Irma Adler za Fokus.ba: Boks je najbolji antidepresiv

Irma Balijagić Abdihodžić alias Adler, najbolja bh. bokserka, već duže od godinu u Sarajevu, sa svojim trenerom Jasminkom Jašarom vodi školu boksa, kao i fitness treninge za žene.

To je bio i logičan slijed nakon dugogodišnje uspješne bokserske karijere.

Irma je u razgovoru za Fokus.ba kazala kako su je mnogi ispitivali kada će pokrenuti svoju školu, jer bi rado trenirali kod nje, ali da u početku nije bila toliko zagrijana za tu ideju.

– Međutim, sasvim slučajno sam prolazila pored jednog poslovnog prostora na Dobrinji i ugledala natpis da se iznajmljuje sala. To se desilo poslije mog meča u Finskoj, u avgustu 2017. godine. I dok sam nazvala vlasnika sala je već bila izdata. Nakon nekog vremena sam ponovo prošla pored iste kuće i kroz glavu mi je prošlo možda se opet iznajmljuje, nazovem, kad stvarno je bilo tako. Nisam sujevjerna, ali to mi je bio znak da trebam pokrenuti nešto svoje. Isti dan sam uzela prostor, sasvim spontano, bez ikakve ideje šta ću konkretno raditi. Znam samo da ću raditi boks, te je tako krenulo, prica Irma.

Tako je počela sa fitness treninzima za žene, a poslije i sa školom boksa koja je otvorena za sve generacije.

– Sve je ispalo bolje nego što sam očekivala. Radim već godinu i četiri mjeseca i prezadovoljna sam. U školi boksa imam djecu od šest godina, do “djece” koja imaju više od 40 godina, ističe ona kroz smijeh, te dodaje da je iznenađena spoznajom koliko ljudi ustvari vole boks.

– Oni koji dođu u školu boksa znaju šta ih očekuje. Njih zanima taj sport, žele da nauče tehniku, možda da se nekad bore i idu na takmičenja. Međutim, fitness trening za žene je kombinacija treninga kondicije i snage, ali i kick boksa i boksa. Na početku je bilo nekih žena kojima nije padalo na pamet da rade boks, koje sam morala nagovarati samo da probaju, da osjete šta znači trening boksa. I desilo se iznenađenje, svakoj ženi koja je probala boks u sklopu fitness treninga, se ustvari svidjelo, tako da ga sada ćešće radimo. Boks je dobar za rekreaciju jer “radi” cijelo tijelo, a da ne govorim o tome koliko se izbaci nakupljenog stresa i negativne energije. Vidite da i mnoge slavne ličnosti danas rade boks, desila se totalna ekspanzija. Ali kad se sve uzme u obzir, sve dobrobiti ovog sporta, možda to i nije veliko iznenađenje. Nedavno sam čitala kako kod nas ljudi jako puno koriste antidepresive. Pa nema vam boljeg antidepresiva od sporta, pogotovo od boksa. “Izlupaš” se na vreći, fokuserima, ne treba ti nikakav antidepresiv, niti apoteka.

Iako nema više vremena kao prije za profesionalne mečeve, uz porodične obaveze i školu koju vodi, kaže kako još uvijek nije “okačila rukavice o klin”.

– Ne mogu reći da sam još završila s boksom. Mnogi kažu da mi je vrijeme za “penziju”, ali svi koji prate ovaj sport imaju priliku da vide koliko ima boraca koji boksuju i poslije 40. godine. Možda za neki drugi sport to jesu godine kada su sportisti “prestari”, ali za boks dobna granica nije toliko bitna jer je važna izdržljivost. Što si stariji, to si bolji. Naravno, nisi u punoj snazi kao u svojim dvadesetim godinama, ali boksom se možeš dugo baviti ako si uspješan, ako imaš neki rezultat iza sebe, te, naravno, ako treniraš svakodnevno, kaže ova 37-godišnja Sarajka koja je u profesionalnoj bokserskoj karijeri osvojila tri svjetske titule.

U decembru prošle godine radila je posljednji meč, a ponude za nove borbe još uvijek stižu.

– Uz sve obaveze koje imam, uz svoje treninge, školu boksa, porodicu, bilo bi mi naporno da još radim mečeve. U situaciji sam da većinu tih ponuda moram odbiti. Vidjet ćemo da li ću ponovo stati u ring ili ću se zaustaviti na ovome što sam do sada postigla, vrijeme će pokazati, ističe Adler.

Nažalost, kaže ona, boks je danas postao čista “komercijala”.

– Boksuju najviše oni koji imaju dobre sponzore, odnosno, novac. I izgubila se ta vrijednost. Ali i to je nekako normalan slijed i profi boks je poznat po tome da “pravi” pare. I ako imaš više para, više ćeš mečeva raditi. To je nekako i bio moj problem u cijeloj karijeri. Nisam imala jake, ni stalne sponzore. Da sam uvijek imala neke sponzore koji su me pratili, to bi bila druga priča jer bih mogla organizovati mečeve. Svaku titulu koju sam osvojila praktično sam izgubila jer nisam mogla da je branim zbog nedostatka novca za organizaciju meča, rekla je Adler, te navela primjer koliku prednost imaju domaći takmičari u današnjem boksu.

