Dok čekamo selektora: Sjećaju li se u NSBiH šta je HNS napravio 2006?

Kada su u julu 2006. nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, ključevi reprezentacije Hrvatske povjereni Slavenu Biliću, javnost u susjednoj zemlji ostala je u čudu. Otkud Bilić, zašto ne neki iskusni trener, kakve su mu reference, ima li snage povesti Hrvatsku u neminovnu smjenu generacija… Sve su to bili upitnici koji su stajali iznad glave trenera koji osim velike želje i ambicije, nije imao skoro ništa na svojoj strani, pišu Sportske.ba.

U prvim danima mandata u reprezetnaciju je uveo igrače iz mladog tima, Modrića, Ćorluku i Eduarda.

Počelo je sjajno; u prijateljskoj utakmici sa Italijom u Livornu, Hrvatska je briljirala i pobijedila sa 2:0.

Zapuhali su neki novi vjetrovi oko “vatrenih”, birali su se epiteti kojim bi de nakitio Bilić i njegov stručni štab u kojem su bili Prosinečki, Asanović i Mrmić.

Sve je izgledalo idilično, Vlatko Marković i HNS povukli su mudar, hrabar, ali za reprezentaciju dugoročno izvrstan potez.

A, onda se Bilić suočio sa prvim velikim iskušenjem, koje mu je, vjerovatno, odredilo kasniji put u nacionalnom timu.

Naime, uoči kvalifikacione utakmice za Euro 2008. protiv Rusije, trojica iskusnih igrača, Srna, Olić i Balaban, oglušili su se o pravilo i umjesto u 23 sata, hotel su došli koji sat kasnije.

Nisu odoljeli čarima zagrebačkog noćnog života, cajkama, narodnjacima, pokojoj čašici i mezi.

Sve se brzo saznalo. Bruka je pukla, a Bilić je morao reagovati brzo.

Bez previše razmišljanja, potjerao je veselu trojku iz tima i time mobilizirao ekipu. Potez je pozdravljen ovacijama na otvorenoj sceni, nacija je podigla palac gore, a Bilić je stavio do znanja svlačionici ko je glavni.

Njegov trenerski put nakon toga je poznat: izborio je dva Eura, doduše preskočio jedan Mundijal (Južna Afrika 2010.) i odradio šest godina na klupi nacionalnog tima.

Hrvatska je istrpila Bilića, koji joj je to vratio s kamatama.

Hrvatska se tada prvi put odlučila za mlađag trenera, koji je pokazao hrabrost u dva slučaja – uvođenjem mladih igrača u tim iz osrednje hrvatske lige i treniranjem discipline na onima koji su se u jednom trenutku smatrali nedodirljivim.

Šta bi Nogometni savez Bosne i Hercegovine trebao naučiti iz ovoga primjera?

Kao prvu i jako važnu stvar, a to je da konačno ukaže priliku treneru koji će početi da daje na značaju Premijer ligi BiH.

Ako je Bilić iz mlade hrvatske u A selekciju prekomandovao tri igrača koji će kasnije postati okosnica tim, onda bi budući selektor BiH isto tako mogao svijetla obraza pozvati najmanje toliko, ako ne i dvostruko više igrača u A tim Bosne i Hercegovine.

Ako momci koji su razbili Portugal i Vels već sada ne zaslužuju priliku, kad će?!

Jednog dana će presušiti i izvor sa kojeg pijemo evo već skoro dvije decenije; dijaspora će davati sve manje igrača, ne što ih nema, nego što smo i prema njima igrali nepošteno. Neke smo zvali pod okrilje selekcija, druge nismo. Ponašali smo se kao slon u staklarskoj radnji, ne pokazujući iskren odnos spram tih mladih igrača.

Drugo pitanje odnosi se na trenerski autoritet.

Koji su to selektori bili apsolutni vladari kabine? Od Muzurovića, Mušovića, preko Hadžibegića, Smajlovića, Sliškovića, Kodre, Blaževića, do Sušića i Baždarevića, rijetki su držali stvari pod kontrolom. Usudićemo se kazati sa su to donekle bili samo Hadžibegić i Blažević.

Ostali su prije ili kasnije upadali u zamke svojih nogometaša, gubili se u krajnje neiskrenim odnosima sa njima.

Smatrali su da im igrači jedu iz ruke. Ali kasnije nisu mogli prebrojati sve prste. No, tada je bilo kasno.

Ako u ovom trenutku postoji osoba koji u svom trenerskom habitusu ima i znanje i hrabrost i autoritet, onda je to Amar Osim.

U ovom trenutku, bez obzira koliko se drugi gurali i isticali, on je najlegitimniji kandidat za Baždarevićevog nasljednika.

O njegovim trenerskim poduhvatima, uspjesima i rezultatima puno je rečeno. Uostalom djela su tu, CV se može dati na uvid svakome ko ima imalo sumnje. Ako je samo to mjerilo, onda Amaru već sada treba dati olovku u ruke i ponuditi na potpis ugovor sa NSBIH.

On je pokazao da od ničega može napraviti nešto, da zna animirati medije, navijače, javnost, da zna stvoriti ambijent. Njega igrači slijede i poštuju. Pokupio je najbolje od svojih uzora, oca Ivice, Arsenea Wengera kod kojeg je bio na stažiranju, ali i plejade trenera čiji je rad svih ovih godina pratio iz blizine.

Bez obzira što neki misle da je konfliktan i tvrdoglav, on ima svoje svjetonazore od kojih ne odstupa. Ima trenersku viziju koja mu je do sada (uglavnom) donosila uspjeh gdje god da je radio.

Da li je Amar Osim idealan trener? Takvih je (idealnih) malo ili vrlo malo, a takvi puno koštaju i opet ne garantuju rezultat.

Ako Savez takve traži, poruka njima je opet vrlo jednostavna: zašto druge mjerite prema standardima koje ni sami ne ispunjavate.