Kada pobjeđuju Hrvati, kada gube onda su Bosanci

Tenis nije moj sport. Zapravo, pitanje je da li je ijedan sport, osim košarke, moj. Vjerojatno nije, barem ne u tolikoj mjeri da bih ga suvislo mogao prokomentirati. Možda tek odbojka, kojom mi se bavila supruga, i kojom mi se bavi kćer. Recimo da sam tu suvislije pohvatao konce detalja igre. I skloniji sam, jasno, kolektivnim sportovima, onima s loptom – draža mi je suptilna interakcija sa suigračima, suparnicima, trenerima, sucima, pa čak i tribinama, od samoće na sportskom borilištu. Ono, gledaš u crtu na dnu bazena, i plivaš kilometar i pol dvadeset minuta…

No, stvarno ne mogu izdržati a da nešto sitno ne napišem o tenisu, o finalu Davis Cupa koji je prošli vikend igran u Zagrebu, i u kojem je za jednu ili dvije loptice Argentina pobijedila Hrvatsku i odnijela trofej u Buenos Aires, po prvi put nakon četiri prethodna poraza u finalima, piše Zoran Čutura za portal Al Jazeere.

Gledajući dio tog finala na telki, dio jer se ne mogu prisiliti da sjedim uz ekran satima i satima gledajući tenis, a samo odlučujući meč, onaj između Čilića i Del Potra, trajao je pet sati, sve mi je izgledalo normalno. Bilo je to finale koje je fantastična podloga za famozni citat iz filma ‘Bull Durham’: nekad dobiješ, nekad izgubiš, nekad pada kiša.

Citat se odnosi na baseball, u kojem se utakmice odgađaju kad kiši, ali smisao ste valjda shvatili. Smisao je esencija sporta. Ne možeš uvijek pobjeđivati, treba stoički prihvatiti takvu istinu. Ponekad izgubiš za jednu loptu, u slučaju finala Davis Cupa možda baš za onu loptu za koju je domaći linijski sudac mislio da je unutra, a bila je vani u Meču Čilića i Del Potra, kod vodstva Hrvatske 2-1 u mečevima, i vodstva Čilića 2-0 u setovima.

Ispratio sam to još do kraja, vidio kako Del Potro preokreće meč, ušao je čovjek u glavu suparniku, izbacio ga iz ritma sitnim podvalama, otezanjima, glumom, svađom sa sucem, a sebe je uveo u ritam, i otišao sam u noć (što bi ono Džoni Štulić rekao). Imao sam, naime, dogovor za jedan zanimljiv koncert; nizozemski bend ‘My Baby’ u Tvornici, da i to evidentiram.

Iz stana sam izašao kod 2-2 u mečevima, počinjao je peti meč finala između Karlovića i Delbonisa, ali sa saznanjem da su Argentinci puno bliže trofeju nego naši. Kvragu, nešto i ja valjda znam o toj problematici, iako tenis nije moj sport.

Gubi gotovo dobiveno i dobija gotovo izgubljeno

Momentum, kako to Amerikanci kažu, je otišao na stranu Argentine. Karlović je čekajući na meč pratio kako Čilić gubi gotovo dobiveno, a Delbonis je čekajući na meč pratio kako Del Potro dobija gotovo izgubljeno, i obojica su u takvim psihološkim stanjima samo nastavili tendencije prethodnog meča.

Tijekom koncerta saznao sam da je Karlović izgubio, i sve sam iste sekunde arhivirao. Zagrebačka Arena ugostila je najznačajniji sportski događaj otkako je sagrađena, nažalost naši tenisači nisu uspjeli kapitalizirati domaći teren. Nekad pobijediš, nekad izgubiš. Možda baš za onu šugavu lopticu koja je krivo odsuđena.

No, jutarnje sjedanje pred zaslon kompjutera pokazalo mi je kako sam ipak daleko od arhiviranja priče o finalu Davis Cupa. Domaći su portali, naime, vrištali, a puk se internetskom demokracijom istresao na sve na što se mogao istresati – na igrače, na organizatora, na političare, na gledatelje. Malo sam se, moram priznati, i zasramio mjesta na kojem sam rođen, gdje živim, i gdje ću, vjerojatno, umrijeti.

