U Tuzli otvoren Muzej olimpijstva

U prostorijama Fakulteta za tjelesni odgoj i sport u Tuzli danas je otvoren Muzej olimpijstva, a izloženi su dresovi i drugi lični predmeti uspješnih sportista koji su rođeni ili su trenirali u tom gradu, a učestvovali su na Olimpijskim igrama.

U razgovoru za Anadolu Agency, košarkaši Damir Mulaomerović i Razija Mujanović, te atletičari Kada Delić-Selimović i Zlatan Saračević prisjetili su se najznačajnijih trenutaka svakog sportiste.

˝Sama činjenica da si na Olimpijadi je najviše što svaki sportista može da postigne. Biti u društvu najboljih sportaša svijeta i takmičiti se protiv njih, velika je sreća i privilegija. Na Olimpijadi u Atlanti 1996. godine igrao sam protiv američkog Dream Teama. Nisam imao sreću osvojiti medalju, ali samo saznanje da igraš protiv najboljih veliko je priznanje˝, rekao je Mulaomerović, košarkaš koji je u svojoj igračkoj karijeri postigao vrhunske rezultate, nastupajući u dresovima najjačih evropskih klubova, a sada također uspješno gradi trenersku karijeru.

Razija Mujanović imala je 21 godinu kada je u Seulu 1988. godine nastupila sa ženskom košarkaškom reprezentacijom bivše Jugoslavije.

˝Imali smo dobar, ali mlad sastav. Najveći problem je bio taj što smo se plašili neiskustva, iako je to bila sjajna generacija košarkašica i sudeći po svemu trebali smo uzeti zlato na Olimpijskim igrama. Međutim, bili smo drugi, a Amerikanci su zauzeli prvo mjesto˝, prisjeća se Mujanović, dodajući da je to najveći rezultat koji je postigla bivša država.

Kada Delić-Selimović također je ispunila normu da kao atletičarka nastupi na Olimpijskim igrama za bivšu Jugoslaviju.

˝Imajući u vidu da je 1991. godine počeo rat u Hrvatskoj, a godinu kasnije i u Bosni i Hercegovini, te da se bivša država raspala, čim je bh. tim mogao učestvuje na međunarodnoj sceni, bila sam jedna od deset naših sportista koji smo nastupili u Barseloni 1992. godine. Prva sam takmičarka kojoj je Selim Bešlagić, bivši načelnik Tuzle uručio zastavu sa ljiljanima, tadašnju zastavu BiH, koju smo odnijeli u Španiju˝, prisjetila se Delić-Selimović, dodajući da je tih ratnih dana Tuzla ´disala olimpijskim duhom´.

Ispraćaj bh. olimpijaca bio je nezaboravan, a sugrađani su pisali stihove:˝Pomozimo Kadi na Olimpijadi˝ i ˝Ispratimo Kadu na Olimpijadu˝.

˝Sam izlazak pred više od 100.000 gledalaca bio je fantastičan osjećaj. Kada je kolega Saračević uzeo i ponosno podigao zastavu sa ljiljanima, svi gledaoci su ustali i aplaudirali. Taj trenutak ostao je u našim srcima i sjećanjima. Iako sam i u Atlanti na Olimpijadi predstavljala BiH, a kasnije još dva puta, u Sidneju i Atini, kao trener, prvo pojavljivanje bh. takmičara na najznačajnijem svjetskom takmičenju ostalo mi je u posebnom sjećanju˝, kazala je Delić-Selimović za AA.

Zbog, kako kaže, različitih spletki i namještanja Saračević je u bivšoj Jugoslaviji tri puta uzastopno izostavljen sa Olimpijade, a želja da predstavlja svoju domovinu ispunila mu se 1992. godine.

˝Bio je to historijski trenutak za BiH i nas učesnike. Tog se ljeta u Barseloni prvi put vihorila zastava samostalne, suverene i nezavisne države BiH. U tom periodu u toku je bila agresija na našu zemlju, stradanje nevinog naroda, ubistva i granatiranja. Uspjeh nam nije bio toliko važan, koliko sam taj nastup. Sve bacače kugle koji su bili u finalu ranije sam pobijeđivao na svjetskim takmičenjima, ali te godine bio sam nespreman˝, prisjetio se Saračević, dodajući da mu je tokom svakog treninga, ali i prije, odnosno poslije, glava bila ´u torbi´ i da je svaki čas mogao stradati, poput brojnih drugih građana.

Uslovi u kojima su se, priča Saračević, pripremali bh. sportisti bili su neadekvatni. Naši olimpijci nisu imali odgovarajuću ishranu i njihovi životi bili su ugroženi, a onda su se našli rame uz rame sa najtrofejnijim sportistima.

˝Iako smo došli nespremni, svoju smo državu predstavljali dostojanstveno˝, zaključio je Saračević u razgovoru za Anadolu Agency.