Akademik Juraj Martinović: Šesti april je prekretnica u Sarajevu od 1945. godine

Šesti april je prekretnica u gradu Sarajevu od 1945. godine, dan oslobođenja Sarajeva, a i kasnije jedna od ključnih stvari koje su se nama dešavale, rekao je u ekskluzivnom intervjuu za Anadolu Agency (AA) prof. dr. Juraj Martinović, bivši i ujedno posljednji prijeratni gradonačelnik Sarajeva.

“Naravno, govoriti o 6. aprilu u raznim fazama znači onda govoriti i o razvoju samog grada koji nije bio uvijek baš pozitivan. Čak bi se moglo reći da je to negativno prevladavalo već s ratom koji je počeo. Ali, i poslije rata oko diskusija i problematiziranja o statusu Sarajeva. Tako da je teško svesti na jednu dimenziju. Jedino postoji nada, mada nam iskustvo govori da je ona dosta uzaludna, da će biti bolje”, kaže profesor Martinović.

Profesor Martinović je bio gradonačelnik Sarajeva od 1989. do 1991. godine kada je Skupštinu Grada Sarajeva činilo deset općina uključujući i Pale.

Raniji gradonačelnici Sarajeva predložili su na početku rata Deklaraciju o nedjeljivom Sarajevu koja je postala i dio knjige koja je izdata o tom događaju, a koju je u Sarajevu i diljem svijeta potpisalo više od 1,3 miliona građana. Njom se tražilo da Sarajevo mora ostati onako kako je bilo, da se ne može dijeliti, te da se mora nastaviti živjeti onako kako se i do tada živjelo.

Deklaraciju su potpisali svi dotadašnji gradonačelnici Sarajeva koji su ostali i u ratu u svom gradu Vaso Radić, Dane Maljković, Dane Olbina, Dragutin Kosovac, Salko Selimović, Juraj Martinović… Čak je najvišim predstavnicima međunarodne zajednice bilo veoma čudno da su Deklaraciju o nedjeljivom Sarajevu potpisali gradonačelnici Srbi, muslimani, Hrvati…

Bivši gradonačelnici, prisjetio se profesor Martinović, koji su počeli djelovati u ratu i na Krugu 99 nekoliko puta su pokretali ideju da se Sarajevo treba drugačije organizirati, kao cjelina koja neće biti u okviru jednog ili drugog entiteta.

Postolimpijski procvat Sarajeva

Kako je na poziciji gradonačelnika Sarajeva bio poslije XIV Zimskih olimpijskih igara, odnosno od 1989. do 1991. godine profesor Martinović se sjeća njegovih uspjeha i razvoja.

“Nije Sarajevo samo zahvaljujući Olimpijadi doživjelo taj vrhunac. Postolimpijski period do početka rata je Sarajevo uživalo u međunarodnim odnosima bolji, veći ugled nego ikada ranije. Što se više približavalo to kritično vrijeme koje će dovesti do rata i raspada čitavog sistema to se umanjivalo. Ali, Sarajevo je i u kulturi uživalo veliki ugled. Kako su ti problemi počeli na istoku prije nego što su došli do Jugoslavije tada, pa i BiH, u Sarajevo su dolazili i neki od renomiranih umjetnika. Bile su balerine iz Rusije i mnogi drugi. Sarajevo je u tom postolimpijskom periodu postalo za razliku od ranije kada je bilo tranzicijski centar, kada su ljudi vidjeli svoju budućnost u Beogradu ili Zagrebu, nešto što je imalo ravnopravan status”, navodi profesor Martinović.

“Svjetlost” je u tom trenutku, kaže, profesor Martinović, bila najbolja izdavačka kuća u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

“Sve to je tako bilo. Sarajevo je uživalo veliki ugled. Vjerovatno je to bio razlog da se ide u razaranje. Da se to sačuvalo sasvim sigurno da ove političke strukture koje su sada na vlasti, bez obzira o kojoj se stranci radi, da bi drugačiji bili njihovi članstvo i drugačija bi bila njihova politika. Međutim, u tome svemu svi su se snalazili. Jedino Sarajevo nije imalo nikakvu šansu”, zaključuje profesor Martinović.

Profesor Martinović se nada da će buduće vrijeme donijeti boljitak kako za Sarajevo tako i BiH, međutim, kaže, boji se ne samo da on neće, nego ni naše generacija to doživjeti.

