90 sekundi “Heroja Halijarda”, američki avijatičar spašen na Igmanu i jedna zgrada u Kovačićima

Rasplamsana priča o filmskoj rehabilitaciji četničkih jedinica i njihovog đenerala Draže Mihailovića u Republici Srbiji, a koja zapravo samo slijedi tamošnju dnevno-političku matricu, odnosno 14. maj 2015. godine kada ga je nakon devet godina suđenja sud u Beogradu rehabilitirao, mnoge je tada ponukala da se zapitaju: Predstavlja li ta odluka i reviziju Drugog svjetskog rata?

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji je za DW tim povodom izjavila kako je očito „da su predsjednik Srbije Tomislav Nikolić i njegovi savjetnici izgurali ovakvu presudu, kojom se Srbija odrekla svega što je bila neka evropska vrijednost.

– Mislim tu na antifašizam i tu tradiciju, koji su sada potpuno poništeni. Ono što zapravo zabrinjava je to što Evropa nije reagovala, a mi smo na to puno puta skretali pažnju – dodala je Biserko.

Briga porodice Pehar

Dakle, „Halijard“ je ovih dana ponovo aktuelizirao i temu o spašavanju savezničkih vojnika na području bivše Jugoslavije pri kraju Drugog svjetskog rata, i četnicima kao njihovim prvenstvenim spasiocima. A ja sam se prisjetila jednog sunčanog septembarskog dana iz 2011. godine kada sam na sarajevskom aerodromu prisustvovala prebacivanju u američki vojni avion posmrtnih ostataka američkog inženjera vazduhoplovstva Miecezyslansa Miaskiewicza, čiji je grob u Ljubuškom 67 godina od pada aviona na tamošnje tlo održavala porodica Pehar.

Sve je bilo do suza svečano tog dana.

Brojni američki zvaničnici iz Ambasade SAD u BiH, brojni američki oficiri u uniformama za tu priliku, postrojeni, salutirali su u trenutku kada je kovčeg, prekriven američkom zastavom, prebacivan u specijalni avion koji je u Sarajevo doletio zbog inženjera vazduhoplovstva američkih snaga, a koji je život izgubio krajem rata nakon bombardovanja izvora nafte u Ploeštiju-Rumunija.

Avion u kojem je Miaskiewicz bio oboren je u povratku poslije obavljenog ratnog zadatka i pao je na hercegovačko tlo. Mještani su ga sahranili, i sve što su našli uz njega, stavili u grobnicu. Tako da su, kada je bio postupak ekshumacije, zajedno sa zemnim ostacima američkog oficira, pronađeni i vraćeni rodbini, zlatna krunica, pun novčanik, pločica s imenom i padobran koji se nije otvorio.

I ti predmeti su na posebno pažljiv način unijeti u avion.

Devet padobranaca je iskočilo

Nakon ove ceremonije, koja je bila završena dirljivim zvukom trube, iz Američke ambasade je u Ljubuški stigla zahvalnica, i time se ova priča završila. A u SAD-u su svoga voljenog brata tada dočekale njegove dvije sestre, koje su decenijama odlazile na vojno groblje i odavale počast na jednom grobu, misleći da pripada njihovom bratu. Tako im je zvanično bilo rečeno.

Vlast im se, nakon saznanja da je napravila grešku, duboko izvinila.

No, „Halijard“, ovaj put pod finansijskom palicom Telekoma Srbije, podsjetio me je na još jedno spašavanje savezničkih vojnika, o čemu sam svojevremeno imala priliku slušati iz prve ruke, od Mirka Tošića, sudionika tog događaja iza kojeg je ostao i najuvjerljiviji trag – fotografija.

Na tu dragocjenu fotografiju mi je skrenuo pažnju dugogodišnji predsjednik SABNOR-a Centar, bivši logoraš Jasenovca Šerif Biser. Zahvaljujući njemu su u moj notes ušli i telefonski brojevi Mirka Tošića i Josipa Bileka.

Niko od spomenutih nije više živ, jednako kao što nisu ni Đorđe Kutlača niti Stojan Tomić, takođe učesnici ovog spašavanja.

Sve je počelo tako što je saveznički avion koji se juna 1944. godine vraćao iz Ploeštija pogođen njemačkom protuavionskom granatom kratko nakon što je prošao Sarajevo. I srušio se na planinu Igman.

