Ahmo Ibišević u Potočarima jednog sina ukopava, dok za drugim još uvijek traga

Salko Ibišević je najmlađa žrtva genocida koja će ove godine biti ukopana u Memorijalnom centru Srebrenica. On je imao 23 godine kada je krenuo iz Srebrenice da se spasi.

Njegov otac Ahmo na 25. godišnjicu genocida će ukopati dijelove posmrtnih ostataka sina koji su pronađeni 2011. godine. Sve ove godine se nadao da će istražitelji pronaći kompletne posmrtne ostatke, ali više ne može čekati.

“Ja sam odmah rekao: ‘Ja hoću kopati ove godine, ja neću da čekam jer ne znam koliko ću živjeti, ni ja ni supruga, neću da ostavljam nekome drugom da misli o našoj djeci’”, kaže Ahmo.

Posebno mu teško pada što sina ukopava ove godine tokom pandemije koronavirusa budući da dženazi neće moći prisustvovati njegovi najbliži.

Drugog sina on još uvijek traži.

Rastanak sa sinovima

Kako govori za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), on je u julu 1995. godine sa dva sina i dva brata napustio Srebrenicu. Misleći da će “bolje i lakše proći” odlučili su da se razdvoje.

Ahmo nije uspio proći dalje od Kasabe.

“Pucalo je na brdima gdje smo mi trebali preći na asfalt i onda sam se vratio. Ja sam znao put za Žepu, imao sam badžu gore, i onda smo otišli gore, da pokušamo odozgo preko šuma”, prisjeća se Ibišević,dodajući kako su tu ostali sve do 10. augusta.

Kako priča, predlagali su mu da ide u Srbiju ili da se preda u Srebrenicu, ali on nije želio. Odlučio je da ide u Kladanj gdje je, kako kaže, stigao 14. augusta.

“35. dan od 11. jula smo izašli, nas devet je bilo u grupi”, govori Ibišević.

Tokom bijega je vidio i mlađeg i starijeg sina, ali nikada nije slutio da će to biti zadnji put da ih vidi.

“Starijeg sina što se kopa, Salku, sam vidio na jednom brdu iznad bukve gdje je bila glavna zasjeda, on je iznio od supruge amidžića, on je bio teško ranjen i on ga je iznio na brdo sa njegovim bratom i još jednim. Tu ga je iznio i položio ga je na zemlju”, prisjeća se Ibišević i dodaje kako “dva sina nisu došla, oba brata nisu došla, a majka koja je nepokretna je umrla od gladi prije Kladnja”.

Neizvjesnost o mlađem sinu

Nakon što je došao u Kladanj gdje se ponovo susreo sa suprugom, počeo je da traga za sinovima, provjeravajući svaki trag koji dobije.

“Znao sam ići do Gračanice, kroz neka sela, pješke sam išao, od Banovića po dva sata pješke, džaba sve, nema nigdje traga”, priča Ahmo, navodeći kako je njegov bratić preživio put.

Prvu vijest o sinu Salki dobio je 2011. godine, kada mu je javljeno da su pronađeni posmrtni ostaci.

“Tada kad je nađeno od sina Salke, kompletan donji dio, ja nisam tada pristao [na ukop] i doktor je predložio da sačekamo da vidimo da nađu i od ovoga [drugog sina]. Nisu našli, a mi ne možemo više čekati i onda smo pristali da ne stoji ‘džaba’ dole u Tuzli”, priča Ahmo.

On sa suprugom danas živi u blizini Sarajeva. U neizvjesnosti čekaju vijesti o drugom sinu.

“Non-stop misliš, živiš u neizvjesnosti. Ja mislim da neću se odmoriti, ni ja, ni supruga, ni u mezaru, i kad umremo opet ćemo misliti gdje je ako ne nađemo, zato molim Boga stalno, i ja i supruga da nađu i od ovoga drugog, bilo koliko da ukopamo da znamo gdje je”, kaže Ahmo.