Nije, moj Izete, nije Cipar jak protivnik

Teško da će naša nogometna reprezentacija vidjeti Rusiju. Veoma teško! Na takav zaključak ne upućuje katastorfalni poraz protiv Belgije, već očajna predstava protiv “vrlo nezgodnog Kipra” u Zenici. Mogu se kolege koje su radile prijenos utakmice maksimalno upinjati nebi li uvjerili javnost kako naša izabrana vrsta posjeduje kvalitet za sudjelovanje na Svjetskom prvenstvu, može selektor Baždarević izražavati zadovoljstvo “viđenim i prikazanim”, naša izabrana vrsta ne pripada eliti svjetskog nogometa, pišu Sportske.ba.

Točno je i to da na velike smotre zaluta i poneka egzotična reprezentacija ali, po onom što oči vide, nećemo mi biti te sreće. Da se razumijemo, ne radi se ovdje o nedostatku optimizma, ako hoćete ni patriotizma, ovo je reakcija na alibi igru i alibi izjave poslije utakmice.

Selektor i igrači tako se ružno odnose prema TV gledateljstvu, taman k'o da pred ekranima sjede notorni laici i poluidioti kojima će Hajrović otvoriti oči izjavom da je “Kipar jak protivnik”. Nije, moj Izete, nije Cipar jak protivnik. To je ekipa iz zadnjeg europskog ranga, prepuna “muha bez glave”, čiju će zlatnu stranicu u almanasima resiti pobjeda u Zenici od prije dvije godine. Pobjeda koju su im darovali oni koji su minirali Safeta Sušića, vlastitog selektora.

Živo me zanima kako će reagirati novinarski početnici, ambiciozni picopijevci koji su bili u službi Sušićevih glavosječa. Valjalo bi vidjeti hoće li Baždarevića pustiti do Grčke – do trenutka istine, ili će mu ranije tražiti zamjenika. U kvalifikacijama za proteklo Svjetsko prvenstvo Sušić je nadmašio Santosa koji će dvije godine poslije podignuti pobjednički pokal Europskog prvenstva. Hoće li i Mehmed Baždarević upravo na Grcima ozbiljnije tesati trenersku karizmu. Teško, rekoh! Veoma teško. Čast selektoru, ali on nije trener za velike domete. Niti je autoritet koji bi disciplinirao zvijezde na zalasku. A odlazak u Rusiju je itekako veliki domet koji se može dosegnuti jedino snagom autoriteta, snagom zajedništva, i naklonošću sportske sreće.

Svejedno, sačekajmo sraz na Karaiskakiju koji će nam bitno odrediti kvalifikacijsku sudbinu, sačekajmo u nadi da nećemo biti zasuti imbecilnim kovanicama “dali smo sve od sebe”, “život teče dalje”, “šta je – tu je”, “sutra je novi dan”… Hajdemo se nadati da će se dogoditi sportsko čudo koje nas, jedino ono, može odvesti u Rusiju.