Afera “Respiratori”: Novalić se poistovijetio s Josefom K. iz Kafkinog “Procesa”

Pred Sudom BiH, u predmetu “Fadil Novalić i drugi” u kojem se postupak vodi protiv optuženih koji su učestvovali u nabavci 100 respiratora ACM812 A kupljenih u aprilu 2020. godine za 10,5 miliona KM iz budžeta, danas je s iznošenjem završnih riječi završila odbrana optuženog premijera Fadila Novalića, a Sudskom vijeću obratio se i sam Novalić.

Piše: S. DEGIRMENDŽIĆ/ Fokus.ba

On je završne riječi počeo citatima iz romana Franza Kafke “Proces”, pokušavši predstaviti optužbe koje su mu stavljene na teret u aferi “Respiratori” istovjetnim onima s kojima se suočio Kafkin junak romana “Proces” Josef K. Rekao je Novalić da je pisac “opisao ovo” i dobio Nobelovu nagradu. No, ne bi Novalić bio Novalić da nije i ovdje pogriješio, jer Kafka nije dobitnik Nobelove nagrade za književnost, pa je Novalić u pokušaju da ispadne što uvjerljiviji napravio još jedan u nizu gafova koji prate njegovu karijeru premijera.

Braneći se od optužbi, Novalić je pokušao u završnoj riječi Sudsko vijeće uvjeriti u to da je on žrtva politički montiranog procesa. U prilog tome Novalić je kazao da je u dokumentaciji Tužilaštva BiH pronađen interni dokument političke stranke Narod i pravda koji datira od 19. aprila 2020. godine i kako je u stvari u tom dokumentu opisano kako se on treba diskreditirati, kao i ljudi oko njega, te da ga treba proglasiti krivcem “za sve loše što se tada dešava”, a da afera respiratori treba biti okosnica toga. No, zaboravio je Novalić da je tekst o nabavci respiratora objavljen 27. aprila, da se sve do 25. aprila nije znalo ni hoće li respiratori i stići, a kamoli da će iz svega proizaći ono što je proizašlo. Bez namjere da budemo advokati ijednoj političkoj stranci, međutim mora se reći da nijedna od političkih stranaka nije učestvovala u dopisivanju s premijerom o respiratorima, a ta prepiska je itekako kompromitirajuća iako Novalićeva odbrana tvrdi da u tome nema krivičnog djela.

S druge strane, jasno je da su sve stranke iskoristile aferu “Respiratori” za svoje kampanje, što uostalom radi i SDA, stranka iz koje dolazi Novalić kada su u pitanju afere iza kojih su njihovi oponenti, ali to ne može biti izgovor da onaj ko koristi neku aferu u političke svrhe, da je za nju i odgovoran.

Prema Novalićevoj ocjeni u tome je NiP-u trebalo pomoći i pravosuđe, a najviše Tužilaštvo BiH.

Iako je Novalić čitao s nekog papira sve te navode o politički montiranom procesu, zanimljivo je da njegova odbrana taj dokument nije izvela kao dokaz tokom glavnog pretresa, jer je poznato da je Tužilaštvo BiH bilo u obavezi da sve dokumente i dokaze kojima raspolaže u ovom procesu dostavi i odbranama optuženih, pa tako mediji nisu imali prilike vidjeti taj dokument u sudnici, za razliku od dokumenata i poruka koje kompromitiraju optužene, a koje je izvelo Tužilaštvo BiH.

S obzirom da je glavni pretres završen, da se više ne može ni imati uvid u tu dokumentaciju barem kad su mediji u pitanju, jasno je da se ne može utvrditi ni vjerodostojnost onog o čemu je danas govorio Novalić, odnosno nema nikakve potvrde da je ono što je on čitao zaista i napisano.

U pokušaju da se odbrani, Novalić je spomenuo i da su se na meti Tužilaštva BiH našli samo visokopozicionirani članovi jedne političke partije, pa je spomenuo da su pokrenuti slučajevi i protiv Selme Cikotića, Osmana Mehmedagića i Asima Sarajlića.

Novalić je rekao i neistinu u koje se Sudsko vijeće lako može uvjeriti, a to je da su u sudnici tokom ovog suđenja “isključivo spominjanje tri osobe” i to on, Sebija Izetbegović i Bakir Izetbegović, “kao da su njih dvoje bili optuženi”.

Ovo je apsolutna neistina, jer Bakir Izetbegović nije spominjan u ovom predmetu, a spominjanje Sebije Izetbegović bilo je neizbježno jer njeno ime se našlo u SMS porukama koje su neki od optuženih razmjenjivali sa svjedocima, a i Sebija Izetbegović je bila i jedna od svjedokinja u ovom procesu.

Također, Novalić je rekao da su završne riječi bile jedina prilika da se on obrati Sudskom vijeću što također nije tačno. Novalić se već obraćao u nekoliko navrata u sudnici, a svaki put je pitan od Sudskog vijeća kako on tako i drugi optuženi imaju li šta reći nakon iskaza svjedoka ili vještaka.

U svojoj završnoj riječi Novalić je prešutio svoje kontakte s Fikretom Hodžićem, o čemu su izvedeni dokazi u sudnici, iznio je neistine o tome da je primjerice Srbija kešom plaćala respiratore i da je to bila državna tajna. Poznato je da je Tužilaštvo BiH dobilo putem međunarodne pravne pomoći informaciju iz Srbije da su oni 200 respiratora nabavljali preko firme Sinofarm kojoj je plaćeno oko 5 miliona eura za taj posao. Kada firma Sinofarm nije uspjela, uprkos tome što je platila Sanji Lekić iz Crne Gore taj iznos dobiti respiratore, Sinofarm je Republičkom zavodu za javno zdravstvo Srbije vratio novac. To znači da su se nadležni u Srbiji itekako osigurali i u vrijeme pandemije kako će trošiti budžetski novac, dok je “FH Srebrena malina” uplaćeno 10,5 miliona bez ikakvih garancija.

