Melisa Brčaninović slijedi stope svoje majke i trenerice Mare Lakić (FOTO)

Melisa Brčaninović (17), polako ali sigurno slijedi košarkaški put svoje majke Mare Lakić-Brčaninović (53), jedne od najboljih bh. košarkašica svih vremena, koja je ujedno i trener svojoj kćerki u tuzlanskom Jedinstvu i reprezentaciji BiH.

U razgovoru za Anadolu Agency (AA), Mara i Melisa složile su se da im je košarka smisao života, kao i o tome da je relacija majka – kćerka rezervirana isključivo za vrijeme koje provedu izvan sportskih dvorana i terena. Mara je nakon izvrsnih igračkih rezultata danas direktorica i trenerica u Košarkaškom klubu Jedinstvo iz Tuzle i pomoćnica selektora bh. reprezentacije, dok je Melisa među najboljim mladim košarkašicama Evrope i trenutno najmlađa seniorska reprezentativka BiH.

Mara s prijateljima igrala i fudbal

Mara je, priča, u Tuzlu stigla 1978. godine iz Srnica, sela pored Gradačca, gdje je njen talent prvi uočio nastavnik fizičkog vaspitanja Milovan Marković. U školskom uzrastu se bavila raznim sportovima, a sa drugovima dvije godine starijeg brata igrala je i fudbal, koji je tada bio isključivo muški sport.

“Ispred kuće smo imali koš, pa je uvijek bilo nas četvero koji smo prije ili poslije nastave igrali basket. Tokom male olimpijade sjeveroistočne Bosne, u Bijeljini me gledao Slobodan Ilić, koji je legendardnom treneru Jedinstva Mihajlu Mikiju Vukoviću rekao da ima djevojčica koja je za svoju školu sama dala sve koševe. Tako sam stigla u Jedinstvo”, započinje Mara priču o prvim košarkaškim koracima.

Kao dijete iz manje sredine, kaže da je po dolasku u Tuzlu, gdje se upisala u Ekonomsku školu, bila nesamopouzdana, a naročito se sramila priznati da u 15. godini života nosi cipele broj 40, koji je i danas isti.

“Na prvom treningu dobila sam patike tzv. šangajke i saigračice su me lijepo prihvatile. Moj je cilj bio jasan, a to je da sam stigla u Tuzlu zbog košarke. Mnogo sam radila i maksimalno sam se trudila, no moram priznati da mi je trener jedne prilike rekao: Kada sam te vidio kako šutiraš sa stomaka, pitao sam se zašto te dovedoh ovdje”, prisjeća se Mara uz osmijeh, dodajući da joj je tada rekao da ju je zadržao u ekipi jer je vidio koliko je spremna učiti i napredovati. Nakon godine provedene u Tuzli, umrla joj je majka, ali Mara je nastavila sa svakodnevnim treninzima, a devet godina stariji Mirza Delibašić bio joj je uzor.

“Poslije četiri godine, iako nisam razmišljala o visokom obrazovanju, jer se sa srednjom ekonomskom školom u to vrijeme moglo lako zaposliti i solidno zarađivati, sve saigračice su upisale fakultete. Naravno, trener Vuković rekao nam je da to moramo uraditi, pa sam ja upisala Pedagošku akademiju. Jedinstvo je bilježilo odlične rezultate, igrali smo u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije i već smo postale popularne u gradu. Ljudi su nas prepoznavali i rado su se družili sa nama, a i meni su se izlasci osladili, iako treninge nisam zanemarivala, što ne mogu reći za predavanja i učenje. Tako sam provela godinu dana, a onda me jedan dan trener pitao jesam li se ‘ishodala’ i mislim li se prihvatiti knjige. Potrudila sam se i završila fakultet 1988. godine, uoči Olimpijade u Seulu, gdje sam nastupala kao članica reprezentacije bivše Jugoslavije”, prisjeća se Mara.

Sa reprezentacijom je u Seulu osvojila srebro, a godinu poslije, 1989., s Jedinstvom je bila i prvakinja Evrope.

“Uz neprikosnovenu Raziju Mujanović s reprezentacijom Jugoslavije smo u Maleziji bile druge na Svjetskom prvenstvu, kao i srebrne 1991. na Evropskom. U reprezentaciji bivše države bilo je najviše djevojaka iz Bosne i Hercegovine. Nismo mi pale s Marsa niti smo imale nadljudske moći, jednostavno smo dokazale da se uz mnogo rada mogu postići fantastični rezultati, bez obzira na to odakle dolazimo. U to vrijeme, pored Beograda, Zagreba ili Ljubljane, Tuzla je bila industrijski gradić i provincija, ali i mjesto u kojem se igrala najbolja košarka. Zatim su došle nesretne ratne godine, a ženska košarkaška reprezentacija je 1993. godine u svoju domovinu donijela prvu zlatnu medalju iz kolektivnih sportova (Mediteranske igre u francuskom Montpellieru 1993. godine op.a.). Ta je medalja u bh. sportu važna, iako se malo spominje, jer je na neki način bila pečat nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine”, navodi Mara, koja se nakon nekoliko godina života u Njemačkoj, gdje se Melisa rodila, vratila na čelo kluba u kojem je nekad igrala.

Od najboljeg evropskog kluba do sunovrata

U Jedinstvu je 2009. godine zatekla gubitak od 200.000 KM, blokirane račune, posuđivane igračice… Jednom riječju, nekad najbolji evropski klub, iz dana u dan sve je dublje propadao.

