Adil ni u devetoj deceniji života ne odustaje od planinarskih pohoda
Sarajlija Adil Šaković najstariji je aktivni planinar u Bosni i Hercegovini. Zdrav je i vitalan iako je u devetoj deceniji života. Sve to, kako je kazao u razgovoru za Anadolu Agency (AA), duguje planinama i drugarstvu koje tamo vlada.
Rođen je davne 1928. godine, a preživio je dva rata. Dok pokazuje rute po kojima je nekada hodao na Trebeviću, priča i o 1948. godini kada je počeo služenje vojnog roka. On je ujedno i posljednja generacija koja je služila trogodišnji vojni rok. Šakovića svi poznaju kao “Šteku”, to je nadimak koji je poznat među planinarima i svima koji se druže s njim, a mnogo je takvih. Tokom planinarskih pohoda koji su počeli 1951. godine, a traju i dan-danas, Šaković je stekao mnogo prijatelja. Iako njegove generacije više i nema tokom planinarskih pohoda tu su mlađe generacije za kojima on ne zaostaje.
Sedam decenija planinarenja
Zajednička im je ljubav prema planinama. Malo je onih koji sa velikom ljubavlju i žarom pričaju o planinama kao “Šteka”.
Osmijeh na licu, standardna planinarska oprema i priče stare gotovo sedam decenija. Mnogo je anegdota, doživljaja koje bi ovaj dedo imao da ispriča, ali valja hodati. Teško ga pratimo iako je razlika u godinama ogromna.
“Bilo je oko sedam-osam planinarskih društava u Sarajevu. Učlanio sam se u Planinarsko društvo Treskavica. Tada, 1951. godine počinju moji planinarski dani. Od tada do danas hodam po planinama”, počeo je priču o danima kada je počeo da radi u Energoinvestu gdje je zaradio i penziju.
Tokom gotovo sedam decenija, koliko je član planinarskog društva, obišao je sve planine u BiH, ali i neke u inostranstvu.
“Godine 1967. bili smo u Tatrama u Čehoslovačkoj, zatim u Austriji. Kod njih na svakom vrhu imate pečat. Podignete ciglu i tamo je pečat koji stavite na knjižicu jer tako se zna da ste bili na tom vrhu. U BiH sam obišao skoro sve planine”, ispričao je ovaj 89-godišnjak.
Ako nema društva planinari sam
Zdravlje ga dobro služi iako je u devetoj deceniji života. Nikada nije konzumirao cigarete, alkohol ili nezdrav način života.
“Ne pijem, ne pušim, ne pijem kafu i bavim se ovim sportom. Hodam i danas, ne bole me noge. Također, ne idem ni ljekaru, što je najvažnije. Bila kiša ili snijeg ja samo hodam. Imam još dvojicu ili trojicu planinara s kojima se družim i planinarim. Ako oni ne mogu onda idem sam, do Faletića, Skakavca, Nahoreva”, kazao je Šaković.
Iz godine u godinu planinari iz njegove generacije su odustajali od planinarenja, svako iz različitih razloga. Danas je on sam sa mlađim generacijama, ali naglašava da ne zaostaje.
“Moje generacije više nema. Tu su samo oni koji su od mene mlađi oko deset godina. Međutim, uklopili smo se. Stalno hodam pa sam i u kondiciji”, rekao je najstariji aktivni planinar u BiH.
Planinarenje mu je, kako je kazao, očuvalo zdravlje.
“Bili smo i na Tatrama i drugim planinama u Evropi, ali mi se čini da su naše planine stvarno lijepe. Imate ambijent, slobodu, znate svaku trasu, kuda smijete da se krećete, a kuda i ne”, ispričao je Šaković.
Međutim, svaka planina je lijepa na svoj način iako su planine u nekim drugim evropskim zemljama čak i tih ‘60-tih godina bile mnogo bolje uređene nego ove u BiH.
Supruga iz ravničarskih krajeva
Šaković sada živi sam, supruga je preminula prije pet godina. Upoznali su se kada je služio vojni rok. Došla je ljubav, brak pa i djeca. Međutim, ona nije bila zaljubljenik u planine kao on.
“Supruga je išla samo kada bismo negdje išli autobusum. Bila je iz Brčkog, tih ravničarskih krajeva. Imam dva sina, snahe, četvero unučadi, petero praunučadi”, kazao je ovaj planinar.
Mladim ljudima poručuje da je planinarstvo najzdraviji sport.
“Omladina se treba odmah uključiti u planinarska društva. Tamo vlada iskreno drugarstvo, prijateljstvo. Ako hoćete da proživite ja uvijek kažem da se ide na planinu. Ona vas odgaja, daje vam zdravlje”, izjavio je Šaković.
Planine planira posjećivati i u narednim godinama ukoliko ga zdravlje posluži.