Svima je poznato da je nabavka 100 respiratora ACM812 A tekla isključivo preko kabineta premijera Novalića i njegove sekretarice Bahre Džaka, koja je privatnim porukama dogovarala sve s Hodžićem, a Novalić se danas pokušao prikazati žrtvom i dobročiniteljem koji je brinuo o našem zdravlju.

Tvrdio je i da nije poznavao Hodžića iako je komunicirao s njim i telefonskim putem i SMS-om i e-mailom i nazivao ga “vitezom” .

Nije Novalić spomenuo nijednom riječju i poruku u kojoj mu Hodžić govori da ga je poslao “Asim”. Većina navoda koje je danas izrekao Novalić zasnivala se na medijskim natpisima domaćih i stranih medija o nabavkama tokom pandemije, pa se njegova završna riječ svela na odbranu sebe i napade na “sve druge” neimenovane kako medije, tako i političare.

U nastavku u cijelosti prenosimo Novalićevo obraćanje Sudskom vijeću.

PROGLASIO KAFKU NOBOLEVCEM

“Časni sude,

jedan je veliki pisac napisao jedno djelo, koje najbolje opisuje ovo što se meni u proteklim godinama događalo, i za to dobio Nobelovu nagradu. Evo jedne od mnogobrojnih savremenih kratkih kritika tog djela. Citiram: “Postoji jedan roman u kojem se glavni akter jednog dana, bez ikakvog njemu razumljivog razloga, probudi pod optužnicom za nešto, hapsi ga se i pokušava optužiti za njegove navodne zločine. Zašto je optužen ne uspijeva ni on sam saznati do kraja romana.

Ne znaju to niti njegovi progonitelji. Niti ko ga je prokazao, niti koji su dokazi njegovog navodnog nedjela. Ali se u haotičnom i neumitnom procesu pokazuje da osumnjičenom nema spasa.

Pojedinac je nezaštićen pred pečatima, dopisima, jezikom birokratije, koja ga ponižava od samog dolaska pa preko svake radnje koju mora proći na putu do same sudnice. A na tom putu do sudnice mu je već proizvoljno presuđeno, sa čime je u skladu i mentalitet mase, spremne na linč, koja uvijek prati takve pravosudne spektakle.

Ovo može biti slika svakog čovjeka koji otkriva da je njegova sloboda značajno ograničena, pa i ukinuta od strane nevidljivih pojedinaca sistema, dok on uopće nije obraćao pozornost na ono što se događa.

Kafka nismo, kako se to voli reći, svi mi, ali zato svako od nas to može postati.

Roman je, dakle, opis nevidljivih struktura totalitarizma i potvrđuje da je i nakon sto godina i u 21. stoljeću pojedinac izručen na nemilost novih struktura totalitarizma” – kraj citata.

Kritičar dalje ide u pravcu da, unatoč proteku vremena od stotinu godina, postoje nove strukture totalitarizma i da su im sada na raspolaganju, osim ovakvih procesa i novi, efikasni alati za diskreditaciju pojedinca koji im se u datom trenutku nađe na putu.

Ti moderni alati, unatoč tome što predstavljaju blagodet modernog čovječanstva, su društvene mreže i plaćeni mediji. Ovo je moderna kritika romana “Proces” od Franza Kafke.

Časni sude,

prije svega želim da kažem da osjećam veliku frustraciju zbog svega što sam proživio u protekle tri godine. Moje su braniteljice odradile vrhunski pravni posao prošli put i danas, i dale pravni odgovor na ovaj process, međutim, ja ću govoriti o drugim stvarima.

I zbog toga što ja ovaj proces vidim u sasvim drugom svjetlu, ne kao pravni proces već kao projekat koji je imao političke ciljeve. Zato ću u daljnjem izlaganju češće govoriti o projektu nego o procesu.

Projekat je znatno šire i znatno dublje postavljen nego što smo imali prilike vidjeti u sudnici, a često je i daleko prevazilazio granice naše zemlje. Ali vratimo se nastanku Projekta “Respiratori”.

U spisu ovog predmeta, u dokazu DT 342, našao sam papir “Interni dokument – medijska strategija za internet kampanju” koju je stranka Narod i pravda (NiP) sačinila 19. aprila 2020. godine, tj. petnaestak dana poslije zaključenog ugovora u Federalnoj upravi Civilne zaštite, koji mi je dao odgovor na mnoga pitanja za događaje koji su mi se kasnije dešavali. Prilažem na uvid “Interni dokument”.

Ova “instrukcija” se nalazi u dokaznom materijalu Tužilaštva DT 342. I naravno ovo, kao i sve drugo što nam je išlo u korist, Tužilaštvo ovdje nije iznosilo.

U tom dokumentu, između ostalog, piše, citiram: “Internet kampanja za sada dobro ide i pokazala se kao koristan alat u diskreditaciji političkih protivnika. Vrijeme korone izbacilo je brojne mogućnosti za potpunu diskvalifikaciju Fadila Novalića, ali i cijele Vlade FBiH i to se ne smije propuštati. Koristiti sljedeće smjernice:

– Pozvati na linč i demonstracije protiv Vlade FBiH.

– Nerelevantno o tome šta izlazi u javnosti, Fadila Novalića i ljude oko njega isključivo vezati za skandal i kriminal oko nabavke respiratora i isticati ga kao glavnog krivca i svih drugih afera vezane za nabavke robe od strane CZ FBiH.

– Naglašavati stalno koliko je ljudi ostalo bez posla za vrijeme korona pandemije (uvećati cifre) i isticati da je glavni krivac nerad Fadila Novalića i Vlade Federacije.

– Isticati da je glavni krivac za brojne smrtne slučajeve nefunkcionalni zdravstveni sistem kojim rukovodi Sebija Izetbegović.

– Lažnim informacijama na terenu stvarati nepovjerenje.

