Ajna Jusić: Ne osjećam mržnju prema njemu, ali ne želim da ga upoznam

Nevidljiva djeca rata. Zaboravljena djeca rata. Tako nazivaju djecu koja su rođena tokom ratnih dešavanja ‘90-ih godina
u Bosni i Hercegovini. Rat je uništio mnoge porodice. Ubijena su djeca, očevi, sinovi, kćerke, majke… Silovane su hiljade žena i djevojčica. Kao posljedica tih dešavanja danas su mnoga djeca bez roditelja, mnogi roditelji bez djece, ali i hiljade onih koja su se i rodili nakon što su njihove majke silovane tokom rata u BiH.

Nazivaju ih “nevidljiva djeca ratova” jer su svuda oko nas ali mi to ne znamo. Mnogi od njih i ne znaju pravu istinu o svom porijeklu, a i oni koji znaju, rijetko govore o tome.

Težak životni put

Ajna Jusić jedna je od te djece. Rođena je u septembru 1993. godine u sigurnoj kući “Medica” u Zenici. Rođena je kao žrtva silovanja njene majke tokom rata u BiH. Njena majka je tada imala 22 godine.

“Ja sam bila prva beba koja se rodila u “Medici” 1993. godine. Tu je bila smještena moja mama nakon svega što je preživjela. Tu smo živjele nekoliko godina nakon čega se mama vratila u rodne Zavidoviće. Tu sam par godina išla u školu. Ne volim puno pričati o školi jer nije bilo ugodno, ni djetinjstvo, ni škola”, ispričala je Ajna u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

Njena majka je u međuvremenu upoznala “ljubav njenog života”, kako ga Ajna naziva i čovjeka koji joj je bio i ostao oslonac u životu.

“Ja ga danas gledam, posmatram i volim kao svog oca jer me odgojio. Tada smo se preselili u drugo mjesto. Situacija i u toj školi je bila ista, ne mijenja se. U prvoj školi je bio problem što nemam oca, a u drugoj što imam, ali nije pravi. Nakon osnovne škole mama je odlučila da je ta sredina teška za mene i da me vrati u Zenicu”, kazala je Ajna.

Tako da ova, sada samostalna djevojka, sa 14 godina odlazi u Zenicu u školu. Sama. Taj odlazak je, smatra Ajna, bio presudan za nju jer je shvatila da nešto fali u cijeloj priči o njenom rođenju.

“Kada sam se upisivala u školu, pitali su me za ime oca. Rekla sam da ne znam, da je umro. Tada sam vidjela mamu kako trči. Uzela je dokumente i rekla da je čekam ispred škole, to mi je bilo čudno”, prisjetila je Ajna dana nakon kojeg je počela da istražuje i traži istinu o svoj porijeklu.

Saznanje koje joj je promijenilo život

Jednog vikenda, tokom prvog razreda Medicinske škole, otišla je kući u Zavidoviće gdje je pronašla zapise iz “Medice”, mamine nalaze od psihologa i psihijatra, policijska izjava o svemu što joj se desilo.

“Poslije toga sam bježala, nisam išla ni u školu…Nije mi bilo lako, u pet minuta se promijenio život. U tom trenutku sve je nestalo. Šutila sam devet mjeseci sve dok nisam morala tražit pomoć psihologa”, pojasnila je Ajna.

Psiholog je nazvao njenu majku i tada je uslijedio trenutak od kojeg su obje bježale.

“Sjedila sam kod psihologa, čula sam je da ulazi. Samo je plakala. Uporno me molila da joj oprostim. Nisam znala šta da joj oprostim. Kazala mi je da se bojala da mi kaže jer je mislila da će mene biti sramota što imam takvu mamu, mamu koja je preživjela silovanje”, kazala je Ajna.

I jedna i druga su imale strahove. Ajna da je majka ne voli jer je podsjeća na ono najgore što joj se moglo desiti. I postojalo je i pitanje: “Zašto baš ja? Zašto moja mama?”.

“Međutim, to nije tako. To su dvije velike traume, bilo je previše strahova i analize. Kada smo razgovarale o tome, trauma je postala zajednička. Logično je da ja nju ne krivim i logično je da ona mene voli”, poručila je Ajna.

