Dževad Poturak: Padao jesam, ali ostajao ležati nikad nisam

U improviziranoj sali u sarajevskom naselju Stup Dževad Poturak priprema se za naredni meč. Udarci njegovih pesnica u vreću odzvanjali su prostorijom. Najuspješniji bh. kick bokser brusio je formu uoči novog okršaja koji će imati na istoku Evrope.

U litvanskom gradu Viljnusu 16. novembra sudarit će se s Wieslawom Kwasnievskim, zvanim “Terminator”. Bit će to 92. po redu Poturkova borba u sportu kojem je puno dao.

“Ovo je jako brutalan sport. Teško je slušati kada rukavica razara lice protivniku. Moji rivali nikada nisu znali moje tajno oružje, ja sam uvijek spremao neku taktiku, nešto posebno. Tako će biti i ovaj put, 16. novembra, jer želim pobijediti ovog kolosa od dva metra i 135 kilogama”, počinje priču za Al Jazeeru 42-godišnji borac, nakon Mirka Filipovića, po mnogima, najbolji K-1 borac u regiji.

Iako je zakoračio u peto desetljeće, Poturak ne posustaje. Još je motiviran za borbu dok pregleda svoje izranjavane ruke.

“Bilo je puno teških mečeva. Iza mene je osam teških operacija: bicepsa, šake, oka, nosa u tri navrata, rebara… Imam otprilike 200 šavova na svom tijelu, a to nije malo. Meni je borba u krvi. Jednostavno, to je u mojim venama. Ja sam takav rođen, to je taj adrenalin, koji ne mogu nigdje drugo pronaći. To je moja hrana”, govori dok uzima peškir i briše znoj i sukrvicu sa lica.

“Nikad nisam razmišljao da se prestanem boriti. Bio je jedan kraći prekid, prije sedam godina, kada sam doživio povredu, imao sam probleme sa zdravljem. U dogovoru s doktorima, morao sam napraviti polugodišnju pauzu. Rekao sam da je kraj, prestao sam trenirati, ali sam se opet vratio u ring. Dan danas treniram i borim se.”

Bilo da je u ringu ili pored, Dževad uživa. Kaže da je to njegov način života. Borba mu je u krvi.

“Opasnost? Prevelika je, sigurno. Svaki udarac može napraviti veliku štetu. Bilo je i smrtnih slučajeva u ringu. Od siline udarca i naboja borci umiru. Moja porodica je teško preživljavala moje mečeve, zapravo cijelu moju karijeru. Ali, dan-danas svi su uz mene, moji najbliži, supruga, djeca, brat, otac, majka… Prate moju karijeru i potajno se nadaju da ću se prestati boriti i posvetiti se trenerskom poslu. Međutim, načekat će se još malo”, govori kroz osmijeh, dok bandažira ruke za još jednu seriju udaraca.

U njemu proključa sve kada krene iz svlačionice prema ringu i kada spiker izgovori “Dževad Poturak, Bh. machine”. Ovo je znak da počinje bitka. Osjeća se važnim, kaže da ga ring ispunjava, čini ga zadovoljnim i sretnim.

“Veoma često uđem nasmijan u ring, kao da sam krenuo na ručak ili na kafu.”

Priča o tome kako se osjeća prije ulaska u ring. U kakvom je stanju njegovo tijelo, kako pobjeđuje strah i da li razmišlja o najgorem.

“Činjenica je da je potrebna velika hrabrost kad kreneš u ring. Ne može to svako sebi priuštiti. U svaki meč ulazim maksimalno spreman mentalno, a fizički kako-kad, kako mi uvjeti dozvole. Mnogi me pitaju: ‘Zašto ulaziš u ring nespreman, mogao si se bolje spremiti?’ Međutim, ne znaju pozadinu svega toga, šta se dešavalo uoči borbe, kakve sam probleme imao, kako sam uopće došao u priliku da se borim. Poznato je, ipak, da sam jako tvrdoglav i da ono što zacrtam, to moram i ostvariti.”

Prvi put je zadao i primio udarce prije 32 godine. Roditelji su ga upisali na karate i tako je počela njegova priča.
“Uvijek sam maštao da budem neko, da nisam običan. Želio sam napraviti neki iskorak, da me se ljudi sjećaju po dobrim stvarima. Izabrao sam sport, ali u mom slučaju prije bi se reklo da je sport izabrao mene. Otac me je odveo na prve časove karatea i ostao sam zauvijek u borilačkim sportovima. Neko će kazati da nisam imao neku karijeru, ali ja smatram da jesam i da sam uspio u sportu.”

Ističe da je zastavu Bosne i Hercegovine nosio na svim kontinentima, da je poznat širom svijeta. Probijao se hrabro, prihvatajući sve izazove, ne birajući protivnike. Priznaje da je kasno postao profesionalac, tek u 28 godini.

“Protiv Melvina Manhoefa u Holandiji odradio sam prvi meč na velikoj sceni. To je posebna priča. Stavili smo kartu Evrope pred sebe i tražili put do Holandije, u golfu ‘trojci’ Adnan Redžović i ja. Krenuli smo iz Sarajeva, preko Zagreba, Ljubljane, Beča, Kolna… stigli u Aalkmar. Namučili smo se, umorili se kao životinje, lutali po evropskim cestama. Taj put je trajao nekoliko dana. Smjestili su nas u neke barake. Bio je to težak meč, ali sam uspio nokautirati Manhoefa, koji je u to vrijeme bio veliko ime u svijetu K-1. Ta pobjeda mi je otvorila mnoga vrata.”