– Plasirati da Vlada Federacije nije dobro reagirala na koronu i da uskoro prijeti raspad cjelokupnog ekonomskog sistema.

– Isticati kao pozitivne strukture SDA koje se protive Bakiru i Sebiji Izetbegović…

Ove smjernice je potrebno spustiti internet timovima… ne slati mailom. Mirza Selimbegović”, kraj citata.

Ovo je svojevrsna de facto narudžba procesa kojem prisustvujemo, jer do Instrukcije u “internom dokumentu” NiP-a, niko mene nije vezivao za nabavku respiratora.

GACKO JE ČUDO

Kao što je to tačno definisano u uputstvu NiP-a, cilj projekta je, citiram: “diskreditacija političkih protivnika” i “potpuna diskvalifikacija Fadila Novalića”.

U tom smislu već ranije je postavljen i kroz medije plasiran širi okvir definisan kao sveprisutna korupcija. Ta je korupcija, bez obzira što je zaista visoko prisutna u svim ex-yu zemljama, za potrebe ovog šireg projekta svedena na samo jednu zemlju, tj. samo na dio te zemlje, tačnije samo na dužnosnike jedne stranke.

Tako su napravili okvir, a nakon toga su umetali slike nas koji obnašamo neke od najvažnijih funkcija u FBiH i BiH. Ostali su, kako reče šef te stranke, “genetski predodređeni” da vode državu i da se bore protiv pošasti korupcije. Takvu postavku je očigledno bilo najlakše provesti preko pravosuđa. Posebno je za to bilo pogodno Tužilaštvo i ja to danas, sa žaljenjem, govorim.

Javnost je navikla da vjeruje da su tužioci savjest društva i primjer moralnosti. Zato su u provođenju projekta, pored medija, odabrani pravosudni procesi, i to dvoje je maksimalno eksploatisano.

Tako je nastalo više pravosudnih procesa, unutar ovog projekta. Pokušalo se dokazati da članovi jedne stranke imaju krivotvorene diplome, da štimaju zapošljavanja, da štimaju izbore, da potpisuju štetne ugovore (Cikotić, Mehmedagić, Sarajlić) i samo se oni procesuiraju. Većina ovih procesa je pala, ali ne i slika koja je u javnosti stečena putem media planova, i to čini pravosuđe veoma atraktivnim za ovakve montirane procese.

Konačno, evo i ovaj proces je trebao da dokaže da premijer koji dolazi iz iste stranke, upravo u tom trenutku, kada treba da spašava građane, on ih krade. Istovremeno ovi procesi su imali za cilj stvaranja iluzije da Tužilaštvo radi “krupne stvari”, kako se ne bi vidio nerad na drugim, stvarnim predmetima organiziranog kriminala.

Oba tužioca su se sve vrijeme ponašali upravo u skladu sa ovim ciljevima. Dozvolite da vam skrenem pažnju da je u ovom procesu baš kao u uputstvu NiP-a, isključivo pominjane tri osobe: Ja, Bakir i Sebija Izetbegović, iako se ovim dvjema osobama uopće ne sudi. Oba su ova tužioca u sudnici rekli da oni ovdje dokazuju visoku korupciju jedne stranke. Ta visoka podudarnost, između uputstva NiP-a i sadržaja ovog procesa provođenog od strane ovih tužilaca, je rezultat ovog projekta.

Nakon ovoga je efektivno formirana neformalna grupa koja je sastavljena i od jednog člana moje Vlade, zatim od tužilaca u kojoj je jedan “iz sjene” preuzeo liderstvo, visokopozicirani policijski službenik Agencije za istrage i zaštitu BiH, tri plaćena medija i nekoliko privrednika koji su me, zarad svoje lične koristi, željeli skloniti sa mjesta premijera Federacije BiH. Ja sam grupu za svoje potrebe nazvao “Gacko je čudo”, upravo onako kako su je i oni međusobno zvali.

Grupa je, naravno, napravila hodogram projekta, gdje je krajnji cilj bilo moje hapšenje i zadržavanje u pritvoru.

O postojanju projekta sam dobio dvije posredne informacije, prije samog njegovog početka. Prva je kada je visoki dužnosnik iz NIP-a poslao poruku direktoru jedne TV u Bosni i Hercegovini, citiram: “kada ćemo otpočeti onaj projekat protiv premijera Novalića?” Ali poruka je došla na isto ime i prezime drugoj osobi, koja je bliska meni.

Druga, kada je jedan od mojih ministara pitao mene imam li nekih problema sa pravosuđem, jer mu je njegov šef stranke rekao, citiram: “E, ako Novalić ovaj put preživi ovo, ima devet života.” Očito je i njemu bio predočen projekat.

Treći događaj je definitivno značio početak projekta. To je slučaj kada je Ganibegović, kao direktor mog Ureda, otišao na sastanak kod advokata Kolića, bez mog znanja i moje dozvole.

Mogućnost da ga pri tome slika Igor Stojanović (SDP), istaknuti član stranke koja učestvuje s druge strane i potpomaže ovaj projekat, u ovolikom gradu, tačno u to vrijeme, na tačno tom ulazu, je praktično nula. Ali dogodilo se. Izvođenje projekta ne podliježe statističkoj vjerovatnoći.

Sutradan, kada sam pozvao Ganibegovića i oštro ga ukorio zbog ovog postupka, znajući za postojanje projekta, sam mu rekao, citiram: “zašto si otišao tamo? Sada si od mene napravio vođu kriminalne skupine”. Upravo je ta kvalifikacija, u istom tom obliku, od strane ovih tužilaca, unesena u optužnicu.

Isti dan, jedan od mojih ministara šalje svom bratu tužiocu broj Ganibegovića i zahtijeva da prenese Pašiću da ga “ovaj stisne”.

To je početak Projekta, ostalo je historija. Imali smo priliku to pratiti uživo.

