BiH bez ozbiljnijeg historijskog revizionizma
Bosanskohercegovački filmski i teatarski poslenici, kontinuirano se bave nedavnom prošlošću, jedni s ambicijom da doprinesu istini, a drugi naprosto da se, njegujući jedan od tri prevlađujuća narativa, dodvore aktuelnoj vlasti i antagoniziranim etničkim javnostima.
Premda je bosanskohercegovačka javnost, ili bolje reći tri bezmalo, pa sukobljene javnosti, incidentno provocirana iskrivljenim interpretacijama istorije, čini se kako još nije postignuta ona kritična masa koja bi ponukala ozbiljnije pokušaje istorijskog revizionizma s kojom se suočavaju susjedi.
Ovdje je, naime, glavna ličnost nedavna prošlost, koja se svim silama tek upinje da postane istorija. Opet u pluralnom obliku. U tim pokušajima, istina sa mnogo manje vatre nego li se to dešava u okruženju, stiže pomoć, podjednako raspoređena među onima koji su vođeni autentičnom stvaralačkom motivacijom ili, naprosto, sluganstvom.
“Više je riječ o nekoj dnevno-upotrebnoj vrijednosti umjetnosti, a naravno da postoje i redatelji i autori koji to preispituju, kao što je Igor Štiks, Dino Mustafić, Selma Spahić, Danis Tanović. To je pitanje ko promišlja svijet na pravi način i ko zna kako ispričati te neke priče i ko je usmjeren ka prošlosti. Drugi, sa daleko manje talenta i predispozicija, su prisiljeni, na neki način, da prate politiku i da idu niz dlaku onome što je dnevna politika”, kaže reditelj Nenad Dizdarević, profesor na Filmskoj akademiji.
I Dževdet Tuzlić, urednik kulture na bosanskohercegovačkoj televiziji vjerovatno najbolji poznavalac ovdašnjih prilika, dijeli Dizdarevićevo mišljenje o dvije grupe stvaralaca, od kojih jedni koriste, a drugi se koriste prošlošću.
“Sve ono što mi prepoznajemo, da li u likovnoj umjetnosti, u teatru, ponajviše u filmu, je plod nekih drugih razloga i potreba. Nikada ne sumnjam u osnovu, moralnu dimenziju svakoga onoga ko se bavi, recimo, filmom, da kroz temu kojom se bavi pokušava iskazati svoj stav o vremenu, koje je bilo takvo, kakvo je bilo, i koje je danas tema naših razmišljanja”, ocjenjuje Tuzlić.
Tri ovdašnje javnosti, svaka svoju istinu smatra konačnom i neprikosnovenom, premda ima ljudi i organizacija koje svaki put na uvid javnosti, naravno posredstvom umjetničkih, prije svega teatarskih ostvarenja, podastiru sve relevatne činjenice. Istina gledane kroz umjetničku vizuru, ali iz različitih kutova. Jedna od njih je Modul memorije, projekt čiji je lider Nihad Kreševljaković, donedavni direktor Sarajevskog ratnog teatra (SARTR).
“Ne trebamo se bojati reći i one stvari koje ne zvuče lijepo jedni o drugima, pošto mislim da, pored te komunikacije, istina je definitivno stvar koju moramo afirmirati u našim društvima”, kaže Kreševljaković.
Istina je i to da ima mišljenja kako umjetnička djela nisu posve u stanju formirati javno mnijenje, promijeniti odnos dijela javnosti prema prošlosti, nego samo jačaju uvriježene steroptipe, ali ipak ne treba prestati na tome raditi – smatra Dževdet Tuzlić.
“Sigurno je da ne treba zanemariti doprinose filmova, od Ničije zemlje, Danisa Tanovića, preko filma Gori vatra, koji ima jedan ironijski otklon prema vremenu u kojem imamo rat kao matricu, pa onda poratni period, pa i ulogu međunarodne zajednice i način na koji je ona pokušavala biti sponom tog nekog pranja savjesti.
Taj proces istraživanja, u mnogim filmovima i na mnoge teme, je prisutan. Koliko on ima efekta za ono što bi trebala da bude zadaća umjetnosti i sadašnjosti u odnosu na budućnost, to je već drugo pitanje. Mislim da tu ne može umjetnost sama za sebe, i odvojeno od stvarnosti ništa učiniti”, ističe Tuzlić.
Nihad Kreševljaković, sa svoje strane, ostaje ubjeđeni optimist.
“Mislim da se i dalje sva ta iskustva mogu upotrijebiti u pozitivnom smjeru i da nas sva ta iskustva mogu učiniti boljim ljudima u budućnosti. Ideja Modula memorije je, da se, baveći se našom prošlošću i onim što je kreirano u polju umjetnosti u našoj neposrednoj historiji, sve to upotrijebi sa ciljem oplemenjivanja ljudi”, navodi Kreševljaković.
Srećom, postoje i takvi stvaraoci koji beskrajno vjeruju u plemenitost misije, unatoč osobnim razočarenjima i bulumenti farizeja koji se istorijom služe služnosti radi.
“Ja vjerujem u to da je umjetnik živ sve do onog trenutka dok ima nadu i volju da njegova umjetnička djela, njegovi sadržaji, ideje mogu da utiču na ljude. Siguran sam da mi ne možemo mijenjati svijet, ali možemo mijenjati pojedince, možemo razvijati osjećaj za druge, možemo otvarati nove perspektive, možemo, u krajnosti, rušiti stereotipe i predrasude”, zaključuje Dino Mustafić, vjerovatno najfrekventniji pozorišni reditelj na ovim prostorima.
