Ivona Vidaković: Voljela bih da imam gdje trenirati fudbal svaki dan

Ivona Vidaković, petnaestogodišnjakinja iz Bratunca, iza sebe već ima nekoliko priznanja, kao što su Grand prix UNICEF-ovog filmskog festivala „Imate minut“ i osvojeno drugo mjesto na Specijalnoj olimpijadi u Los Angelesu sa fudbalskom reprezentacijom BiH, javlja Anadolu Agency.

Ivona je učenica 9. razreda Osnovne škole „Branko Radičević“ u Bratuncu, a školske obaveze joj ne padaju teško jer voli da uči.

“U školi sjedim sa mojom drugaricom Marinom, a ponekad i sa Nevenom. Od predmeta najviše volim likovno, a matematiku ne volim mnogo jer je imamo svaki dan, pa dosadi. Najviše volim da crtam jelku flomasterima i olovkom. Kad imamo slobodnog vremena u školi, moja drugarica i ja se igramo slovarice“, priča Ivona o danima koje provodi u školi.

Slobodno vrijeme voli da provodi igrajući se sa drugarima, a često joj društvo pravi i pas Lara.

“Imam cuku Laru i ona je velika maza, a ja volim životinje. Fudbal igram i sa mojom Larom, ja joj šutiram loptu, a ona trči za njom”, kaže Ivona.

No, najveća ljubav ove djevojčice je fudbal. Kao jedna od rijetkih djevojčica koje se bave ovim sportom, ostvarila je zavidne sportske rezultate. Put do Los Angelesa Ivoni nije pao teško.

“Putovali smo u Ameriku sa drugarima i drugaricama. Put je bio dug, a ja sam čak i spavala u avionu. Volim da se vozim u avionu, i ne plašim se. Čega bih se plašila kad je sa mnom nastavnica?“, priča Ivona o svom prvom putovanju avionom.

Ženska fudbalska reprezentacija BiH sa ovog takmičenja se vratila sa srebrenom medaljom. Ivona je prezadovoljna učešćem na ovom takmičenju, na kojem je stekla i mnogo novih prijatelja iz cijelog svijeta.

“Igrali smo svaki dan fudbal sa mnogo država, ekipom iz Urugvaja i Srbije… Ja sam dala osam golova i imala sam mnogo novih drugara sa kojim sam se družila i igrala fudbal po cijeli dan”, kaže mlada fudbalerka.

Ipak, po povratku sa takmičenja, Ivona nema uslove da nastavi da se bavi sportom. U Bratuncu postoji jedna nedovoljno opremljena sala, a djevojčica nema ni trenera sa kojim bi trenirala.

„Voljela bih da imam gdje da treniram svaki dan. Malo bi problem bio što ustajem u šest sati da idem u školu, ali bih ja mogla trenirati. Volim da gledam Partizan i Zvezdu, zato što navijam za Zvezdu, a želja mi je da ih gledam uživo na stadionu“, kaže ona dok pokazuje medalju sa takmičenja, gotovo u jednom dahu.

Kaže, dječaci je ponekad zamole da bude golman, ali ona to ne voli.

„Hoću i ja da trčim i da se borim za loptu i da dajem golove“, dodaje ova djevojčica.

Ivona kaže kako joj u svemu što želi najveću podršku pružaju roditelji i stariji brat.

Dok je bila manja, kaže Ivonina majka, imala jesamo muško društvo u selu u kojem je odrasla i sa njima je igrala i zavoljela fudbal.

Uprkos uspjehu njihove kćerke, porodici Vidaković ponekad je ipak veoma teško. Kažu kako često nailaze na nerazumijevanje sredine.

“U početku je bilo vrlo teško, Ivona nije bila prihvaćena ni od djece ni od nastavnika u školi. Sada je bolje, ali nije onako kako bi trebalo biti. U većim sredinama, to nije slučaj, jer djeca imaju mnogo bolje uslove za obrazovanje i bavljenje sportom”, kaže Ivonina majka Milijana.