NAROD NAZIVA “MASOM SPREMNOM NA LINČ”

Smijenjena glavna tužiteljica Gordana Tadić, preuzima predmet od Kantonalnog tužilaštva dodjeljuje ga, bez TCMS-a “pogodnim” tužiocima iz ove grupe.

Podsjetit ću, upravo je dodjela predmeta bez TCMS pogodnim tužiocima, bila jedan od razloga za smjenu glavne tužiteljice, jer je to od strane VSTV-a ocijenjeno kao nezakonita procedura.

Ona je u svom gostovanju u emisiji Face TV, 29. maja 2020. godine, to je bilo u vrijeme kada sam bio lišen slobode, kazala da je istraga pokrenuta i da sam lišen slobode zbog, citiram “medijskih nastupa i pisanja jednog portala”. Dobro ste čuli: “zbog medijskih nastupa i pisanja jednog portala”!

Na pitanje voditelja šta slijedi dalje, ona je kazala, citiram “ja znam kako će biti, ali nije za javnost, ne mogu reći”. Prilažem na uvid stick na kojem se nalazi snimak emisije.

Nakon toga, voditelj emisije konstatira da je proveo neku anketu, i sa radošću oglašava javnosti da je meni već, citiram: “presuđeno”.

Dakle, mentalitet mase, spremne na linč, koja uvijek prati ovakve pravosudne spektakle iz Kafkinog “Procesa” je aktiviran. Tako je jedan politički projekat vođen u početku plaćenom medijskom harangom pretvoren u sudski proces, praćen medijskom harangom.

I nakon uvodne medijske harange tužioci se u nastavku nisu odrekli medijskih usluga, iako je, pogotovo proces istrage, morao biti tajan. Dominantan akcenat Tužilaštva je sve vrijeme bio baziran na “media planu”.

Zamislite sastavni dio rada državnih tužilaca u kojem je dominantan “media plan”.

Taj “media plan” provođen lažnim informacijama ova dva tužioca, nije bio zasnovan na činjenicama ili dokazima, niti se bazirao na profesionalnim normama, nego je bio zasnovan na principima mahalskog trača. Oni su se u stvaranju negativne medijske percepcije o meni mnogo bolje snalazili, nego na polju prava i pravnih normi. Iz Tužilaštva su izlazili detalji koji uopće nisu bili bitni za proces, a služili su samo u svrhu diskretacije mene i obmanjivanja širokih narodnih masa.

Sve informacije vezane za proces, znatno ranije nego samim optuženicima i njihovim odbranama, su davane medijima. Ali nikada, nijednom, nije plasirana niti jedna pozitivna vijest iz ovog Tužilaštva koja nam je išla u korist.

Tako u medijima niste mogli vidjeti da su tužioci predočili odgovor kineskog ministarstva unutarnjih poslova da nema nedozvoljenih transakcija i da je sav novac, kao marža i profit ostao u Kini. Mislite li da se iko u Kini smije kockati sa kineskom državom, zbog premijera jednog malog entiteta, jedne male države?

Isti odgovor je došao iz Velike Britanije, Srbije, Hrvatske, Crne Gore. Tužioci su čak pokušali spriječiti da se to u sudnici pokaže, jer je to tobože tajna korespodencija između država.

Da je odgovor iz ovih država bio suprotan, pitam se da li bi to bila tajna i za medije i za sudnicu? Ne bi!

Tužioci bi našli način da to posredno plasiraju u medije. Kao što je to bila uobičajena praksa: “kako saznajemo iz pouzdanih izvora iz Tužilaštva” ili “kune mi se moj dobar drug iz Tužilaštva” itd. Iz Tužilaštva je sve “curilo”, osim istine.

Proces je dalje nastavljen intenzivnom medijskom kampanjom generisanom od strane tužilaca.

Nakon pisama iz Kine i okolnih država, gdje se jasno i nedvosmisleno kaže da nema onoga što oni pogrešno nazivaju “pranjem para”, niti nekog povrata novca koji bi se koristio za protupravnu korist, ova dva tužioca su potpuno napustila osnovni koncept optužnice, zamjenjujući ga konceptom da: “kupljeni respiratori od 10,5 miliona maraka su potpuno neupotrebljivi za liječenje covid-pacijenata i u jedinicama intenzivne njege”.

Ovaj novi koncept oličen u samo jednoj rečenici, je u sebi na užasno podmukao način sadržavao sve što je bio politički cilj proklamiran u uputstvu NiP-a i što se preko ovih tužilaca htjelo poslati javnosti.

Na prvom mjestu stoji: 10,5 miliona KM, vrlo velika cifra. Na drugom mjestu da su pare date za “potpuno neupotrebljive respiratore”. Dakle, na jednoj strani je 10,5 miliona KM, a na drugoj je vrijednost respiratora “nula”, što stvara iluziju da je svih 10,5 miliona KM, otuđeno.

Na kraju, koncept da se respiratori “ne mogu koristiti za liječenje pacijenata od COVID-19 i u jedinicama intenzivne njege”, je neodrživ jer se respiratori ne proizvode za određenu bolest, nego služe kao uređaji za podršku disanja u invazivnom i neinvazivnom modu.

Ovaj novi, ali neodrživ koncept, su uveli, iz tri razloga:

– Poslije kineskog pisma, da novac nije nigdje dalje vraćen, više nisu mogli ni teoretski dokazati postavke optužnice, međutim, valjalo je nastaviti nekako dalje sa procesom.

– Za nastavak procesa i medijske kampanje iz “media plana” trebali su pojednostavljenje koje se lakše tumači i prima u javnosti, jer je kampanja počela da gubi na intenzitetu.

– Prvobitna konstrukcija optužnice, koja je sadržavala gotovo sve kriminalne radnje koje poznaje Zakon, im je bila potrebna da iz kantonalnog tužilaštva, dignu proces na državni nivo, tj. u ruke neformalne grupe i kao takva više im nije bila potrebna.

