Brčaninović: Neću igrati za reprezentaciju dok je Lojo selektor

Nakon što je iz Košarkaškog saveza BiH saopćeno da je Melisa Brčaninović, igračica španske Gernike, odbila poziv na okupljanje reprezentacije BiH, na društvenim mrežama se oglasila i mlada košarkašica.

Brčaninović je na Facebooku pojasnila je zašto neće biti dio bh. tima, a njen post prenosimo u cijelosti:

Nikada se nisam željela naći u ovakvoj situaciji, ali se u životu većinom desi ono što najmanje želimo.
Kao što su mnogi vidjeli objavljen je spisak igračica za predstojeće kvalifikacije za Europsko prvenstvo 2023. godine. U toj objavi posebno je naglašeno, kako ja “ne želim igrati za reprezentaciju“, ali bez navedenog razloga.
Nisam željela da se javno eksponiram i objašnjavam moj nedolazak, smatrajući da će savez drugačije reagovati, jer su upoznati sa svim dešavanjima iz prošlosti. Međutim poslije navedene objave odlučila sam iznijeti svoju odluku javno, kao i nekoliko razloga koji su me nažalost doveli do ove odluke.

Često zaboravimo da su sportisti, prije svega ljudi kao i svi ostali, a onda tek sportisti. Koristim ovu priliku da iznesem svoju strane priče, ne kako bih svoju odluku opravdala ili tražila podršku, nego zaštitila svoju porodicu i sebe.

Tačno je da sam obavijestila savez o svojoj odluci i nedolasku u reprezentaciju u narednom periodu, ali u tom dopisu je naveden i razlog. Također sam dala mogućnost da svi budemo zaštićeni, kako upravo ne bi došlo do ove neugodne situacije u kojoj se trenutno nalazimo.

Međutim sve je to palo u vodu onoga trenutka, kada odgovor od strane saveza ne dobijam, nego sam obaviještena kao i svi ostali ljubitelji naše reprezentacije putem društvenih mreža. Tako da sam prinuđena lično iznijeti razloge mog otkazivanja reprezentacije.

Ova odluka je vezana i za godine unazad, gdje sam kroz mlađe selekcije morala istrpiti i prešutiti mnogo ružnih situacija iz razloga što sam kćerka Mare Lakić. Mnogi su sumnjali već na to, ali to nikada nisam iznosila ili potvrdila u javnosti. Ipak sam prelazila preko svega toga, odazivala se pozivima, igrala i borila za reprezentaciju. Ne želim da se mnogo osvrćem na protekli period u mlađim selekcijama, ali torturu koju sam proživljavala u mlađim selekcijama se nažalost nastavila i u seniroskoj reprezentaciji.

Cjelokupna situacija dolazi do izražaja kada se nisam našla na spisku selektora prvog ciklusa kvalifikacija u novembru 2019. godine za EP, što mi nije bilo jasno. Tada sam igrala najbolju talijansku ligu i bila jedna od najboljih igračica tog prvenstva. Posebnu nesuglasicu mi stvaraju, kada iz saveza izlaze izjave kako je talijanska liga jedna od najboljih liga Starog kontinenta i da bi reprezentativke trebale ići tamo igrati. No reprezentativka koja igra tamo, ne dobija poziv u reprezentaciju. Tada naslov nije glasio Melisa Brčaninović nije pozvana.. Prihvatila sam odluku selektora i odbijala sam sve novinare koji su me upitali za izjavu na tu temu. Godinu dana kasnije drugi ciklus kvalifikacija, ponovo se moje ime ne nalazi na spisku igračica. U tom periodu sam bila u Tuzli, jer sam imala pauzu u klubu. Tri dana prije okupljanja se vraćam u Belgiju zbog klupskih obaveza, a dva dana prije okupljanja sam telefonski kontaktirana od generalnog sekretara Amera Čolana. U tom telefonskom pozivu mi je rečeno da sve što se dešavalo u prošlosti trebam zaboraviti i da ja trebam biti dio reprezentacije. Dolazim na okupljanje, gdje prvi razgovor obavljam sa generalnim sekretarom i gdje na moju inicijativu tražim razgovor sa selektorom. Tom razgovoru su prisustvovali selektor, generalni sekretar i tim menadžer naše reprezentacije. U razgovoru sa njima, spominjale su se mnoga dešavanja iz prošlosti, ali na kraju se sve vraćalo i svodilo da je ipak moja mama Mara Lakić , zbog toga je sve normalno i uredu što sam proživljavala. Iskreno nisam ni očekivala da će se navesti drugi razlog. Međutim na moje pitanje zašto nisam bila pozvana u prethodnom ciklusu, dobijam nevjerovatan odgovor koji je glasio “šta si očekivala i ti biraš na koje ćeš okupljanje doći“.