Kako bi stekao status i izgradio ime na međunarodnoj sceni, Poturak je prihvatao ponude za mečeve i kada nije bio potpuno spreman.

“Dešavalo se da me, naprimjer, pozovu u četvrtak i ponude borbu u subotu. Zahvaljujući činjenici da sam bio u stalnom trenažnom procesu, prihvatao sam pozive i pobjeđivao. Onda je sam dobijao pozive dan uoči meča, opet bih prihvatio i pobijedio. Jednom se desilo da me pozovu na dan meča, ovdje, u Bosni i Hercegovini. Kažu mi da je otkazao borac i pitaju hoću li ja. Nisam odbio, došao sam i pobijedio. Nikad nisam odbijao borbu. Nisam taktizirao, jednostavno sam volio da se borim. Bio sam nepobjediv, sve dok mi razni lobiji u ovome sportu nisu počeli ‘lomiti leđa’. Kad nisu mogli od mene dobiti što su željeli, onda su mi uzimali pobjede na bodove. Niko me nije nokautirao. Padao jesam, ali nisam ostajao ležati, da mi se broji… Imao sam mnogo poraza i u Rumuniji, Hrvatskoj, Belgiji, Rusiji… Stvarno je bilo tužno to što sam prolazio. Mene je publika voljela na svim stranama svijeta, tražili su da se borim na turnirima. To je bio problem nekim promotorima. Kad bi me stavili na plakat, znali bi da će ljudi doći da me gledaju, to mogu posvjedočiti ljudi koji su bili uz mene, treneri Safet Kapo, Jasmin Erović, moj brat Dženan Poturak, moj prijatelj Adnan Redžović, ekipa koja je cijelu karijeru bila uz mene. Ostavio sam dubok trag u ovom sportu. Ali, još ne odustajem, ima u meni još snage.”

Zbog sporta je ostavio posao koji je volio. Bio je pripadnik Specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova entiteta Federacija Bosne i Hercegovine. Bio je priznat u svojoj jedinici. Ne kaje se što je odabrao borbu u ringu.

“Teško mi je što svoju porodicu stavljam u iskušenja, što strahuju zbog mene. Često se budim tokom noći, kada osjetim adrenalin. Preživljavam borbu, čujem gong u pozadini, osjetim publiku… Zapitam se tada jesam li u ringu ili u krevetu. Posljedica je to konstantnih borbi. Ljutim se, jako se ljutim na ljude koji me zaustave i pitaju: ‘Zar si ti još uvijek u ringu, zar se boriš i dalje?’ Zar tim ljudima smeta što se borim, što predstavljam svoju zemlju? Ne razumijem. Svi ti “google eksperti”, koji ne znaju ništa o borilačkim sportovima, koji su pogledali poneki meč na televiziji, uzmu sebi za pravo da me pitaju zašto se borim, zar mi nije dosta… Iza mene je 91 profesionalna borba i 55 pobjeda. Poraze sam sam doživljavao uglavnom zbog toga što sam ostao bez promotora, kada više nisam više imao jaka leđa.”

Borilački sportovi u Bosni i Hercegovini nemaju tretman kakav zaslužuju, smatra Portukak i dodaje da mu je krivo što su neki mediji minimizirali njegove rezultate.

“Moji mečevi nisu se pratili kako je trebalo da se prate, kako sam zasluživao. Našoj djeci trebaju uzori, a ja sam ko je mogao biti uzor mladima. Nisam kriminalac, nisam kabadahija, vodim skroman, porodičan život, a s druge strane sam ratnik, koji svakome želi pomoći. Zbog tog mog odnosa, mene ljudi i danas zovu i nude mi borbe. Stvarno su mi vrata otvorena, bilo gdje na svijetu. Uvijek sam bio zahvalan dragom Bogu. Vjerujem u sudbinu i vjerujem da se ništa ne može desiti bez Božijeg određenja. Želio sam biti uspješan sportista, dragi Bog mi je otvorio vrata. Dragi Bog mi je dao dovoljno prilika da u životu postanem neko, da budem priznat i da mogu pomoći mladim momcima da naprave nešto u karijeri. Iako je ovo neko novo vrijeme, gdje mladi vole lajkove na Facebooku. Moj dječački san je ostvaren i ja ga i dalje živim. Iza mene su samo krv, suze, pobjede i porazi. Nikad mi nije bio problem da izgubim pošteno, ali su me krađe užasavale.”

U njegovom sportu nikada nije bilo previše novca. Za Dževada to i nije toliko važno.

“Novac nije mjerilo. Imam dovoljno novca za normalan život i sretan sam što mi porodica ne oskudijeva ni u čemu. Imamo normalan ritam života. Možemo sebi priuštiti normalan, kvalitetan ručak i možemo počastiti svoje prijatelje. Cijeli moj život posvetio sam ovom gradu i državi. Volim nastupati pod zastavom Bosne i Hercegovine. Volim svoju zemlju. Ratna dešavanja sam proveo u Sarajevu, bio sam maloljetan, ali sam maštao da nosim zastavu Bosne i Hercegovine na takmičenjima. Mnogo ljudi me potcjenjuje, ali ja znam šta sam uradio. Bio sam u Americi, Kini, Japanu, Južnoj Koreji, obišao sam cijelu Evropu, nastupao na turnirima… U mnogo borbi sam pobijedio, a gdje nisam slavio, uglavnom sam brutalno pokraden. Nisu nas priznavali, nisu ni mene cijenili, pa sam se morao više dokazivati.”