Nadalje, proces je svo vrijeme odvijan sa potpunim zanemarivanjem vremena i prilika kada se to događalo. Moje advokatice su to detaljno obrazložile, ali ne mogu da to ne ponovim. Upravo to su namjerno zanemarili tužioci, vadeći događaj iz vremena i konteksta i predstavljajući ga kao redovnu nabavku u normalnom vremenu, pri tome, beskrajno manipulirajući činjenicama i podacima, i ovdje u sudnici i u javnosti. Ali vrijeme zaista nije bilo takvo.

Cijeli proces je bio zapravo odvijanje projekta od strane tužilaca kroz “media plan”. Stvorili su sliku naše ogromne aktivnosti na stvaranju grupe, osmišljavanju plana, izvođenje plana, naknadnom prikrivanju događaja, uticaju na svjedoke. Kao da ništa drugo, osim kupovine respiratora, u tom periodu nismo radili. Upravo kao što je preporučeno u Uputstvu NiP-a, citiram: “isticati da prijeti krah sistema, da je glavni krivac nerad Fadila Novalića i cjelokupne Vlade”.

Svi nivoi vlasti: vlade kantona, te gradovi i općine su u velikoj mjeri zavisili i čekali poteze Vlade Federacije BiH, ali isto tako koordinirane aktivnosti sa Vladom RS i Vijećem ministara BiH. Poduzeli smo odlučne korake i donijeli bezbroj zdravstvenih i 18 ekonomskih mjera i uspjeli da sačuvamo stabilnost sistema.

Dokaz za to je i stanovište Svjetske zdravstvene organizacije da se, citiram: “Bosna i Hercegovina posebno dobro nosi protiv pandemije”, zatim da je, citiram: “Bosna i Hercegovina jedna od zemalja koja je sve mjere provela na vrijeme”. Prilažem na uvid izvod iz press-konferencije.

Također, i OECD je u svom izvještaju potvrdio, citiram: “kada se poredi šest ekonomija Zapadnog Balkana, Bosna i Hercegovine je provela relativno širok set odgovora na COVID-19. Njen sveobuhvatni paket odgovora na COVID-19 je općenito usklađen sa praksama zemalja OECD/G20… Ovaj fiskalni odgovor je bio ključan u sprečavanju značajnog ekonomskog pada tokom COVID-19, posebno na ishode na tržištu rada.” Prilažem na uvid izvod iz OECD-ovog izvještaja.

Na ročištu koji su tužiocu nazvali “završna riječ”, tužilac Pašić nam je pojasnio šta je to budžet, uz opasku da, citiram: “izvršne vlasti mogu gurati ruku u taj budžet kad žele i kako žele”. Ove riječi prije da su dostojne jednog populističkog političara, a nikako ne bi trebale biti riječi državnog tužioca izgovorene u sudnici.

Ja i ministrica Milićević smo do sada potpisali više od 30 milijardi maraka isplate iz Budžeta za zakonito izvršavanje nadležnosti Federacije. I šta mislite, da smo cijelo vrijeme, kako reče tužilac, gledali kako zavući ruku u budžet, i da smo probrali baš ovu javnu nabavku da napravimo nešto tako i baš u ovo vrijeme? Ne!

Ovu su javnu nabavku probrali NiP i predstavnici neformalne grupe koja je angažovala ove tužioce, bez TCMS-a, jer je ova nabavka nudila najviše mogućnosti za moju diskreditaciju. Ali, za informaciju tužiocima, Vlada se stvarno bavila sasvim drugim aktivnostima i ja ne očekujem od njih da razumiju te stvari.

Na osnovu britansko-njemačke inicijative traženo je vođstvo Vlade iz privrede kako bi se primarni fokus u društvu pomjerio na socio-ekonomske reforme, što smo mi i proveli. O tome svjedoče svi statistički podaci glavnih socioekonomskih pokazatelja. Prilažem na uvid glavne socioekonomske pokazatelje. Nema više paljenja zgrade Predsjedništva, zgrada vlada Federacije, kantona.

Sjeća li se iko štrajkova radnika Aide, Dite, Hidrogradnje, Krivaje, blokade autoputeva, puteva i granica od strane poljoprivrednika, šatora boračkih populacija, kašnjenja isplate penzija? Sve je to već odavno prošlost. Nije to samo od sebe nestalo.

Budžet Federacije BiH i većina federalnih institucija od osnivanja Federacije do momenta kada smo ministrica Milićević i ja preuzeli Vladu, su bili u deficitu. Nijedna institucija u Federaciji i u kantonima danas to više nije.

KRITIKE TUŽIOCIMA

Dakle, moram obavijestiti gospodu tužioce da smo to sve vrijeme radili, a ne, kako vi kažete, gurali ruke u budžet kad hoćemo i kako hoćemo. Ja s druge strane mislim da su ovdje jedino ovi tužioci slobodno posezali za tim istim novcem trošeći ga na ovakve procese.

O radu tužilaca – svjestan sam da je ovaj proces posljedica zloupotrebe od strane jednog političkog bloka i određenog broja ljudi, njihovih simpatizera u sistemu. Ali u svojoj dugogodišnjoj privrednoj praksi sam naučio da nikada ne tražite krivce nego uzroke poremećaja. Uzrok je proizveo krivce.

Za potrebe svoje odbrane sam izanalizirao sve propise na kojima počiva sistem funkcioniranja Tužilaštva, iako nisam pravnik. Pročitao sam i statističke brojke iznesene u izvještajima (od izvještaja Europske komisije 2008. godine do izvještaja Johane Corner, OSCE, sudije Pribea) i one su pokazale da postoji nekompetentnost određenog broja tužilaca.

Vjerovatno je zbog toga u “Reformskoj agendi”, pod tačkom “Reforma pravosuđa”, kada sam preuzimao dužnost premijera, a upravo tu tačku nam je nametnula međunarodna zajednica, bila predviđena aktivnost dovođenja, kao potpore tužiocima, instruktora iz EU, kako bi prenijeli iskustvo i znanje na naše tužioce. Rekao bih da nisu do sada u tome bili naročito uspješni.