“Melisa je bila četvrti razred osnovne škole, kada sam se vratila i vidjela u kakvom je stanju klub koji volim. Duša me boljela. Nije bilo igračica, nego su posuđivane. Klub je bio dužan svima, a kada sam sagledala situaciju, pred Upravnim odborom, koji je sjajan, svima sam kazala da preuzimam klub i funkciju trenera besplatno, ali situacija je takva da nema para. Ko hoće i može igrati bez naknade, bujrum. Svi su otišli. Tada su ljudi pričali i pisali da sam otjerala trenere i igračice, a nisu znali šta je u pitanju, jer ih to nije zanimalo”, priča Mara, dodajući da je nakon što je ostala bez petorke, u igru uvela “djecu s tribina”.

Prema riječima sagovornice AA, neke od tih djevojčica nisu znale ispravno ni hodati, pa ih je na stadionu Tušanj ujutru od 7 do 11 sati učila pravilnom disanju, držanju tijela, trčanju i hodanju.

“Popodne bismo opet imali tri sata trening u sali i svi su govorili da smo poludjele, ali uz takav tempo, u sezoni 2013/2014 bili smo četvrti u ligi. Prošle sezone sa 20 uzastopnih pobjeda osvojile smo prvo mjesto u regularnom dijelu sezone, te izborile plasman u finale Kupa BiH, gdje smo poražene od prvaka države, zeničkog Čelika. Sve ovo vrijeme, osim što djevojke na utakmice vozim svojim kombijem, ja sam kao prosjak, koji uokolo hoda s vrećom, kucajući na sva vrata i moleći za novac za klub, da bi djeca otišla negdje van grada i upoznala druga mjesta. To su za njih doživljaji koji se pamte, ali mnogo je prepreka i ko god je pomogao, hvala mu. Ko ne može, razumijem i njega, jer znam da dnevno dobije ko zna koliko zahtjeva, molbi i apela za pomoć. Iako još uvijek nismo na pozitivnoj nuli, nadam se da će oni koji dođu poslije mene, moći rasterećeno voditi klub”, navodi Mara, dodajući da ne postoje idealni uslovi za treniranje i igru, te da svako vrijeme nosi svoje breme, kojem se treba prilagoditi i dati svoj maksimum.

Kaže da se malo naljuti kada joj neko kaže da, zbog svega postignutog, treba biti “gospođa na terenu”.

“Nisam gospođa na terenu, a isto tako neću ni manekenke pod košem”, naglašava Mara.

– Melisa odbila ponude iz najboljih evropskih liga –

Tokom razgovora s Marom, Melisa sjedi i sluša šta njena majka govori. Ne komentira i ne ubacuje se u razgovor, nego strpljivo čeka svoju priliku za odgovore.

“Podrška roditelja vrlo mi je bitna. Majka mi je majka van terena i prije tri godine prevazišle smo pritisak tog odnosa. Zbog drugih obaveza, a i činjenice da sam se zbog stalnih putovanja na treninge i u Gimnaziju Ismet Mujezinović preselila u Tuzlu i da živim sa cimerkom, majku viđam najviše na treninzima, tako da mi je tu trener, a čim izađemo, Mara mi je majka. Teško je postići ono što je ona postigla, ali nigdje ne srljam. Iako sam u protekle tri godine imala ponude iz Italije, Španije, pa i Turske, države gdje se igra najbolja košarka u Evropi, smatram da trebam ići stepenicu po stepenicu, jer sam svjesna da nijedan uspjeh ne mogu ostvariti preko noći, niti smijem nešto preskočiti na tom putu. Uz dogovor sa roditeljima, te sam ponude odbila”, navodi Melisa, koja je svoje posljednje priznanje dobila prošle sedmice, kada je proglašena najboljom sportašicom Tuzle u kategoriji juniorki.

Ona ističe da joj je velika čast, ali i ogromna odgovornost to što je uvrštena u reprezentativni sastav BiH.

“U Jedinstvu sam skoro svaki dan i tu se borim, ali imam i vremena da ispravim loše poteze. Nisu mi toliko bitni poeni, koliko mi je stalo da odigram pik ili dobru asistenciju. Naravno da se i u klubu trudim, ali ko god igra za reprezentaciju, on se bori za grb i zastavu svoje države. Majci govore da je sebična jer me zadržava u Jedinstvu, ali ja se ne slažem. Želim postepeno postizati uspjehe i mislim, a to i oni koji se razumiju u košarku kažu, da moje vrijeme tek dolazi. Prošla sam sve kategorije reprezentacije U16, U 18 i U20 i svugdje sam bila najmlađa, a možda ću tek iduće godine otići u neki veći klub, gdje ću kao igračica stasati. Također, kao i svakom ko se bavi košarkom, san mi je zaigrati u NBA ligi, ali otom-potom”, priča Melisa, navodeći da se ponosi i raduje uspjesima svih svojih saigračica, te igrača muške reprezentacije, kao i općenito uspjesima bh. sportista.

Na kraju razgovora za AA, obje su zaključile da sportisti prije svega trebaju biti dobri ljudi, lijepo se ponašati, biti realni i poštovati protivnika.

“Puno je sujete i nerazumijevanja oko nas, a uz malo više ljubavi i pozitive, daleko bismo mogli dogurati. Djevojkama uvijek govorim da ne smiju tračati jedna drugu, jer ni ja ne dopuštam da se u mom prisustvu negativno govori i da se omalovažavaju ljudi koji su postigli dobre rezultate u bilo čemu. Na kraju utakmice, i ako izgubimo, zahtijevam da se rukuju i da čestitaju protivnicama, te da sportski prihvate poraz”, ističe Mara, koja je u igračkim danima bila mirna, bez tehničkih grešaka, dok je u ulozi trenera drugačija i za sebe kaže da je sada “vrlo ratoborna, te da ponekad povuče potez kojim iznenadi samu sebe”.