Savo Kovačević
Banjalučanin prošao kroz cilj najzahtjevnijeg triatlona i postao “Ironman”
Bez obzira na teške fizičke pripreme Savo Kovačević kaže da bi bez podrške porodice sve bilo uzalud.
Banjalučanin Savo Kovačević (43), diplomirani ekonomista, proteklog vikenda u Copenhagenu postao je “Ironman” kada je u triatlonu isplivao 3,8 kilometara, vozio bicikl 180 kilometara i trčao 42 kilometra, a sve to za 11 časova i 35 minuta.
Kovačević se od mladosti bavi sportom, trenirao karate 15 godina, nakon čega je počeo sa rekreativnim trčanjem, trčao polumaratone i maratone, a poslije čega je kao sljedeći izazov vidio triatlon. Shvatio je da se na olimpijskim, kraćim distancama takmiče uglavnom mlađi sportisti, i otkrio da je za njegovu dob prikladnije takmičenje “Polu-Ironman” i “Ironman”. Sa treninzima je krenuo prije dvije i po godine, a u svijet triatlon uveo ga je trener Damir Mesec sa kojim i danas radi.
“Najzahtjevniji sport i najzahtjevnija disciplina u sportu to je Ironman”, rekao je Kovačević i dodao da je za sve kilometre tokom trke profesionalcima potrebno oko osam sati, dok je vremensko ograničenje za sve takmičare 16 sati.
Tehniku plivanja usavršava sa trenerom Miodragom Čekom u plivačkom klubu “Olymp”, jer kako kaže iako “svi znamo plivati” za tehniku je potreban profesionalni trener koji će iskorigovati sportistu da što ekonomičnije troši energiju i što svježiji dođe do bicikla, a poslije vožnje bicikla ode na trčanje. Prije dvije godine prvi put je u Austrijskom Sankt Poltenu završio poludistancu “Ironmena”, a uslijedila su još četiri takmičenja, nakon čega se odlučio na punu distancu.
“Morate se fizički spremiti, tu su treninzi u toku sedmice tri do pet sati, a vikendom zavisno od faze treninga četiri do osam sati”, naglasio je Kovačević.
Ipak, bez obzira na teške fizičke pripreme Savo Kovačević kaže da bi bez podrške porodice sve bilo uzalud. Najviše je zahvalan supruzi koja preuzima mnogo obaveza oko njihovih troje djece i iako se ponekad naljuti, veoma je tolerantna. Posebna čar ovih takmičenja za njega je što na njih odlazi sa porodicom, pa nekoliko dana prije i poslije same trke obilaze gradove u kojima su takmičenja organizovana.
“Kad odradite poludistancu, cilj je da idete na punu, i sad kada ste odradili punu, idete korak dalje, da skraćujete vrijeme, da vam trka što kraće traje odnosno ispod deset sati”, ispričao je Kovačević ekipi Anadolu Agency (AA) po povratku iz Copenhagena gdje je ostvario svoj prvi i glavni cilj – da završi “Ironman” triatlon.
Prema njegovim riječima mnogo toga je potrebno da bi se ovaj triatlon uspješno završio.
“Najteža i najzahtjevnija disciplina je biciklizam. Tu zavisno od konfiguracije terena – može vam biti kraća distanca koja ima puno brda da vas puno potroši, da napravite kikseve, jako je bitna u tih 180 kilometara ishrana, korištenje suplemenata u toku trke. Svaki sat morate potrošiti minimalno 300 kalorija koje unosite energetskim gelovima, banane, energetske čokoladice i morate potrošiti po jedan bidon izotoničkog napitka”, kazao je Kovačević.
U slučaju greške i lošeg rasporeda snage moguće je da se takmičari preforsiraju zbog čega moraju odustati od trke.
“Čitavu trku morate jako precizno isplanirati do detalja što se tiče kojom brzinom idete, koliko snage trošite, koliko ćete unijeti kalorija, kakvo je vrijeme, da li je previše vruće pa morate unositi dodatne tekućine, dodatne soli…”, rekao je Kovačević i dodaje da za dobar plan najvažnija mapa trke koju dobijaju prijavljeni takmičari.
Prema informacijama kojima raspolaže u Bosni i Hercegovini postoji još desetak sportista koji su uspjeli završiti puni “Ironman” distancu, a oko 50 onih koji su ostvarili uspjeh na poludistanci. Za razliku od zemalja iz okruženja i svijeta, u BiH se jako teško ovim sportom baviti profesionalno odnosno živjeti od toga. Glavni cilj u profesionalnom bavljenju “Ironman” triatlonom je finale koje se u oktobru održava na Havajima i predstavlja svojevrsno svjetsko prvenstvo na kojem posljednjih nekoliko godina dominiraju Nijemci.
“Sam ‘Ironman’ triatlon je jako skup sport, morate imate veliki broj treninga, trebaju vam uslovi, treba vam bazen, opremu, pliva se u neoprenskom odjelu. Morate imati kvalitetno neoprensko odijelo jer ako su negdje niske temperature može se desiti da se pothladite. Temperatura se može kretati od 12, zadnja trka je bila 18 stepeni i ako su visoke temperature onda ne plivate u odjelu, imate specijalne naočale za takve trke. Morate imati bicikl, nema ograničenja, ali ako hoćete da dobro odradite trku morate imati triatlonski bicikl”, govorio je Kovačević.
Osim bicikla potrebni su i dodaci koji omogućavaju takmičarima da mjere i evidentiraju i analiziraju svoje treninge. Uz to, za trčanje su potrebne dobre patike, a pored te opreme i dobar sat sa puls metrom. Osim opreme potrebna je i suplementacija, kvalitetna ishrana, pa tek onda putovanje i i same trke.
Uz finansijsko potrebno je i društveno odricanje jer su glavni treninzi tokom vikenda, dok drugi odmaraju i provode vrijeme s porodicom ili u gradu. A kada krene takmičenje nije mnogo lakše.
“Kad krenete u to i kad počnete razmišljati da vam za to treba čitav dan, da krenete ujutro od 7 do naveče do 7 sati – čini vam se da kraja nikad nema. Sto puta postavite si pitanje šta mi je ovo trebalo, treba li mi. Kada krenete u to morate promijeniti sve svoje navike i čitav život zanemariti”, kontstatovao je Kovačević.
S vremenom što su takmičari bliži cilju to im lakše padaju naporni treninzi, a zadovoljstvo javlja kada nakon šestočasovnog treninga ne osjećaju umor. Pred trku se javlja nervoza i trema, ali i to prođe pred samu trku kada vidite i po 3.000 drugih takmičara, različite dobi i profila iza kojih su sati i dani treninga, hiljade kilometara na biciklu, u bazenu, na trčanju.
“Na kraju kad prođete kroz cilj osjetite zadovoljstvo i srećni ste”, rekao je Kovačević i pojasnio da brzo polije toga počinje analiziranje “šta ste dobro uradili, šta ste mogli bolje i šta sljedeći put trebate popraviti”.