Uvidio sam da sistem pravosuđa ne poznaje institut provjere profesionalnih kompetencija tužilaca ili ga ja nisam uočio. Svi personalni promašaji i funkcionalne greške su morali biti uklonjeni, ali nema zakonskih pretpostavki za to. A to je ključna postavka funkcionalnosti sistema. Sve je ovo prouzrokovalo nekontroliranu moć tužilaca.

Oni imaju moć i pravo, da u nedostatku rješavanja pravih problema u društvu, procesuiraju bivše premijere: Bičakčić, Branković…pa procesuiraju i tada aktuelnog predsjednika Federacije, Živka Budimira, pa evo i aktuelnog premijera i dopremijerku Federacije, jer ti slučajevi stvaraju privid u javnosti da rade i to vrlo uspješno. I to samo smiju raditi na teritoriji Federacije BiH.

U vrijeme trajanja tog privida niko ne pita kako da se nijedan tok teških droga nije prekinuo, osim izvana. Kako to i kada jeste, slučaj se zatvori za jedan mjesec vraćanjem mobitela, kako to da nekim čudom svi koji trebaju biti uhapšeni dan prije pobjegnu… kako to da pojedini predmeti u kojima kantonalna tužilaštva postignu određeni napredak se preuzmu od strane državnog tužilaštva i “zatvore”, itd.

Konačno, odgovor kako je mogla nastati ovakva deformacija u Tužilaštvu leži u nekontroliranoj, ničim ograničenoj moći pojedinih tužilaca. Greške, montirane procese, mogu ispoljavati bez ikakvih posljedica i ponavljati ih u nedogled.

Pomenuo sam već da im je predmet dodijeljen bez TCMS-a. Tužioci su naredili pripadnicima SIPA-e da me liše slobode, u maju mjesecu 2020. godine. Podsjetit ću da su pripadnici SIPA-e negodovali zbog toga, jer nije postojao osnov za takvo postupanje. O ovome postoji i Službena zabilješka.

U svom performansu, ovdje u sudnici, nazvan “završna riječ”, tužioci su postupak SIPA-e nazvali, citiram “minimalna pomoć policijskih struktura”, iako je to, po meni, prije nepostojanje indicija ili dokaza, nego neaktivnost policije. Ipak su to profesionalne i stručne službe.

Nije problem što se diskreditacija mene provodila putem medija. Danas negativne i lažne informacije putuju višestruko brže, i lakše nalaze pažnju od pravih. U ime slobodne medija, pomirili smo se s tim. Ali je problem što su ovi tužioci, politički motivirani, zloupotrijebili svoje ovlasti i u ranoj fazi putem svog “media plana” generisali medijsku kampanju i usmjerili je na mene, plasirajući u javnost da posjeduju neoborive dokaze o učinjenom kriminalu i organiziranoj visokoj korupciji i da je proces potreban samo kako bi se dokazale razmjere tog kriminala.

U svojoj završnoj riječi, isti ti tužioci, ne pominju uopšte termin “neoborivi dokazi”, već se pravdaju da činjenice ipak nisu mogli dokazati, jer je tobože Kina zatvorila informacije o ovoj transakciji.

– na veoma veliki broj svjedoka vršen je pritisak, to smo svi imali priliku čuti u ovoj sudnici direktno od tih svjedoka,

– mnogima je upućena prijetnja otvaranja krivičnog postupka pri ispitivanju u Tužilaštvu, ukoliko ne kažu ono što se od njih traži (Zolak, Ganibegović). A iste prijetnje su upućene i ovdje u sudnici (Kalajdžić i Alagić). Neke prijetnje su i ostvarene, pa je Sanji Lekić otvoren postupak i oduzet mobitel nekoliko dana prije nego je trebala da svjedoči pred ovim sudom.

Gledali smo ovdje:

– da tužioci ne poznaju, ili da namjerno zanemaruju zakone i procedure rada jedne vlade, zakone po kojima radi zdravstvo, civilna zaštita, a istovremeno su ovdje nipodaštavali znanje vrhunskog pravnog stručnjaka, Željka Silađija, višedecenijskog direktora Ureda za zakonodavstvo i usklađenost sa EU propisa Vlade Federacije BiH;

Gledali smo:

– da tužioci dokazuju da je profaktura i blagajnički maksimum kriminal, a da ne razlikuju ili namjerno ne razlikuju ponudu od ugovora, niti ugovor od fakture;

– da tužioci ne razlikuju nabavnika od prometnika, i na kraju od korisnika;

Gledali smo ovdje groteskne izjave tužilaca, prvenstveno upućene medijima i novinarima koji su pratili suđenje, čak ste ih i Vi i sudija Begović nekoliko puta upozorili na to.

Gledali smo mahanje rukama, nipodaštavanje suda i advokata, jednostavnim riječnikom rečeno – krajnje nekulturno, osiono ponašanje.

Bili smo zarobljeni u njihove jezičke kreacije, kao da prisustvujemo nekom lingvističkom, a ne pravosudnom procesu. Dokaz za to je i njihov performans ovdje u sudnici, nazvan “završna riječ”, koji je više ličio na pripovjetku za djecu Branka Čopića, “Izokrenuta priča”, nego na završnu riječ u pravosudnom procesu.

A u tom njihovom zadnjem performansu, nazvan “završna riječ”, nisu čak znali nabrojati ni tačke njihove prvobitne optužnice.

PRIMJERI BEZ DOKAZA

Časni sude,

ja i poslije svih saznanja vezanih za ovaj proces i događaja koji su se odvijali izvan ove sudnice, nemam danas odgovore na slijedeća pitanja:

– Kako to da smo mi jedina zemlja na svijetu u kojoj je otvoren proces za nabavku respiratora u doba korone?

– Kako to da sam ja jedini premijer koji je procesiran za neku aktivnost u doba korone, a iste stvari su direktno radili gotovo svi državnici svijeta?

