama su u vrijeme najvećeg vala pandemije dolazili pacijenti iz svih krajeva BiH, na teške operacije koje jedino UKC Tuzla može da obavi, tako da jedino kvalitet pruženih usluga treba da bude mjerilo prilikom raspodjele novca, a ne političke igre i politički dogovori pojedinih sudionika, jer će na takav način najviše patiti građani ove zemlje. UKC Tuzla je jedini klinički centar u BiH koji je u toku pandemije radio transplantacijski program. Znači, nijedna ustanova nije to radila, mediji to nisu eksponirali, jer su očigledno bile važnije neke političke igre između određenih nivoa vlasti, nego taj uspjeh koji su postigli zaposleni u UKC-u Tuzla i mislim da smo po kvalitetu pruženih usluga ispred ostalih. Federalno ministarstvo zdravstva ima donekle sluha i osluškuje ono što radimo, dok na državnom nivou to apsolutno, nažalost, nije priznato. Veliki broj pacijenata dolazi nam i iz Zvornika, Bijeljine i drugih mjesta u entitetu RS i tamošnji entitetski fond zdravstvenog osiguranja uredno nam plaća usluge koje vršimo za te pacijente.

Fokus: Ulaskom u sami krug UKC-a Tuzla evidentna je otvorenost i srdačnost prema posjetiocima dok su, naprimjer, neke zdravstvene ustanove, poput KCUS-a, podigle prave bedeme, ne samo za posjetioce nego i za pojedine pacijente, a to se značajno ne mijenja ni popuštanjem epidemioloških mjera.

Kamerić: Kao što sam rekao, osim što smo i u vrijeme pogoršane epidemiološke situacije radili i druge komplikovane zahvate, mi smo prošle godine širom otvorili vrata i studentima medicine i učenicima medicinskih škola, jer je početkom pandemije to sve bilo obustavljeno. Naši studenti Medicinskog fakulteta nisu imali direktan kontakt s pacijentima, oni su deficitarni u ogromnoj mjeri s kvalitetom znanja koji će doseći, tako da smo mojim dolaskom, u dogovoru s rektoricom Univerziteta u Tuzli, otvorili širom vrata i omogućili studentima izvođenje vježbi na svim klinikama, a studentima smo omogućili i punktove za njihovu vakcinaciju. Isto tako su i učenici Srednje medicinske škole obavljali praksu. Sve su to pokazatelji da je onaj put koji smo mi izabrali ispravan i da je zatvaranje na bilo koji način potpuno pogrešan potez. Prebacivanje odgovornosti na druge zdravstvene ustanove nije dobro, ostavljanje pacijenata da budu prepušteni sami sebi nije dobro. Mi moramo naučiti da živimo s Covidom, da pružamo usluge kako oboljelima od Covida tako i svim onim pacijentima kojima je neophodno pružiti pomoć unutar UKC-a.

RIJEŠILI SMO PROBLEM KOMUNIKACIJE S PORODICAMA PACIJENATA

Fokus: Već dvije godine koliko je prošlo od izbijanja pandemije koronavirusa građani, naročito u Sarajevu, žale se na neorganiziranost zdravstvenih ustanova u pogledu komunikacije s porodicama pacijenata. Nerijetko se građani žale na to da danima ne mogu ostvariti kontakt putem telefona u bolnicama i da su uskraćeni za informacije o stanju svojih najmilijih. Jeste li Vi na UKC-u imali takvih problema i kako ih rješavate?

Kamerić: Mislim da je to jedan objektivan problem i problem s kojim smo se svi mi susreli. Pandemija je nešto što je nama bilo potpuno nepoznato. Organizacijski je trebalo posložiti sve na svoje mjesto. Ono što smo mi učinili jeste to da smo u junu prošle godine angažirali medicinske sestre s invaliditetom druge kategorije, koje ne mogu raditi teže fizičke poslove pružanja usluge pacijentima, primjerice na Infektivnoj klinici ili u Covid bolnici. Dvije medicinske sestre bile su zadužene da poslije svake jutarnje i večernje vizite porodicama ležećih pacijenata saopće informacije o njihovom zdravstvenom stanju. I to smo prvi uveli i mislim da to jedini i provodimo, tako da smo na taj način riješili taj problem.