Iz aviona je, prilikom pada, iskočilo devet padobranaca.

Šifra je bila -Tito

Tošić, čija je kuća na Ilidži svih tih ratnih godina bila punkt odakle su simpatizeri NOP-a odlazili u partizane, upravo u tom trenutku se, zajedno sa Đorđem Kutlačom, Stojanom Tomićem i Mugdimom Karahasanovićem, sarajevskim ilegalcima-partizanima, nalazio u blizini mjesta gdje je pao avion, na nekom posebnom zadatku.

Kada su prišli avionu, u njemu nije nikoga bilo, i oni su se dali u potragu za posadom.

Ubrzo su ugledali jednog padobranca. Oči su mu bile pune straha.

– Nismo znali nikakav strani jezik, ali smo se sjetili da ga ovako pitamo: Ruzvelt? Čerčil? Odgovorio nam je: Ruzvelt. Tako smo znali da je Amerikanac – pričao mi je Tošić.

I napomenuo kako su oni američkom avijatičaru tada pokazali na sebe i rekli – Tito.

I veli, odmah je nestala napetost.

– Odmah smo nekako bili prisniji. Vojnik nam je objasnio da se zove Dan S. Woods, da je iz Teksasa, da se njegova avio-baza nalazi u Bariju, u Italiji, da je on telegrafista na Letećoj tvrđavi, da ima 22 godine – kazivao nam je Tošić.

„Pred vratima Sarajeva“

Amerikanac je ostao s partizanima na Igmanu punih 14 dana, sve dok se nije uspostavila kurirska veza za njegov prelazak u jednu veću jedinicu, iz koje se preko Trsta vratio u italijansku bazu, o čemu su kasnije dobili informaciju.

A Amerikanac im je, prije nego što su se rastali, i slikali se, (fotografiju Tošića, Kutlače i Woodsa je napravio Karahasanović) napisao adresu: Mr. Dan S. Woods 2. NS Norfolk St. Houston 6 Texas.

O ostalim padobrancima ništa više pouzdano nisu saznali.

Mjesec dana nakon pada aviona, u noćnim satima, iznad baze u kojoj su se skrivali pomenuti partizani, počeo je kružiti avion dajući svjetlosne signale. Sutradan je u obližnjem naselju ispod Igmana, u žitu, pronađen padobran sa paketima punim obuće i odjeće.

Dragocjena knjiga

Svojevremeno me je Biser upoznao i sa Ladislavom Šumanjskim, pukovnikom Armije BiH, bibliotekarom -volonterom u UABNOR Centar. On se potom dobrovoljno zarovio među 3000 tamošnjih dragocjenih knjiga i druge arhivske i dokumentacione građe o 2. svjetskom ratu, a i o protekloj agresiji na BiH, te pronašao knjigu Marka D. Sopića „Pred vratima Sarajeva“ iz 1970. Godine.

Riječ je o svojevrsnim zapisima i sjećanjima o narodnooslobodilačkom pokretu i o Visočko-fojničkom odredu koji je djelovao od Sarajeva do Zenice.

Sopić u knjizi piše: “Sredinom jula mjeseca u selu Jelašje, opština Kralupi, pala su četiri padobranca savezničkog vazduhoplovstva. Njihov avion pogođen je od strane neprijateljske artiljerije sa Stupa, (njemačke, op. aut.) zbog čega su se padobranci spustili na ovaj teren. Po njihovom spuštanju uhvatili su ih četnici iz sastava Leteće brigade Save Zekića i odmah odveli u selo Krčevine u štab brigade. Nakon tri dana poslati su na Okruglicu (naseljeno mjesto u općini Vareš, op.aut.) i od tada se o njima ništa više ne zna. U isto vrijeme, druga grupa njih šest spustili su se iz zapaljenog aviona na teren Trešnjica. Četvorica su pala na mjesto gdje se nalazila jedna četa Visočko-fojničkog odreda, koja im je ukazala pomoć i uputila ih u štab Desete krajiške divizije u Fojnicu, a dvojica (Angelos Angenilis, Grk i John William, Englez) pala su u ruke četnika i odvedena u selo Krčevine u kuću Dimitrija Mirića. Oni su bili opečeni u zapaljenom avionu, pa su od strane četnika liječeni lijekovima koje su dobijali iz Visokog od svojih simpatizera. Zarobljene pilote saslušavao je načelnik Leteće četničke brigade i nakon mjesec dana odvedeni su na Okruglicu, kao i oni prvi, i dalje se ništa ne zna za njihovu sudbinu…“

Šunjanski nije znao više.