Kada izgubi onda je Bosanac

Taj je puk našao za shodno da vrijeđa ‘Bosance’, jer su Čilić i Dodig rođeni u Međugorju, taj je puk našao za shodno da vrijeđa ‘penzionera’ Karlovića, koji je sa svojih 38 godina trenutno službeno dvadeseti tenisač svijeta. Ej, dvadeseti! Čilić je, valjda, ‘Bosanac’ onda kad izgubi, a kad je osvojio US open nije bio ‘Bosanac’. Dodig, valjda, nije bio ‘Bosanac’ kad je u parovima osvojio Roland Garros.

Nikad nisam razumio tu internetsku demokraciju. A ne razumijem ni mržnju prema ljudima koji rade svoj posao najbolje što mogu, dobrovoljno igrajući za Davis Cup reprezentaciju, što bi mirne duše mogli i elegantno izbjeći jer novac zarađuju drugdje. I ne igraju oni za državu Hrvatsku, niti za one koji sjede u mraku svojih soba pred kompjuterima, igraju za sebe. Kao što bi igrali za sebe da žive u državi koja se zove, ne znam, Austrougarska monarhija, ili Podunavska federacija. Da ne spominjem ono mrsko, ili ‘mrsko’, SFRJ.

Igrali bi ljudi s istim žarom i istom željom, jer je (i) to esencija sporta – izaći na teren i dati sve što možeš tog dana. Nekad, doduše, i izgubiš makar si dao sve. Jer s druge strane postoji i suparnik koji ima isti takav pristup.

Jeste li kad probali raditi neki posao pred petnaest tisuća ljudi, kao Čilić, Dodig i Karlović proteklog vikenda? Nije lako, vjerujte mi; ja to, naime, iz osobnog iskustva znam. Probajte napisati komentar o ‘Bosancima’ i ‘penzionerima’ dok vam petnaest tisuća ljudi u pozadini urla iz petnih žila.

Urlat će čim prst približite slovu ‘b’, pa si vi mislite hoćete li dovršiti ono o ‘Bosancima’. Jeste li ikad bili dvadeseti na svijetu, kao Karlović? Ne? Naravno da niste. Zgrožen sam, apsolutno zgrožen, komentarima koje sam mazohistički pročitao.

Razlika u publici

Publika je, naravno, posebna priča. Neke tri tisuće Argentinaca su uglavnom uspijevali nadglasati dvanaest tisuća domaćih navijača. Za što postoji i logično objašnjenje – Argentinci su bili bliže terenu, Argentinci imaju određenu sportsku kulturu, Argentinci su i došli u Zagreb putujući preko pola planete baš zato da bi pokušali nadglasati domaću publiku. A domaća se publika sastojala od korporativne publike, predstavnika sponzora, koji su punili donji prsten, onaj bliže terenu, i ‘normalnog’ gledateljskog korpusa, koji je punio gornji prsten, daleko od terena.

Uvijek je kod nas raspodjela karata u ovakvim situacijama istovjetna, i ne bi bilo drugačije ni u Zadru ni u Splitu, gdje bi po ‘defaultu’, zbog temperamenta, podrška ‘Bosancima’ i ‘penzioneru’ trebala biti bučnija. Ali, ako bi i gornji dio tribina bio bučniji, onaj donji bi bio za ‘pokazati se u određeno vrijeme na određenom mjestu s besplatnim ulaznicama’ publiku.

Već sam pisao eleborate o našoj sportskoj kulturi poslije razočaravajućeg odaziva publike tijekom prošlogodišnjeg Eurobasketa, ne želim sve to ponavljati. No, sportska se kultura negdje izgubila, negdje u zakucima Lijepe naše, i ustuknula je pred nečime što tek treba dobiti ime i mjesto u povijesti. Selfi/ ajfon/ komocija/ razmaženost/ podcjenjivanje kultura, tako nešto.

I za kraj ostavljam ‘malog zelenog’, Diega Armanda Maradonu, koji je sa svojom stisnutom šakom svako malo ulazio u moj dom putem TV-a. Najbolji sportaš Argentine svih vremena došao je za Davis Cup reprezentacijom i veselio se svakom dobrom potezu i osvojenom poenu tenisača za koje navija, pokazujući nam što je to za njega sportska kultura.

Nažalost, iako je na tribinama bilo puno osoba iz javnog života Hrvatske, tijekom proteklog vikenda niti se jedna od njih ponašanjem nije mogla usporediti s Maradonom. Ako malo bolje razmislite, možda se radi o ovome: Maradona je u dvorani bio zbog argentinskih tenisača, ali su hrvatski tenisači u dvorani bili zbog osoba iz javnog života Hrvatske. Pa je i ponašanje na tribinama bilo u skladu s time.