Karatisti sa Daunovim sindromom: Braća Kasumović osvajaju medalje

Uprkos Daunovom sindromu, braća Kasumović iz Tuzle uporno treniraju i na sportskim takmičenjima ostvaruju vrhunske rezultate. Edis (34) i Boris (28) osim karateom, bave se i ostalim sportovima u svojoj kategoriji, a u proteklih 15 godina, osvojili su, priča njihov otac Sadik, preko 200 medalja, nagrada i priznanja na državnim i međunarodnim takmičenjima.

Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila ih je u njihovom domu, koji se nalazi u blizini Zavoda za odgoj i obrazovanje osoba sa smetnjama, u kojem su braća tokom školske dobi pohađala nastavu.

Pokazujući zidove sobe na kojima su okačene medalje, otac Sadik objašnjava da su one rezultat svakodnevnog rada i napornog treniranja.

Edis i Boris počeli su trenirati kao dječaci, zajedno sa svojim bratom Dejanom (32), uspješnim tuzlanskim karatistom, a kroz sport su se zbližili sa drugom djecom. Nakon što se Dejan odselio u Kanadu, gdje je zasnovao porodicu, Edis i Boris na treninge idu s ocem Sadikom.

„Bilo ljeto ili zima, mi imamo svoje ustaljene obaveze. Supruga Ljiljana ima zdravstvenih problema, pa je često vodim ljekaru, a ostalo vrijeme nas trojica nastojimo što više provoditi na igralištu, ili ljeti na Panonskim jezerima, dok u večernjim satima Edis i Boris idu na trening. Treniraju u karate klubu Sinbra, a mlađi Boris je prije nekoliko godina u Neumu položio ispit za majstora karatea. Njih dvojica raduju se svakom takmičenju. Boris nastoji uvijek biti prvi, međutim, i Edis to želi, ali nijedan se ne ljute ako rezultati nisu onakvi kakve su očekivali. Nisu kao neka druga djeca da vrište i plaču, nego prihvate rezultat onakav kakav jeste“, priča Sadik, dodajući da je, što se karatea tiče, Boris gotovo uvijek prvi na svim takmičenjima koja se održavaju na području bivše Jugoslavije.

Sadik ističe da se dešava da se nekad u polufinalu ili finalu njegovi sinovi takmiče jedan protiv drugog, a kada sudije proglase pobjednika, umjesto uobičajenog naklona i pozdrava, Edis i Boris počnu da se grle i ljube.

Njih dvojica prilično su samostalni u obavljanju svakodnevnih radnji, ali im roditelji, uz mnogo ljubavi i strpljenja, pomažu da ih obave na ispravan način.

„Dosta toga oni urade sami, a mi onda popravljamo za njima. Kada se kupaju, pomognemo im da istrljaju leđa, a oni sami saperu sapunicu. Boris ujutru napravi kafu majci i sebi ili spremi doručak. Sada sam u penziji pa uglavnom pravim doručak, a oni operu ruke i serviraju tanjire i pribor za jelo˝, objašnjava Sadik.

Iako u ranom djetinjstvu nije imao poteškoća u govoru, Edis je, pričaju njegovi roditelji, u ratu počeo mucati. Boris ne govori i sporazumijeva se rukama, izgovarajući pojedine slogove.

„La-na“, kaže nam Boris pokazujući fotografiju dvogodišnje bratične, Dejanove kćerke Lane.

„Mi i njegovi drugovi razumijemo sve šta Boris želi reći. Uglavnom nas zove da nam nešto kaže, uz pokazivanje rukama. Djeca iz ulice i drugovi već su navikli na pokrete kojima on izražava neka značenja. Inače, Boris češće izlazi, dok Edis nije baš uvijek raspoložen da ide s nama van“, navodi Sadik, dodajući da se Boris u kategoriji specijalnih sportova takmiči u svim kolektivnim i pojedinačnim sportovima, od košarke, fudbala, atletike, karatea, do stonog tenisa, a uz to je i „stručnjak za internet i računare“.

Edis nam je rekao da najviše voli karate, iako ponekad zaigra i košarku. Kada se rodio 1981. godine, njegova majka Ljiljana nije bila toliko upućena o kakvom je stanju riječ. Prisjetila se reakcija iz porodilišta kada su joj ljekari objasnili da njena beba nije potpuno zdrava, te da će biti usporeniji u mentalnom i tjelesnom razvoju u odnosu na svoje vršnjake.

„Žene oko mene počele su plakati. Ja ne plačem ali mi ništa nije bilo jasno. Kada je konzilij ljekara izašao iz sobe, pitala sam pokojnu babicu Radu ima li moje dijete ručice i noge i, pošto je i moja ujna radila u porodilištu, zamolila sam je da mi ga donese, da vidim kakvo sam dijete rodila. Kada sam ga vidjela, on je meni bio presladak. Imao je napućena usta, mali nos. Malo otvori pa zatvori oči. Gledam mu ruke i noge. Sladak kao mali medo. Tako smo ga i zvali, Edo Medo. Dijete je izgledalo sasvim ispravno. Jedino, rekli su nam da osobe sa Daunovim sindromom, što nije bolest nego stanje koje izaziva anomalija hromozoma 21, imaju preko dlana izraženu jednu crtu“, priča Ljiljana, dodajući da Boris tu crtu ima, ali da je Edis nema.

Ljiljana navodi da je okolina tokom odrastanja izvrsno prihvatila Edisa i Borisa, te da ih nikad nisu isključivali iz društva.

„Svi ih prihvataju normalno. Samo jednom, prije četiri godine, dok smo bili na moru, primijetila sam da ljudi i žene s plaže upadljivo i intenzivno gledaju u njih. Ništa ne govore, ali gledaju ih. To me jako zaboljelo. U suštini, to je ništa šta se dešava drugoj djeci i kako ljudi reagiraju kada ih vide. Mnogo loših i bolnih iskustava čula sam od drugih roditelja˝, ističe Ljiljana na kraju razgovora za AA, dodajući da njeni sinovi nisu agresivni, te da se stalno maze i ljube.