Previše su te sve radikalne promjene, smatra, ostavile traga. Sada je kaže i međunarodna situacija dramatičnija i problematičnija nego što je bila u vrijeme kada je to bio nekakav parcijalni jugoslavenski problem u cijeloj Evropi, koja jeste rješavala te probleme, ali na drugi način, prvenstveno u Češkoj i Rusiji, te Istočnoj Njemačkoj.

“Svi su se na neki način dosta prirodno razvijali i rješavali svoju situaciju. Rusija je odustala od svih onih država koje su činile Sovjetski savez. To je za jednu državu koja je velesila bio velik zahvat. Ali se pokazalo da je bio vrlo mudar. Istočna Njemačka se sjedinila sa Zapadnom Njemačkom. Odvojila se Češka i Slovačka. Međutim, nije to dovodilo do ratova, do sukoba. Manje-više sve se to prirodno odvijalo i svako je tu više dobivao nego što je gubio. Kada dođemo do Jugoslavije, Sarajevo je paradigma neka, ali kada vidimo Hrvatsku šta se tamo dešavalo onda vidimo da je ovdje zbog ukupnog nacionalnog koje je prevladalo kao osnovni kriterij došlo do tih sukoba koje je vrlo teško sada rješavati dok je ova generacija još živa”, smatra profesor Martinović.

Dodikova politika neće preovladati

S profesorom Martinovićem smo razgovarali i o tome da li bi prijedlozi, posebno oni HDZ-a BiH o novom entitetu doveli do daljnjih podjela u BiH.

“Ako bi ovi političari koji sada vladaju to preuzeli i rješavali na taj način to bi sigurno bilo negativno. Međutim, isto tako je vrlo problematično da je BiH sastavljena od dva entiteta – jedan je muslimansko-hrvatski, a drugi srpski. Daju im se nacionalna određenja, odrednice. Onda se može razumjeti, bar djelomično hrvatsko nastojanje da budu ravnopravno tretirani. Međutim, kakve su sve situacije, to bi dovelo, bojim se, do novih sukoba. Pogotovo s obzirom na RS, odnosno na predsjednika RS-a Milorada Dodika i njegovu politiku koja stalno pomalo prijeti šta bi se moglo desiti. Ja ne vjerujem da će ona prevladati, ali stvara osjećanje nesigurnosti i pogoduje onda i ovim radikalnijim strujama u drugom entitetu. Jer, ako vi osjećate da vam neko prijeti, odnosno da ste ugroženi, onda ćete se naravno i vi spremiti za otpor”, naglašava profesor Martinović.

Obnova i puštanje u ponovni promet Trebevićke žičare je, smatra profesor Martinović, dobra stvar, ali samo na osnovu toga se ne može govoriti o tome da li će Sarajevo vratiti nekadašnji sjaj.

“Mislim da je obnova Trebevićke žičare sigurno pozitivan trenutak i pozitivno dešavanje. Međutim, da li je to znak da se vraćamo na staro. Trebamo vidjeti kako će se dalje stvari odvijati. Ako ostane samo na tome i sve se drugo nastavi kako je bilo onda to sigurno nije dovoljno i ne može obećavati nekakva uspješna rješenja”, cijeni profesor Martinović.

Obnoviti olimpijske objekte

Smatra da smo neopravdano zapustili olimpijske objekte oko Sarajeva i kako ih moramo i trebamo staviti u funkciju.

“Naravno da smo ih zapustili, kao što smo zapustili sve što se moglo zapustiti. Ne samo olimpijske objekte koliko kada gledate po gradu šta se dešava. Sada kruže priče da li srušiti Skenderiju. Ne znam koliko je ona ozbiljna ili nije, ali vidi se taj nekakav mentalitet kome ništa nije naslijeđeno značajno. Jer, kao počinje sve od nas i mi znamo najbolje i mi ćemo popravljati ono što su raniji pogriješili. Naravno, te greške su najčešće ono što je bilo pozitivno u gradu. Prema tome, ne znam, kada se može ozbiljno početi pričati o tome, rušenju Skenderije, onda vidim zapravo, da je sve to neozbiljno i ne daje neke argumente za nadu”, stava je Martinović.

Martinović je član Slovenske akademije nauka i umjetnosti i član Akademije nauka i umjetnosti BiH, nekadašnji profesor i dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, bio je direktor Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, član je PEN Centra Bosne i Hercegovine, te dobitnik nagrade Župančičeva listina, Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva i 27-julske nagrade SRBiH.