– Kad sam izgubila borbu za WBC titulu u decembru 2017. godine, moje mišljenje, ali i mišljenje većine koja je gledala meč, da ako nisam pobijedila, onda je bilo barem neriješeno, ali su mojoj protivnici dodijelili pobjedu. I to je nešto što se stalno dešava, da ako si bolja tokom cijelog meča, a nisi knock-outom riješila meč, domaća takmičarka će, uglavnom, pobijediti. Puno novaca je u igri.

Naša bokserka je do sada radila borbe za sve najjače i najpriznatije svjetske titule.

– Uvijek kažem, ako želite da vidite kakav je neko bokser, samo provjerite s kim je radio mečeve, i s kim je taj njegov protivnik radio mečeve. Nije isto reći, eto dolazi nam Irma, ima recimo 10 pobjeda i 10 poraza. Morate vidjeti od koga ona ima 10 poraza i kako je te mećeve izgubila, knock-outom ili na poene u drugoj zemlji.

Priznaje da je sve izgubilo čar jer je dugo godina u boksu i mnogo puta je bila razočarana ishodima.

– Sve sam to prošla, puno puta sam bila razočarana, povrijeđena, ljuta. Koliko god to pokušavala da potisnem, da kažem “ma nije bitno”, ispostavi se da mi je bitno. Jer ja sam pravi borac, sportista, puno treniram i nepravda me boli. Druga bi bila stvar da se ja bavim boksom samo iz razloga da zaradim neke pare, da se foliram, reklamiram… Ali ja nisam taj tip. I dugo mi je trebalo da prihvatim da u ovom sportu tako stvari funkcionišu, priča Irma koja je prokomentarisala i svoj posljednji meč u decembru prošle godine.

– Bila sam bez riječi. Očekivala sam pobjedu, pogotovo jer nije bila borba za titulu. A zanimljivo je da je taj meč bodovao samo domaći sudija koji je bio s nama u ringu i koji kad je vidio da sam puno bolja, stalno me nešto opominjao, kao i mog trenera. Na kraju, Vissia Trovato kojoj je dodijeljena pobjeda, na društvenim mrežama se izvinjavala svojim fanovima zbog svoje loše borbe. Sve je jasno, ako neko prizna da nije dobro radio i ima potrebu da se izvinjava, da se ne osjeća kao pobjednik. Ali eto ona je pobijedila, s tim da joj je valjda proradila savjest pa se izvinjavala javno, što nije slučaj sa svima, kaže Irma, te dodaje da bi je za novi meč mogla motivisati samo njena velika želja za borbom.

– Ja i dalje treniram dva puta dnevno, kao što sam uvijek i trenirala kad sam bila u punoj snazi, uz dodatne treninge u školi boksa i fitnessa sa ženama. Do sada sam sigurno pet puta rekla kako se više neću boriti, pa sam opet imala nekoliko mečeva, kaže Irma Adler.

Najdraži meč

– Najdraži meč bio mi je sa Jeannine Garside  17. decembra 2008. godine, za WIBA titulu, jednu od najjačih titula u ženskom boksu. Razlog je to što je meč bio u Sarajevu i što sam ga radila protiv cure koja je u to vrijeme bila jedna od najboljih na svijetu. Hvala Bogu pa u tom trenutku nisam bila toga toliko svjesna, bila sam na početku profi karijere. Bila je to odlična borba, i danas se može pogledati na Youtubeu. Ali kako to kod nas ide, poslije meča, ljudi koji su bili oko mene, takozvani moji prijatelji, ubijedili su me da sam nezasluženo pobijedila. Medutim, na stranicama Boxrec i WBAN, naša borba bila je proglašena najboljom. Kasnije su se ti neki isti ljudi, koji su govorili da nisam bila bolja, izvinjavali kad su pregledali snimak. Trebalo mi je vremena, pošto sam bila “ubijena u pojam”, da i sama pregledam meč i shvatila sam da sam stvarno pobijedila. Meč je bio dosta izjednačen, ona je bila iskusnija, “prljavija”, da tako kažem, bezobraznija… Da smo bili kod nje, vjerovatno bi ona pobijedila, ali meč je bio u Sarajevu i ja sam osvojila titulu. Kasnije su mi mnogi ljudi iz svijeta boksa, kako sam puno putovala po svijetu, čestitali na toj borbi. Shvatila sam da mi je to bitnije i relevantnije, od komentara nekakvih takozvanih prijatelja.

Sin Noah

Irma je majka dječaka koji ima dvije godine i devet mjeseci.

– Voljela bih da Noah bude u sportu zbog svog zdravlja, psihičkog i fizičkog. Da li će se baviti ikada nečim profesionalno, stvarno ne znam, ali vidi se već da je jako sposoban. Naravno da mi je bitno da se obrazuje i uči strane jezike, ali u svakom slučaju ce sport biti sastavni dio njegovog života. Šta će on izabrati, nemam pojma, ali osnove boksa će sigurno znati, jer to danas svakome treba. Nadam se da ću moći da ga usmjerim, jer sam 20 godina radila s tuđom djecom, valjda ću znati i sa svojim.