Potresna priča o malom fudbalskom heroju: Samir ima samo jednu želju
Šesti maj bio je običan dan za Samira Badžića. Bio je to njegov jedanaesti rođendan, koji je „proslavio”, kao i prethodne. Bez torte i bez poklona.
A, tako bi želio, kao i sva djeca njegove dobi neki dragocjen poklon. U njegovom uzrastu djeca se već uče s „ajfonima”, tabletima, nose markirane tenisice… Samirova priča ledi krv u žilama, mami suze, od koje bi i kamen zaplakao.
– Molim vas možete li u Sportu objaviti jednu priču o dječaku iz Vlasenice, zamolio je Asim Saračević, dugogodišnji nogometni trener. Nekadašnji as i jedan od najboljih igrača svih vremena vlaseničkog Boksita.
Priča ide dalje do Slađana Stankovića, sportskog radnika, nekada vrsnog fudbalera iz Vlasenice, sada trenera bez angažmana. Na njegovu molbu je nastala ova priča. Koja počinje ovako.
– Ima jedno dijete, jedan talent, veliki potencijal u pionirima FK Vlasenice. Samir Badžić se zove – piše u mailu Stanković.
Svaka rečenica je bolna, teška za čitati, slike ostavljaju bez daha.Na jednoj Samir ili Same, kako ga zovu saigrači, pješači s kesom u ruci drumskim putem. Na drugoj znakovi pored puta koji pokazuju koliko ima još kilometara do kuće.
– Samir pješači četrnaest kilometara na treninge i nazad. Živi u sedmeročlanoj porodici, koja jedva preživljava. Iako je to i za jače, starije, profesionalne sportiste napor, Same priznaje da je ljubav prema fudbalu jača od svakodnevnog pješačenja.
Na kraju nam je trener Stanković otkrio motive nesvakidašnjeg javljanja i molbe.
– Samirov trener Vladimir Janjić iz FK Vlasenica pun je riječi hvale za svog pulena. Nadam se da će ova priča u “Avazovom Sportu” potaknuti dobre ljude da pomognu Samiru.
Njegova je želja da ima bicikl, kako bi lakše savladao kilometre koji su pred njim na putu do stadiona. Ovaj mališan zaslužuje podršku i pomoć, apelira Slađan Stanković, koji nam je na kraju prenio Samirovu dječačku želju.
– Želim da igram kao Ronaldo, Nastić i Ibišević, otkrio je jedanaestogodišnji Samir. Čija porodica živi i preživljava od poljoprivrede. I on sam u ljetnim mjesecima pomaže porodici. Vremena za učenje i nema. Vrijeme koje provodi pješačeći do treninga i škole, koristi za „obnavljanje gradiva”.
Bicikl, sportska oprema, odjeća, obuća, trenutno je najpotrebnije za Samira i njegovu porodicu. Samir ima pravo na svoje snove. Da li će oni postati stvarnost, hoćemo li Samira Badžića gledati u nekom većem klubu, možda u nekoj od državnih selekcija, ovisi od svih koji mogu svojim prilogom pomoći. Dok pripremam ovaj tekst u glavi mi je slika roditelja, koji na Grbavicu i Koševo dovoze svoju djecu u „bijesnim” autima, koji za rođendane dobijaju skupocjene poklone, ili ih „oslobađaju” taj dan iz škole, kako bi navečer pripremili rođendansku žurku… Samir Badžić, mali heroj iz Vlasenice…
