Veliko srce Hasanovo: Pred polazak, majci je rekao; “mogu ja to, ja sam heroj”

“Želim čestitati zlatnu medalju Hasanu Sejdinoviću, koji je bio najbrži u utrci na 200 metara na Svjetskim igrama Specijalne olimpijade u Abu Dhabiju. Hasane, ponosan sam što na srcu nosimo istu zastavu”, napisao je, između ostalog, u svojoj čestitci proslavljeni bosanskohercegovački nogometaš Edin Džeko.

A tih dana svi su čuli za zlatnog momka iz Gračanice Hasana Sejdinovića koji je osvojio prvu zlatnu medalju za BiH na Svjetskim igrama Specijalne olimpijade koja se održavala u Abu Dhabiju.

Podsjećanja radi, BIH je na ovim igrama ostvarila izuzetne rezultate, osvojeno je ukupno 10 medalja u četiri sporta.

Potrebno mnogo truda

“Kada se rodio sve je bilo uredno, dvadeseti dan je došlo do komplikacija i doktor mi je došao kući i kazao da Hasan mora hitno na Univerzitetski klinički centar Tuzla. Nakon što je primljen na UKC, pitam za Hasana, a oni meni kažu da Hasan ima Downov sindrom, ali je pitanje da li će on uopće preživjeti. Deset dana je u bolnici živio od infuzije, jer nije podnosio nikakvu hranu. Izvadili smo mu krv, suprug je odnio u Sarajevo na analizu i onda smo čekali mjesec dana. Imali smo neku nadu”, prisjeća se Hasanova mama Edisa Sejdinović.

Međutim, čekanje se odužilo na tri mjeseca, jer su još dva puta radili nalaze pokušavajući ustanoviti Hasanovu dijagnozu.

“Tada sam imala najviše nade, jer ako dva puta nisu mogli na osnovu krvi da otkriju ponadala sam se da nije u pitanju Downov sindrom. Jer Hasan po rođenju nije imao odlike sindroma. Međutim, kada je nalaz došao pokazalo se da ima jedan hromozom viška. Svjesna sam bila toga, pa život prilagođavaš svom djetetu. Težak put jeste. Kada sam dobila i pročitala taj nalaz rekla sam svima da me puste na miru tri dana”, govori ona.

“Djeca i mladi sa poteškoćama imaju objektivno teži zadatak. Potrebno je da ulože puno više truda i snage da bi postigli i najmanje pomake što se fizičkih aktivnosti i sporta tiče. To je zato jer im stanje često ne dozvoljava onu slobodu pokreta koja je potrebna da bi bili ‘uspješni’ u sportskim aktivnostima. A sport je ustvari disciplina preko koje djeca i mladi sa invaliditetom najlakše žive inkluziju. Sport sam po sebi u djeci razvija potrebu za dokazivanjem, uspjehom i najviše djecu uči fer pleju. Djeca sa poteškoćama baveći se sportom i vježbajući unapređuju svoje fizičko, ali i mentalno stanje. Nigdje kao u sportu se ne osjeća to zajedništvo, zadovoljstvo osvojenim pobjedama, osjećaj ponosa i ravnopravnost sa drugima. Sport spaja djecu sa i djecu bez invaliditeta i čini od njih životne pobjednike”, kaže Vera Mujić, predsjednica udruženja roditelja djece i omladine sa posebnim potrebama “Futura” iz Gračanice.

A djeca kao Hasan daju maksimum sebe i ne štede se samo da bi svima dokazali da su i oni ravnopravni, da i oni mogu sve kao i ostali. Savladavaju sve prepreke i barijere da bi ostvarili svoje snove i svoje medalje.

Rad sa djecom

Hasan ove godine završava srednju školu u Tuzli, a osnovnu školu završio je u Gračanici. Nastavnici ove škole rado se sjećaju dragog im učenika. Inače, škole u Tuzlanskom kantonu prema važećem Zakonu o osnovnom odgoju i obrazovanju rade po Inkluzivnom sistemu obrazovanja. To znači da su učenici uključeni u redovna odjeljenja i redovni nastavni proces a rade po prilagođenom planu i programu koji izrađuje inkluzivni tim škole, u okviru svojih individualnih sposobnosti. U školi koju je naš junak završio, OŠ “Hasan Kikić” trenutno idu 23 učenika koja imaju nalaz i mišljenje o procjeni sposobnosti nadležne komisije. U ovoj grupi djece su učenici koji imaju različite vrste teškoća. Pored pomenute grupe djece imaju i veliki broj učenika koji imaju različite teškoće u praćenju redovnog nastavnog procesa, te se i njima pruža drugačiji vid podrške u ispunjavanju školskih zahtjeva.

“Na obrazovnom području učenici postignu određeni nivo kompetencija, ali to je uvjetovano najvećim dijelom individualnim sposobnostima učenika, odnosno vrstom teškoće koju učenik ima. Sa druge strane na području socijalizacije i komunikacije učenici postignu visok nivo sposobnosti, a koje su preduslov za uspješno funkcionisanje u aktivnostima svakodnevnog života. U svakom slučaju, kod svih učenika se postiže napredak kroz kontinuirano razvijanje i jačanje stečenih vještina koje im omogućavaju aktivno učešće u narednom periodu školovanja”, kaže Amela Čamdžić, defektolog u Osnovnoj školi “Hasan Kikić” i osoba koja je u najvećoj mjeri radila sa Hasanom.

Hasana su svi u školi voljeli, prisjeća se Čamdžić i rado se družili sa njim i on je svojim osmjehom djelovao pozitivno na sve oko sebe. Poseban je i topao i način na koji Hasan grli voljene osobe, zagrlivši osobu on nasloni glavu na rame… Očiti je primjer da je jedan jak i uporan dječak i da svako ulaganje i napor u odgoju i obrazovanju djece na kraju rezultira uspjehom, a kada i kako određeni učenik zablista to vidimo nakon određenog vremenskog perioda.

Veliko srce Hasanovo

Na naše pitanje je li bilo lijepo na Olimpijadi Hasan sa osmijehom na licu odgovara da jeste, a njegova mama Edisa se prisjeća početka priče o njegovom odlasku na takmičenje. Iz bojazni i brige za njim u prvi mah nije htjela da ga pusti, ali je na nagovor drugih ipak pristala.

Hasan sa majkom Edisom (FOTO balkans.aljazeera.net)

“Pred polazak me hvatala panika, a Hasan me je smirivao. U tim trenucima je bio sabraniji od mene. Kada sam krenula kući, zagrlim ga, a on mi govori da se ne sikiram, da će sve biti u redu. Govorio mi je: ‘mogu ja to, ja sam heroj’. Nisam mogla reći ništa”, kaže Edisa.

Koliko je srce našeg heroja govori i to kako je Hasan majci prepričao tok utrke. Kad se čuo pucanj do njega je bilo jedno dijete. “Kaže mi Hasan ode dijete k'o raketa. Ja sam trčao za njim, duša u grlu, ali ne odustajem. Pri kraju je to dijete dobilo grč u nozi pa je posustalo. Ali, kaže mi Hasan, mama, meni bilo žao zbog njega.”

Kao i svaka majka uspjeh njenog sina čini je neopisivo sretnom. Dodaje da će i dalje ustrajavati i boriti se da Hasan nastavi sa uspjesima u životu. Pored njegove majke, kako je kazao i kapiten nogometne reprezentacije BiH, na Hasana su ponosni svi koji u srcu nose ljubav za drugoga i želju da makar na taj način doprinesu uspjehu ostvarenom i pored brojnih poteškoća.