Fokus: Koliko ste pacijenata oboljelih od Covid-19 do sada zbrinuli?

Kamerić: Mi smo ukupno u prošloj godini na Klinici za zarazne bolesti imali 11.592 pacijenta, a na Klinici za plućne bolesti njih 6.360. U Respiratornom centru koji je kao urgentni centar, odnosno centar intenzivne njege za pacijente oboljele od Covida, imali smo 1.824 pacijenta. Imali smo i na Klinici za dječije bolesti, pogotovo u zadnjem valu pandemije, ogroman broj pacijenata, a na toj klinici smo imali 126 pacijenata u prošloj godini. Kada smo objedinili sve te podatke, mi smo došli do sume preko 21 miliona KM koje smo potrošili za lijekove, potrošni materijal. U 2020. godini potrošili smo negdje oko 14 miliona KM za liječenje oboljelih od Covid-19, a u 2021. godini potrošen je 21 milion, što nam govori da je došlo do porasta broja zaraženih. Takav je soj virusa bio da se puno brže širio, puno više smo testirali, puno više hospitalizirali, ali je hospitalizacija bila kraća, nije bilo težih oblika bolesti. Sve to iziskivalo je dodatni napor. Istakao bih da u programu Zavoda zdravstvenog osiguranja TK, a i Federalnog zavoda osiguranja i reosiguranja, nijedan program ne podrazumijeva liječenje i suport za oboljele od Covida. Znači, ovo su sredstva koja smo mi morali od postojećih sredstava dati i preusmjeriti za liječenje oboljelih od Covida. Vjerovatno su sve druge države davale ogromna sredstva zdravstvenim ustanovama, nabavljale opremu, zapošljavale dodatni medicinski kadar. A šta smo mi dobili? Mi smo dobili od Federalne uprave Civilne zaštite 25 respiratora ACM812 A koje je uvezla “Srebrena malina” koji ni danas nisu u upotrebi niti su i u jednom trenutku bili u upotrebi.

Fokus: Zbog čega respiratori ACM812 A nisu u upotrebi?

Kamerić: Zato što to nisu respiratori koji se mogu koristiti u jedinicama intenzivne njege, naročito za pacijente oboljele od Covid-19. To je zvaničan stav našeg tima anesteziologa da ti respiratori nisu za jedinice intenzivne njega. Ja sam išao s prijedlogom da ih podijelimo domovima zdravlja na području Kantona, to je 13 domova. Svaki bi dobio po dva respiratora koji bi se koristili prilikom transporta iz udaljenih općina TK do Kliničkog centra. Respiratore ACM812 A koje smo dobili od Federalnog kriznog štaba mi nikada nismo primili u vlasništvo UKC-a, oni se i dalje vode na nivou FŠCZ jer je Federalna uprava Civilne zaštite to kupila i nama je proslijeđeno, bez da nas je iko pitao da li nama to treba ili ne treba i koja vrsta respiratora. Samo su nam ih donijeli i oni su i dalje u skladištu. Šta će oni s njima raditi ja zaista ne znam, ali ti respiratori dok sam ja na čelu ove ustanove neće biti instalirani, zaista oni nisu za upotrebu u jedinicama intenzivne njege.

Fokus: Da li ste nabavljali druge vrste respiratora tokom pandemije?

Kamerić: Mi smo u junu 2021. posredstvom UNDP-ja, u okviru Covid-19 programa, koji je implementiran putem Federalnog ministarstva zdravstva, a ujedno je finansiran sredstvima Svjetske banke dobili devet Dregerovih respiratora koji su se i ranije koristili u UKC-u Tuzla, a i sada se koriste. To su verificirani, ispravni respiratori, koji se mogu koristiti i u jedinicama intenzivne njege.