– Ili su ih predali Nijemcima, ili vratili saveznicima, ili ubili. Pročitao sam mnogo knjiga o tim ratnim dešavanjima, u kojima se najčešće tek rečenicom, dvije, spominju neki saveznički piloti, ali na ove iz Sopićeve knjige nigdje nisam naišao – rekao nam je, tvrdeći da su se problematikom spašavanja savezničkih pilota i u Hrvatskoj i u Srbiji puno više nego u BiH bavili i istraživači, i publicisti.

Zašto je samo Draža odlikovan?

Kazao mi je i kako su baš ti izvori tvrdili da su u drugoj polovici 1944. godine, kada su brojni saveznički bombarderi prelijetajući Srbiju jurili ka drugim ciljevima u Evropi, četnici Draže Mihailovića spasili 417 savezničkih pilota (od čega 343 američkih).

– No, oni su spašavali i njemačke pilote, a u nekim su prilikama, za šta postoje dokazi, hvatali savezničke i predavali ih Nijemcima. Postoje i podaci o tome da su na kopnenom dijelu Hrvatske pripadnici NOP-a spasili preko 500 savezničkih zrakoplovaca, a u bazu na Visu se samo tokom ljeta 1944. prisilno spustilo 215 četveromotornih savezničkih bombardera – rekao mi je Šumanjski.

Ali, zašto je za sva ova spašavanja odlikovan samo Draža Mihailović, i to nakon što je 1946. godine pogubljen kao ratni zločinac? Zbog američke podrške antikomunizmu?

Šumanjski misli da se to desilo najviše zahvaljujući direktnom zalaganju majora Richarda L. Felmana, jednog od pilota kojeg su spasile četničke snage, i koji je zajedno sa svojim uticajnim prijateljima u SAD-eu izvršio pritisak na američkog predsjednika Harryja S. Trumana. Pa je tako došlo i do preporuke generala Dwighta D. Eisenhowera i predsjednik Truman je Mihailoviću posmrtno dodijelio Orden za zasluge. Sve je obavljeno u tajnosti, navodno, da Tito ne bi saznao.

Tek 60 godina kasnije, 9. maja 2005. godine, Gordana Mihailović, Dražina kćerka, primila je tu medalju na ceremoniji u uredu američkog vojnog atašea u Beogradu.

– Kako je to apsurno! Kada se samo sjetim pročitane priče o jednom padobrancu kojeg je u Srbiji zaklao četnik s nadimkom Požarevac, a nakon toga je obukao njegovu uniformu – primijetio je Šumanjski.

„Leteća tvrđava“ je donijela pomoć

Partizani sa Igmana nikada se do našeg posljednjeg rata iz raznih razloga nisu javili Woodsu, ali ga nikada nisu ni zaboravili.

U godinama nakon agresije i ja sam svjedočila brojnim pokušajima Josipa Bileka da ovu priču približi američkim diplomatima u Sarajevu, kako bi im oni pomogli da stupe u kontakt s Teksašaninom ili njegovom porodicom. Na pismo koje su sami poslali, niko nije odgovorio. Čak je Bilek u vezi s tim razgovarao i sa tadašnjim američkim ambasadorom u BiH Thomasom Milerom.

Povratna informacija o Woodsu do njih nikada nije stigla, ali su, nakon razgovora s ambasadorom Milerom, stigla sredstva jedne međunarodne organizacije za popravku zgrade u Kovačićima, one što je prva do mosta Suada i Olga, uz samu Miljacku, zgrade u kojoj su uglavnom živjeli veterani-antifašisti iz 2. svjetskog rata, pa i sam Bilek.

Kažem, nema više nikog od njih, pa ni tog blagog, uvijek vedrog gospodina, a novi stanari ove zgrade vjerovatno pojma nemaju o tome da bi oni možda i danas živjeli u objektu s ratnim ranama da četvorica partizana nisu spasila telegrafistu iz američke Leteće tvrđave.

Ako je živ, Dan S. Woods bi sada imao 101 godinu.