“Plakao bih, ali kako ću kad nemam suza”
Slijepi mladić Mustafa Mehić i njegov trener Tomislav Cvitanušić ispričali su najljepšu i najhumaniju priču jubilarnog Desetog sarajevskog polumaratona. Nakon šest mjeseci zahtjevnih priprema, Mehić je postao prvi slijepi polumaratonac koji je uspješno završio utrku, a drugi je, kako sam kaže, osvojio najviši vrh u svom uspješnom sportskom životu.
Koliko je odricanja, truda, zalaganja, ali i emocija bilo u pripremama i nastupu tog tandema na polumaratonu, najbolje ilustriraju Mustafine riječi 100 metara prije cilja: „Tomo, sad bih zaplakao, ali kako ću kad nemam suza.“
Rođen kao slabovidna osoba, Mustafa je prije četiri godine ostao potpuno slijep, doslovno preko noći. No, to ga nije spriječilo da uspješno završi srednju školu i potom upiše Pravni fakultet u Sarajevu, gdje je položio sve ispite na prvoj godini, a onda se rodila želja da se bavi i atletikom.
Priču o Mustafinim ambicijama čuo je i Tomislav Cvitanušić – maratonac, triatlonac i prvi Ironman u BiH, planinar, jedan od začetnika ideje Sarajevskog polumaratona – i prvotnu želju za skakanjem udalj pretvorio u priču o utrci na 21 kilometar.
„U početku jeste bilo malo teško, ali je s vremenom postala sasvim normalna stvar i rutina. Tomislav je sa mnom jako dobro radio, kao da mu nije prvi put, kao da je već imao iskustva, a znam da nije. Stvarno se dobro uklopio i sve je bilo apsolutno uredu“, priča Mustafa dan nakon istrčanog polumaratona.
„Kad sam pročitao članak o Mustafi, shvatio sam da bi najveći vrh bio kad bih nešto dao, a po onoj izreci ‘vaše je samo ono što date drugome’. Ukazala mi se prilika da nakon svega što sam uspio u sportu i ja nekom drugom poklonim dio toga“, prisjeća se Tomislav.
Vrlo dirljive scene
I prvi susret, kao i prolazak kroz cilj bili su vrlo dirljive scene, priča Tomislav. Svom je budućem partneru predložio da bude prva slijepa osoba u BiH koja će istrčati polumaraton, ali da bude uzor mnogima koji imaju poteškoće. „Kad sam na prolasku kroz cilj dobio brojne poruke, vrlo emotivne – u jednoj je pisalo da sam dosegnuo najviši vrh – shvatio sam da je to bila prava priča“, dodaje.
„Krize jeste malo ispočetka bilo, ali me je neki adrenalin povukao i sve je okrenuto u pozitivnom smjeru. Ponekad se možda činilo da ja Tomu vučem, ali to je bilo zbog reakcije ljudi sa strane. Veći mi je motiv bilo to što sam čuo sa strane, svi ti aplauzi podrške, i zato nisam usporavao. Bilo je to kao kod muzičara na nastupima koji, kad čuju reakciju publike, trude se da daju više od sebe. Nevjerovatno je bilo da čujem svoje ime dok prolazim ulicom, ljudi su skandirali ‘Mujče, Mujče’ i osjećaj je bio fantastičan“, prepričava Mustafa.
Šestomjesečno putovanje završilo je prolaskom kroz cilj, ali nije imalo nijednu negativnu situaciju, nego samo pozitivne poruke i emocije, ispunjeno samo lijepim stvarima, pričaju i Mustafa i Tomislav.
„Reakcije ljudi su bile sjajne i pozitivne, jer samo malo treba da se stvari gledaju iz drugog ugla, na svjetliji način. Ovo je priča o svemu samo nije o trčanju, jer vraća nadu u ljude i društvo, da nešto možemo uraditi za one koji su invalidi – za početak da im ne parkiramo na mjesta ili im pomognemo na ulici“, navodi Tomislav.
I on prepričava situaciju pred ciljem, kad mu se Mustafa požalio kako ne može zaplakati jer nema suza. Kaže i kako mu je to bio jedan od najtežih trenutaka cijelog polumaratona, ali i priprema, te priznaje kako je „pokušao radi Mustafinog dostojanstva da se ne raspadne“.
Paraolimpijske igre i diploma kao cilj
Podsjeća i na dobre ljude koje su sretali tokom priprema: od pozitivnih reakcija na treninzima, preko liječnika koji nisu željeli naplatiti zdravstveni pregled slijepom mladiću, do vlasnika trgovine dodacima za sportsku prehranu koji je proizvode koje prodaje Mustafi dao besplatno.
„I ja sam kroz tu priču puno naučio, promijenio svoju životnu filozofiju, a samo sam htio pomoći da napravimo neku lijepu životnu priču. Osjetio sam da je to moja dužnost, njegov svaki metar bio je i moj metar. Istovremeno, shvatio sam da smo okruženi dobrim ljudima, nego isplivaju oni loši i diktiraju nam živote. Sve mi je to vratilo vjeru u bolje društvo i ljude kojima smo okruženi, koji su dobri, ali nevidljivi“, kaže Tomislav.
Mustafa se, nakon istrčanog polumaratona, priprema za početak nove akademske godine. Ni od atletike ne odustaje.
„Životni cilj mi je da za četiri godine uzmem i diplomu sa fakulteta, ali i da odem u Tokio, i da na Paraolimpijskim igrama stanem pod zastavu Bosne i Hercegovine i kao predstavnik svoje domovine nastupim u skoku udalj“, zaključuje Mustafa.