Fokus: Kakvo je stanje medicinskih aparata i opreme na UKC-u, da li ono zadovoljava vaše potrebe za adekvatno liječenje pacijenata?

Kamerić: Najveći problem u UKC-u je zastarjela i dotrajala medicinska oprema. Kvalitet pružene zdravstvene usluge, odnosno educiranost zdravstvenog kadra je na najvećem mogućem nivou i tu zaista treba imati veliku zahvalnost na edukaciji svih ljekara. Ali gorući problem je zastarjela oprema i to nije samo problem ove, nego mislim i drugih zdravstvenih ustanova. Ukoliko želimo pratiti trendove savremene medicine, neko će napokon morati uložiti ogromna sredstva u opremanje kliničkih centara i nabavljanje aparata koji su neophodni za pružanje kvalitetne zdravstvene zaštite. UKC Tuzla djelomično svojim sredstvima nabavlja opremu i ja sam ponosan da smo mi uz pomoć Vlade Tuzlanskog kantona i sopstvenim sredstvima uspjeli nabaviti aparat za gastroskopiju gornjeg i donjeg segmenta probavnog trakta, tzv. RCP, nabavljamo digitalne RTG-aparate, nabavili smo i aparat za razbijanje kamenca u bubregu, što nam je bio ogroman gorući problem. To je sve iz naših sredstava, ali to je kap u moru koliko toga treba. Znači, svi nivoi vlasti, od kantonalnog do federalnog, moraju napokon shvatiti ozbiljnost situacije i ukoliko žele da opstane javni zdravstveni sektor, da ne ide u ruke privatnicima, moraju se uložiti određena sredstva za nabavku opreme koja je dotrajala u svim centrima.
Od 30 miliona, koliko je predviđeno od Vlade FBiH za UKC u finansijskoj konsolidaciji, kada bismo mi uzeli sve što nam treba, to možemo potrošiti za dva dana za nabavku nove opreme i opet dolili bismo samo čašu. Ne bismo napravili ništa konkretno, tako da trend koji posljednjih godina ide da se sve više prepušta privatnom sektoru, mislim da je pogrešan put, da naši građani trebaju da se liječe u javnim zdravstvenim ustanovama, ali da svi nivoi vlasti moraju pružiti adekvatnu podršku za nabavku opreme.

Ono što je simptomatično, mi smo više donacija dobili od UNDP-ja, nego od Vlade FBiH, što je žalosno, ali svaki dobiveni krevet, monitor, nama puno znači i zahvaljujem se svim predstavnicima UNDP-ja koji su nam pomogli i doniranjem određene vrste opreme.

MI SMO ZA SARADNJU S CENTRIMA U SARAJEVU I MOSTARU, ALI ONI NISU ZAINTERESIRANI

Fokus: U Sarajevu pojedine zdravstvene ustanove problematiziraju proces verifikacije medicinske opreme, a SKB Mostar odbija vršiti verifikaciju medicinskih uređaja. Da li se ovaj proces provodi na UKC-u Tuzla?

Kamerić: U UKC-u postoji veliki broj aparata koji svake godine prolaze proces verifikacije. Mi smo zakonom obavezni da verificiramo aparate i mi preko firme “Verlab”, koja je ovlašteni laboratorij Instituta za mjeriteljstvo i jedina to radi u FBiH, svake godine vršimo proces verifikacije i tako smo i za ovu godinu, putem javnog poziva i javnih nabavki, potpisali ugovor za verifikaciju, jer mi poštujemo slovo zakona.

Fokus: Koliko UKC Tuzla sarađuje s kliničkim centrima u Sarajevu i Mostaru i koliko je, naročito u pandemiji, ta saradnja važna?