Podsjećam vas da je šef Europske komisije, Ursula von der Leyen, putem poruka i telefonskih poziva, sklopila dogovor o isporuci Pfizerovih cjepiva sa direktorom Pfizera, za zemlje EU.

Direktor Pfizera, Bourla navodi, citiram: “više vođa svijeta, oni bi se obratili meni, od predsjednika ili premijera i kraljeva, i glavnih tajnika organizacija.”

Na isti način su dužnosnici njemačke vlade poručili od vlasnika Dregera, Štefana Dregera, 10.000 respiratora za njemačko zdravstvo. Prilažem na uvid – izvod iz medijskih natpisa.

– Kako to da su druge države aktivnosti koje su provodile, proglasile državnom tajnom, a jedino mi nismo? Valjda je to najveća potvrda da nismo imali namjeru raditi ništa netransparentno, a ipak je od ovoga napravljen “slučaj”.

– Kako to da su neke države razumijevajući stanje, čak koristile keš u nabavci respiratora? (Srbija, Izrael, SAD), a ovdje je, od strane Kine potvrđen legalan tok novca, vršen preko transakcijskih računa, proglašen “pranjem novca”.

– Ne mogu dati ni odgovor, kako to da, dva tužioca u jednoj maloj državi na Balkanu dokazuju da su respiratori koji su bili glavno sredstvo odbrane od COVID-19 u velikoj Kini, ovdje neupotrebljivi?

– Kako to da ovi tužioci nisu otvorili, a niti proveli istragu za bilo koju nabavku koja se odvijala u Republici Srpskoj?

Iako time ne želim aludirati na bilo šta oko tih nabavki. I tamo se za vrijeme pandemije nabavljala medicinska oprema. Nije je nabavljala “Srebrena malina”, nego Firma “Mushrooms” (Gljive).

O tome je ovdje u sudnici govorio svjedok Tužilaštva Mladen Čančarević, pravnik u Agenciji za lijekove i medicinska sredstva BiH.

– Kako to da ovi tužioci nisu postrojavali ljekare u Kliničkom centru u Banjaluci, kao što su to radili u Kliničkom centru u Sarajevu? Nemam odgovor na pitanje da li bi u RS-u ovako nešto smjeli?

– Kako to da je Mađarska nabavila 16 hiljada respiratora, koje je platila 840 miliona eura ili u prosjeku 52,500 eura/komad, među kojima i respiratore ACM 812 A, bez ikakve drame?

Posjedujem (kopiju) jednog od ugovora za kupovinu respiratora ACM 812 A, koji je gotovo identičan našem i prilažem ga na uvid, zajedno sa Informacijom Ministarstva vanjskih poslova Mađarske o nabavci 16.000 respiratora u Mađarskoj.

Na pitanje novinara Orbanu, jesu li ovi respiratori previše plaćeni? On je odgovorio, citiram: “Možda, ali su životi Mađara skuplji”.

– Postavljam pitanje tužiocima: Jesu li životi Bosanaca bezvrijedni? Nemam ni na to odgovor.

Jer zahvaljujući njihovom procesu i media planu, niko nije htio da nam proda vakcine. Nikome nije potrebno da ga na beznačajnom tržištu negativno tretiraju nekakvi državni organi i plaćeni mediji u toj zemlji.

– Gdje je dokaz o formiranju i postojanju “kriminalne grupe”?

Prema tužiocima, između 16. i 25. marta 2020. godine sam osmislio plan i “udružio lica”, a jedno od tih lica mi se, kao meni do tada potpuno nepoznato, javilo tek 29. marta 2020. godine. S drugim, nije ni bilo komunikacije.

– Evo pitam sad ovdje odsutne tužioce: gdje je ta protupravna korist koju sam ja ostvario?

– Po Zakonu bi mi trebali oduzeti imovinu stečenu ovim procesom. Koju će imovinu predložiti da mi Sud oduzme?

– Koju sam ja to ispravu krivotvorio?

– Kako to da su ovo jedini tužioci na svijetu koji su jednog premijera optužili za pranje novca koji potiče iz Budžeta?

Time su posredno ustvrdili da je u Budžetu FBiH “crni novac”. To je potvrda potpunog nepoznavanja stvari i definicija, od strane ovih tužilaca.

– Zašto se proces ispitivanja svjedoka nije snimao? Onda nas tužioci ne bi mogli ubjeđivati da su svi njihovi svjedoci ovdje promijenili svoj iskaz.

– Konačno, nemam odgovor na pitanje kako je ova iskonstruisana optužnica, bez ijednog dokaza, prošla kontrolu sudije za prethodno saslušanje?

Media plan a ne dokazi

Na kraju, mene je moja braniteljica, Vasvija Vidović, pitala kada je potvrđena optužnica: hoćemo li zahtijevati i imamo određene pravne mogućnosti da zahtijevamo, kao što je npr. izuzeće tužilaca itd..?

Ja sam joj tada rekao da su ovi tužioci do podizanja optužnice bili naša velika nesreća, jer su u “media planu” radili sve ono što uopće nije posao Tužilaštva, ali da su u tome čineći nama štetu u javnosti, bili veoma uspješni.

U pravnom smislu sam rekao da su oni naša velika šansa, jer ono što sam ja, kao konzument njihovih pravnih postupaka primijetio jeste da su se bavili samo “media planom”, a ne dokazima, vjerovatno zato što su njihove stručne kompetencije, po meni, bile upitne. Osporio sam ih i na prvom ročištu za određivanje pritvora, nazivajući to njihovim brutalnim neznanjem.

Drago mi je da sam bio u pravu. Tokom procesa koji su vodili, kako su vodili, oni su, ako se neće ljutiti moje advokatice, bili moja najbolja odbrana.