Trebalo je, ispričala je, tri, četiri godine da počnu normalno pričati o tome bez nekih posljedica.

“Odnos je postao puno bolji između mene i mame. Sada zajedno nosimo tu težinu, a imamo i ogromnu pomoć, a to je moj očuh. On je sve to prihvatio i sa nama išao na terapije”, pojasnila je Ajna.

Crtica koja stvara probleme

Dugo joj je trebalo da najbližim prijateljima ispriča istinu.

“Potrebno je pričati jer dok mi razgovaramo negdje u svijetu se rodilo dijete rata. Imamo rat na sve strane”, kazala je Ajna.

Govorila je i o tome da ne postoji nijedan papir u BiH koji obuhvata tu kategoriju. Nemaju zakonsku podršku.

“Stvarno nije moguće da 25 godina niko nije to stavio na papir. Imamo problem sa dokumentima. U mom rodnom listu imam samo ime majke jer ne poznajemo drugu stranu identiteta. Primat se stavlja na oca. I to je nešto što u ovoj kategoriji nije poželjno. Ja na svim svojim dokumentima pišem: Ajna, crtica, Jusić. Ta crtica izaziva veliku pažnju”, ispričala je Ajna.

Problem je i kada predaje bilo kakav dokument na šalter jer tada u sebi moli da je ništa ne pitaju – za tu crticu.

“Mi nemamo nikakav registar. Ne znamo šta se desi sa djetetom koje u 25. godini želi da upozna majku i koji razumije zašto je majka njega dala na usvajanje”, izjavila je Ajna.

Oca ne želi da upozna niti da zna ko je.

“Ne. Nemam osjećaj mržnje prema toj osobi, majka me je tako odgojila. Ne mogu da shvatim šta je to. Za mene to nije osoba. Ne mogu da pojmim kako je to moguće, je li moguće da je to neko uradio. Nikad nisam imala želju da ga upoznam. Mogla sam da tražim i nađem ali moja mama je danas sretna žena. Trebalo je više od 20 godina da bude zdrava i sretna. Bilo kakva moja potraga može da naruši njenu sreću”, kazala je Ajna.

Film Grbavica inspirisan pričom njene majke

Film “Grbavica” Jasmile Žbanić je životna priča Ajne i njene majke.

“Ja sam tada bila dijete. Temelj i većina priče jeste temeljena na mojoj mami, ona kafana, ekskurzija i nokti…Mama je to radila zajedno sa Jasmilom i Medicom”, ispričala je Ajna.

Prisjetila se da je ona tada bila osnovna škola i da su organizovano gledali film u kinu.

“Mama je bila nervozna. Otišla sam da pogledam film. Bilo mi je teško. Tada se spremala, poslije filma, da mi kaže da postoji poveznica nas i osoba u filmu”, kazala je Ajna.

Ajna sada živi u Sarajevu, diplomirala je psihologiju i aktivno radi u Udruženju “Zaboravljena djeca rata”.

“Niko nikada nije pričao o nama, djeca imaju različite strahove. Trenutno nas je aktivnih oko 15 članova u Udruženju. Prema našim dosadašnjim saznanjima, do 60 članova je unutar države, samo što imamo podjelu na aktivne i neaktivne”, pojasnila je Ajna.

Kako je kazala, i ona sama je bila neaktivna deset godina i zna da je potreban duži period da se prihvate stvari takve kakve jesu. Ajna je istakla da postoje istraživanja koja govore da je tokom rata u BiH silovano oko 50.000 žena i djevojčica.

“Rađene su određene statističke analize koje su pokazale da postoji mogućnost da se u BiH nalazi od 2.000 do 4.000 te djece”, kazala je Ajna.

Žene i djevojčice koje su silovane u ratu smatra herojima.

“Puno toga je prešlo preko njihovih leđa tokom rata. Žene se i dalje kriju. To su i dalje žene koje se stide same sebe. Hajde da im pokažemo da nemaju čega da se stide”, poručila je Ajna.