Kamerić: Nažalost, otkako sam na čelu UKC-a Tuzla, nisam imao nijedan poziv od direktora KCUS-a i SKB Mostar. Direktori tih kliničkih centara su puno duže na tim pozicijama i lično sam očekivao, ukoliko postoje neke nedoumice, da prevaziđemo to, da pokušamo ostvariti bilo kakav vid saradnje. Ja sam pokušavao s Fondom zdravstvenog osiguranja RS-a da stupim u kontakt i krenuli smo tim putem, ali politička situacija nije dozvolila da to radimo do kraja. Predstavnici KCUS-a i SKB Mostar čak se nisu odazvali ni jednom pozivu Federalnog ministarstva zdravstva za sastanak o transplant programu, koji je inicirao pokojni ministar Vjekoslav Mandić. Ideja je bila da kroz taj transplant program pokušamo ponovo reaktivirati međusobnu saradnju. Međutim, iako je KCUS udaljen 150 metara od Ministarstva, niko se nije pojavio, kao ni iz SKB Mostar, jedino smo došli mi iz UKC-a Tuzla i predstavnici dva udruženja transplantiranih bubrežnih bolesnika. Mi nemamo problem s tim da jačamo saradnju s drugim kliničkim centrima. Mi i danas šaljemo neke pacijente u Mostar ako su u pitanju usluge koje ne radimo, jer bolje je da novac ostane u BiH, nego da te pacijente šaljemo u inostranstvo. Sada imamo i inicijativu Marine Bere iz Federalnog ministarstva zdravstva da UKC Tuzla postane ne samo referalni centar za transplantaciju nego i za tipizaciju rijetkih genetskih oboljenja kod djece. Znači, na Pedijatrijskoj klinici imamo tim stručnjaka koji nam omogućava da mi budemo ustanova koja će vršiti tipizaciju i slati u glavni centar u svijetu koji je ja mislim u Sjevernoj Koreji. Da barem pokušamo tačnije odrediti dijagnoze i dobiti upute gdje djecu s raznim rijetkim bolestima slati na daljnje liječenje. Tako malo treba napraviti za taj veliki korak da bude dobro za sve, ali iako smo mi spremni za saradnju, očigledno drugi nisu, nažalost.

Fokus: Spominjete više puta transplantaciju organa. Kakvo je stanje na UKC-u u toj oblasti i transplantacije kojih organa se obavljaju?

Kamerić: Naši stručnjaci na UKC-u rade transplantaciju matičnih ćelija, koštane srži, jetre, bubrega. Imali smo sve spremno i da uradimo prvu transplantaciju srca, dogovorili sve, proglasili moždanu smrt, a onda je u zadnjem trenutku porodica odustala od doniranja organa. Broj transplantacija na UKC-u je otprilike na nivou iz prethodnih godina. Imamo desetak transplantacija bubrega godišnje, nekoliko transplantacija jetre, dok je nešto bolje stanje u oblasti transplantacije matičnih ćelija, koštane srži, rožnice, ali to su još mali i sitni koraci.

Fokus: Kako povećati broj transplantacija i broj donora organa?

Kamerić: Mislim da se donorskoj mreži u BiH mora puno ozbiljnije prići, nego što se to radi sada. Neozbiljno je da razvijamo donorsku mrežu u BiH, a da nismo dio Evropske donorske mreže. To je apsurdno. Zbog čega naš pacijent, to je kao u filmovima, ode primjerice u Vijetnam da mu se presadi bubreg? Što će ići u Vijetnam ako mi imamo ovdje sve uvjete za transplantaciju bubrega. Ali, sve se vrti oko politike i nema političkog dogovora za uspostavu državnog ministarstva zdravstva koje može aplicirati prema Evropskoj komisiji da nas uvrsti u Evropsku donorsku mrežu. U tom slučaju, naprimjer, pojavi se bubreg koji ne mogu da transplantiraju u Osijeku, Zagrebu i mi onda možemo tražiti da ga prebace u Tuzlu ako imamo takvog pacijenta, a sad to nije moguće, jer nismo u Evropskoj donorskoj mreži. Zato nije ni čudo da neko u BiH s dvojnim državljanstvom, naš pacijent, ode u Zagreb i transplantira jer tamo ima bubreg, a ovdje nema.