Priča o Mirzi koji je poput Ikara letio do Sunca i strmoglavio se u ponor
Nadimak: “El Monstruo”. Jedan od najboljih košarkaša koji su ikada zaigrali u dresu sarajevske Bosne i madridskog Reala. Tuzlak (1954.), nesuđeni teniser, ‘67., i ‘68., pionirski prvak Bosne i Hercegovine u tenisu. Kratko, zbog tenisa, bio napustio osnovnu školu. Onda se trebalo ići na turneju po Čehoslovačkoj, ali je dva dana pred polazak saznao da je izbačen sa spiska. Tada je otišao kući, uzeo dva nova Slezinger reketa koje je dobio kao nagradu i vratio ih u klub. Nikada više nije izašao na tenisko igralište, piše u Leksikonu YU mitologije o Mirzi Delibašiću koji je umro na današnji dan prije 16 godina.
Košarku počeo igrati u tuzlanskoj Slobodi. Godine 1970. kao član kadetske reprezentacije na evropskom prvenstvu u Italiji osvojio svoju prvu zlatnu medalju. Prešao u Partizan, ali mu je u Beogradu bilo dosadno pa se vratio u Tuzlu. Sloboda je 1972. pobijedila Bosnu u Sarajevu, a Delibašić je postigao 36 koševa. Onda prešao u Bosnu. Pred Svjetsko prvenstvo u Puerto Riku ‘73. godine i nakon ubitačnih priprema po SAD selektor Mirko Novosel odlučuje da je trinaesti, prekobrojni igrač — Mirza Delibašić. Valjda samo Novosel nije bio iznenađen, svi ostali su bili šokirani — igrači, novinari. Iz Sarajeva, prijatelji iz kluba mu šalju telegram: “Ti si za nas najbolji na svijetu — STOP — budi pametan, hrabar i dostojanstven — STOP — mi te svi mnogo volimo — STOP”.
Potom ide osvajanje Kupa Jugoslavije, prvi put nastup u reprezentaciji Evrope protiv Reala u Madridu, turnir u Veneciji gdje je na jednoj utakmici postigao 99 koševa, utakmica protiv univerzitetske selekcije SAD u kojoj su igrali Lari Bird i Medžik Džonson nakon čega je dobio ponudu Atlanta Houksa.
Na Svjetskom prvenstvu u Manili povrijedio kičmu, iz stanja ukočenosti ga izvadio neki kineski ljekar akupunkturom, ali je Mirza insistirao da ga se osposobi za finalnu utakmicu sa SSSR-om. Ovaj je pristao upozorivši ga da će mu se bolovi nakon toga utrostručiti. Po završetku utakmice pao na parket; na sarajevskom aerodromu skandiranje svog imena nije ni čuo jer je bio poluonesviješten.
Prosjek koševa po utakmici u Bosni 1978/79. — 33, slobodna bacanja 92,6%. Bosna sa Delibašićem igra u završnici Kupa evropskih šampiona. Protiv Reala u Sarajevu, Makabija u Tel Avivu, Olimpijakosa, Emersona, Juventusa… Epilog utakmice u Grenoblu: 96:93, Mirzin prosjek 55,7%. Vučević, Benaček, Đogić, Bosiočić, Izić, Radovanović, Varajić, Hadžić, Pešić i Delibašić. Evropski prvaci.
Iz Bosne 1980. prešao u Real Madrid. Pozvao ga je Luis de Karlos, ponudio uslove, Mirza prihvatio i rekao mu da nema potrebe da išta potpisuju, dovoljan je usmeni dogovor. Karlosa je to zaprepastilo, stalno je kasnije pričao o tome. Svi do tada su željeli posebne uslove, klauzule i neoborive ugovore. Mirza je tražio riječ. Dobio je riječi: trista hiljada dolara. Višestruko im je vratio: “To je bila moja zlatna godina. Lopta nije htjela nikud osim u koš”.
Ostao je jedan od najboljih igrača Reala svih vremena. Čuveni bek španske reprezentacije Korbalan pao je u sjenku sarajevskog momka. Kažu da se čak ni institucija španske košarke, kakav je bio Korbalan nije ljutio zbog toga.
Onda su krenuli lomovi u porodici. Napustila ga je žena. Koliko god boljelo, brak je završio onako kako je završavao napade. Brzo i precizno. Na praznoj kutiji Marlbora ispred njenog stana u Beogradu napisao je: 1. Sporazumno se razvodimo 2. Izdržavaću tebe i Darija… i vratio se u Madrid.
I dalje je igrao maestralno, ali u sebi više nije prepoznavao starog Mirzu. Počeo je i sa ponekom čašom španskog vina. Madrid ga je ipak voljeo. Ali on je prestao da voli samog sebe. Jednostavno je odlučio. Obukao je novo odijelo, krenuo u upravu Reala i saopštio im da raskida ugovor. Razlozi lični. Niko nije pravio dramu. Ugovor je raskinut, ali Real nije zaboravio svog kralja. Nekoliko godina kasnije upravo mu je Real organizovao oproštajnu utakmicu.
Otišao je kod Bogdana Tanjevića u Italiju, ali tada su počeli problemi sa zdravljem. Moždani udar. VMA. Kralj nije mogao ni da se pomakne ni da govori. Oporavak je trajao dugo; prohodao je, progovorio, ali više nije mogao da piše. Počeo je da crta slova. To je mogao.
Onda su se čaše vina pretvorile u litre. Završilo je kako je moralo. Ponovo VMA, kožni kaiševi, koma, čak do kliničke smrti. Aparati su je pokazali. Mirza se nije slagao; povratio se. Dvije godine je prestao da pije žestoka pića.
I pored svega nije zaboravljen. Gigantes del Basket mu 1990. godine dodjeljuje nagradu koju su prije njega dobili samo Korbalan i Dino Menegin Gigante de Leyuenda. Rat u Sarajevu je proveo na mjestu selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine. A onda se 1995. posvađao sa ljudima u Košarkaškom savezu BiH i podnio ostavku. Posljednje godine života proveo u Sarajevu, u kafani FIS, sa Davorinom Popovićem. Umro u tom gradu 9. 12. 2001.
“Doletjeti, kao Mirza, do samoga Sunca — i onda se sunovratiti u ponor, to je zaista tragedija dostojna jednog Ikara. I kada je pao”, napisao je njegov biograf Slobodan Đurasović, u knjizi posvećenoj Mirzi i Vahidinu Musemiću, “Mirza je ostao dostojan svog imena. Samo, lice mu više nije bilo obasjano Sunčevom, već Mjesečevom svjetlošću. A Mjesec je gospodar Noći, leden je njegov dodir, od njega srce trne”.