U odrađivanju tog zadatka su uključili čak i emocije. Bilo je očito da se njihove emocije kreću u rasponu od osjećaja dominacije nad sudom do prezira optuženih. Oprostite mi što i ja danas govorim sa emocijama, i iskazujem ogromnu frustraciju prema ovakvim društvenim devijacijama.

PREBACIVANJE ODGOVORNOSTI NA POLITIČKI TEREN

Spisak njihovih prava, a naročito mogućnosti je ogroman. Od manipulacije dokazima i javnim mjenjem preko proizvoljnog informiranja, pa do svakovrsnih pritisaka na svjedoke. Na drugoj strani, prava optuženih su do te mjere marginalizirana, da sam ja stekao dojam da su mi prava potpuno i dokinuta.

Danas sam napokon, prvi put, nakon više od dvije i po godine njihovih manipulacija javnim mjenjem i naše obaveze prema Zakonu da šutimo, konačno u prilici da nešto kažem u korist istine.

I konačno, časni sude, da rezimiram aferu nazvanu “Respiratori”:

Šta su učinili akteri ovog montiranog procesa?

– Jedna stranka je svoj politički uspon otpočela jednim drugim krivičnim procesom koji je prvo vođen u Kantonalnom, a završio je na Tužilaštvu BiH i koji joj se u političkom smislu veoma dobro isplatio.

– Ista ta stranka, preko svojih simpatizera, koji su ušli u sastav ove “neformalne grupe”, 2020. godine, je kreirala i montirala po oprobanom receptu ovu aferu i na osnovu nje postigla odličan izborni rezultat u općinama u Kantonu Sarajevo.

– Oba ova procesa, pored još nekih ranije pomenutih, su trebala da im donesu rezultat i na Općim izborima 2022. godine i intenzivno su eksploatisani u izbornoj kampanji. Njihov mentor se još prije godinu dana pohvalio na javnom mjestu i rekao, citiram: “kakav god ishod ovog procesa bio, svi ciljevi su već postignuti”. Tu leži objašnjenje zašto su tužioci izvodeći performans nazvan “završna riječ”, u pravnom smislu, odustali od optužnice i nisu čak predložili Sudu ni kaznu za ta, po njima, počinjena djela. A događaj se ionako nije dogodio.

– Za to su korištene sve poluge sistema: tj. ova grupa u Tužilaštvu, mediji, a evo proteklih mjeseci se praktično sve pretvorilo u inkviziciju političkih protivnika i onih u pravosuđu koji ne rade u skladu sa njihovim projektima.

Šta sam uradio ja, u aferi nazvanoj “Respiratori”?

– Polovinom marta 2020. godine, zbog složenosti nabavke respiratora na svjetskom tržištu, sam zvao najveće BH privrednike: gosp. Ćorluku iz Violete, gosp. Hastora iz Preventa i Ahmetliće iz HIFE da svojim vezama na tržištu i ekonomskim potencijalom nabave respiratore za potrebe građana Federacije BiH.

Isto to su radili i svi državnici u svijetu. Priložem prilog o tome.

– Nakon toga, zvao sam TMD Group u Gradačcu, fabrika iz kojih i sam potičem, znajući da imaju znanje i svaki drugi potencijal da projektuju i proizvedu respiratore za potrebe građana Federacije BiH.

Oni su to i uspjeli u vremenu manjem od mjesec dana i za njih u novembru 2020. godine dobili certifikat od strane britanskog Centra za testiranje i evaluaciju medicinskih uređaja. Sve je to, u to vrijeme, bilo praćeno orkestriranim podcjenjivačkim podsmijehom u medijima, od strane istih onih samozvanih stručnjaka koji su davali svoj sud i o respiratorima ACM812A, po narudžbi ove grupe.

– Krajem marta mjeseca 2020. godine dobio sam poruku i ponudu od tada nepoznate osobe na svoj privatni mail.

– Ponudu sam odmah ujutro kada sam došao na posao proslijedio na službeni mail u Uredu premijera Federacije BiH.

– Iz tog Ureda je mail – Ponuda proslijeđena Zavodu za javno zdravstvo, na isti način kao i mnoge druge ponude koje su došle u Vladu u vezi sa nabavkom medicinske opreme.

– Potpisao sam Odluku Vlade o izdvajanju sredstava iz tekuće rezerve za kupovinu medicinskih sredstava. Potpis nisam mogao uskratiti, jer me na to obavezuje Zakon.

– Potpisao nalog za plaćanje, nakon stručne obrade od strane Ministarstva finansija, kao supotpisnik sa ministricom Milićević. Na što me opet obavezuje Zakon.

– Potpisao dva pisma namjere koje je zahtijevala kineska država. Potpis je inače bio uvjet za izvoz medicinske opreme iz Kine. Isto je to uradio i ambasador Bosne i Hercegovine u Kini.

– Dočekao respiratore na aerodromu.

To je ono što sam uradio časni sude i na sve nisam potrošio više od dva sata. A sve je to pretočeno u proces koji traje gotovo tri godine.

Sve ostalo je plod mašte i montaže “neformalne grupe” i ovih tužilaca.

Želim još da iskoristim priliku da se zahvalim časnim novinarima i medijima koji su na objektivan način izvještavali javnost o ovom procesu, za razliku od onih koji su bili dio ovog Projekta.

Iako nisam pravnik, reći ću vam na kraju jednu latinsku izreku koju sam naučio još u gimnaziji “Fiat iustitia et pereat mundus” – “Nek’ pobijedi pravda, pa nek’ propadne svijet”.

Hvala vam, časni sude, na strpljenju i pažnji – završio je svoje obraćanje Sudskom vijeću s ovim riječima Fadil Novalić.

Sa završnim riječima danas je počela i odbrana Fahrudina Solaka, suspendiranog direktora Federalne uprave civilne zaštite. Advokatica Marsela Bajramović zatražila je oslobađajuću presudu za svog branjenika.

Suđenje će biti nastavljeno 15. marta kada će se obratiti i Solak, a potom sa završnim riječima počinje odbrana Fikreta Hodžića.