Nije mi bilo jasno, tako da sam upitala o kojem se to okupljanju radi. Bila je riječ o okupljanju koje je reperezentacija imala na ljeto 2019. godine, pripremno okupljanje, bez kvalifikacija, EP ili nekog drugog natjecanja. Tom okupljanju sam trebala prisustvovati bio mi je čak spakovan kofer, ali noć prije okupljanja saznajem da mi je tata u bolnici i to u Njemačkoj. Nepoznavajući u kakvom je stanju, niti šta mu se desilo, jer je prije toga uvijek bio zdrav, kontaktirala sam Natašu Bašović (izvršni sekretar reprezentacije), preko koje sam uvijek dobijala pozive, potvrđivala dolazak ili bilo šta drugo vezano za reprezentaciju. Informisala sam je da sam nažalost spriječena doći na okupljanje zbog nastale situacije, jer želim biti sa tatom i letim sutra za Njemačku. Isto ovo ponavljam na tom razgovoru, ali ono što ću čuti će me šokirati i dovesti na kraju do plakanja. Rečeno mi je kako to nije istina, da sam ja to iskoristila samo kako ne bih došla na okupljanje, a da sam se zapravo nalazila u Tuzli. Kako bi Vi reagovali na mom mjestu?

Ja “stavljam“ svoju porodicu po strani i ostajem na okupljanju, kao da se ništa nije dogodilo, jer ipak je to “normalno“ da se meni dešava ja sam ipak Marina kćerka. Sljedeće okupljanje u februaru, historijske kvalifikacije za našu reprezentaciju. Ovaj put sam na spisku selektora, nažalost naše glavne igračice su bile spriječene zbog povreda, ali otvara se i prilika za druge igračice da iskoriste svoju šansu. Međutim osjećam da se meni ta prilika uskraćuje, ali ipak ne želim to da mislim. Historijska utakmica za našu domovinu, kada značajniju priliku za igru dobijam u drugom poluvremenu, koju koristim i uz pomoć ostalih igračica ostvarujemo historijski uspjeh za našu domovinu. Sljedeću utakmicu počinjem u prvoj postavi, dobijam više slobode, te počinjem misliti možda su me ipak počeli gledati kao Melisu Brčaninović. Ipak je reprezentacija i njen uspjeh na prvom mjestu, a ne da se zbog nečijih nesuglasica dovodi to u pitanje.

Ljeto 2021. godine, historijsko ljeto za našu reprezentaciju. Novo iskustvo za sve nas, nadala sam se najljepšem ljetu svoje košarkaške karijere, ali nažalost se historija za mene ponavlja, opet se sve vraća na staro i gledam se kao Marina kćerka. U par navrata htjela sam da napustim pripreme reprezentacije, ali sam opet reprezentaciju stavila prije sebe. Nisam željela izazivati skandal, nego sam trpila, šutila i nadala se da će se ipak nešto promijeniti. Nažalost uzalud.

Poslije EP razmišljala sam da li nastaviti trpiti, ipak sam navikla na to, a ostvario se historijski uspjeh, reprezentacija igra i kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Međutim ono što sam ja proživljavala, ne može niko da shvati, ni da pomisli kroz šta sam prolazila, a teško može i da razumije, jer se nije našao u toj situaciji. Čak i moji najbliži nisu upućeni u sve, kako se ne bi dodatno brinuli ili gdje bi se moja mama osjećala krivcem, jer mi je mama.

Mnoge neprospavane i preplakane noći, dovele su me da sumnjam u samu sebe, gdje razmišljam prestati raditi ono što najviše volim – igrati košarku. Sve uzburkane misli, kako bih izbjegla ovu trenutnu situaciju.
Zbog nečijih nesuglasica, nesporazuma, na kraju sam ja najviše ispaštala, zato ovaj put mislilm na sebe, a ne na druge. Komentari i osuđivanja drugih ljudi, ovaj put ostavljam iza sebe.

Kada te neko optuži da lažiraš očevu bolest, da ne bi došla na pripreme svoje reprezentacije, kako da se nadaš da će se nešto promijeniti na bolje? Možda je to nekome opet “normalno“, ali meni više nije.

U dopisu Košarkaškom savezu BiH tražila sam samo da prihvate moju odluku, kako ništa ovo ne bi izlazilo u javnost, te se nastavila sva pozitivna priča o ženskoj košarkaškoj reprezentaciji. Poznavajući svu ovu priču, ipak su pustili da sve ide preko mojih leđa.

Ne želim da imam nesuglasice sa savezom, niti želim komentarisati nečiji izbor ili rad.

Kao što sam i u dopisu napisala, čast i privilegija je igrati za svoju reprezentaciju, ali zbog dešavanja u prošlosti se ne želim odazivati reprezentaciji dok je Goran Lojo selektor.

Ovu odluku smatram najboljom za svoje mentalno zdravlje, a onda tek za svoju košarkašku karijeru, jer odavno ovo nema nikakve veze sa košarkom.

Nadam se da ću opet nekada obući omiljeni dres naše voljene domovine Bosne i Hercegovine, a reprezentaciji želim mnogo uspjeha i dobrih rezultata!
Sa ovim mojim obraćanjem želim završiti svu polemiku oko toga što se ne želim odazvati pozivu selektora i staviti tačku na sve.