Amel Tuka: Sve što budem više imao, sve ću više davati drugima

Prije nego što je istrčao osvojio bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Pekingu, Amel Tuka (24) bio je rekorder BiH i Balkana. No, malo je ko pisao o tome.

Sada svi pričaju Amelu…

– Amel je bio i prije tu, samo što to niko, nažalost, nije pratio. Čini se da treba osvojiti olimpijsku ili zlatnu medalju da bi se pažnja privukla. Lično, nikada nisam volio da zivkam nekoga da piše o meni, radio sam i šutio. Slušao sam komentare: Šta će mu atletika? Šta ima od toga? Neka se posveti fakultetu. Nema od njega ništa, zna se ko je u toj disciplini najbolji, ko su najveći… Ali, hvala Bogu, pa me stvorio ovakvog, da me sve to hranilo i hrabrilo još više.

Moja osobina je strpljivost. Čekao sam ovo, i kada sam dočekao, s osmijehom prolazim pored takvih ljudi. Danas ih još srdačnije pozdravljam, da im se zahvalim za uspjeh, jer su i oni zaslužni za njega, budući da su mi davali nevjerovatan motiv, kazao je Amel u intervjuu za magazin Azra.

Na pitanje zašto je je zavolio atletiku, Amel je kazao:

– Ništa nije slučajno. Od sedmog razreda sam trenirao karate, i bio sam uspješan u tome, nekoliko puta i prvak države, ali nije to bilo ništa posebno, znate kakav status ima karate sport. Međutim, taj sport mi je dobro došao, jer sam se pravilno razvijao, istezao mišiće, sada nemam povreda, sve se formiralo kako treba. Od karatea mi je, vjerovatno, ostala ta želja za borbom, ne predajem se do zadnjeg trena. Moja trka ne završava na liniji već dva koraka iza linije.

Bio sam treći srednje kada sam na nagovor profesorice na Malim olimpijskim igrama trčao za svoju Srednju tehničku školu Kemal Kapetanović. Prvo smo trčali u Kaknju na tamošnjem stadionu Mladosti, gdje sam pobijedio u trci na 400 metara. Volio sam trčati, uzor mi je bio Jerremy Woriner, slavni američki 400-metraš. Volio sam ga, jer mi je tako lagano trčao. Njemu sam se kao dijete najviše divio. Nakon ovoga smo otišli na kantonalno takmičenje, koje je održano u Zenici.

Prvi put sam tada kročio na atletski stadion, budući da ga u Kaknju nije bilo. Takmičio sam se u običnim patikama, nisam imao sprinterice, nisam ni znao šta su, samo sam ih gledao na TV-u. Trčao sam 400 metara za svoju školu i pobijedio. Tada sam privukao pažnju trenera Halida Sedića, koji mi je prišao i pitao me imam li želju da treniram. Pristao sam, sjećam se 1. januara 2009. godine, ustao sam ujutro i s ocem otišao u Zenicu na razgovor s predsjednikom tamošnjeg Atletskog kluba Suadom Kaknjom i trenerom Halidom i od tog datuma sam počeo trenirati. Budući da sam završavao četvrti srednje, nisam se prebacivao u Zenicu, već sam vozom iz Modrinja svakog jutra putovao na trening, a onda se poslijepodne vraćao u Kakanj, da bih prisustvovao nastavi.

Što se karatea tiče, niej dugo trajalo…

– Otac mi je savjetovao da ne napuštam karate dok ne zaokružim cijelu priču u tom sportu. Poslušao sam ga, položio crni pojas i tu se moja karate karijera i završila. Posvetio sam se isključivo atletici.

Danas Amel živi u Italiji u Veroni…

– Da, u malom mjestu Bussolengo. Stadion je dvije minute udaljen od mog apartmana. Trener, također, živi u blizini. Svi su me prihvatili jako dobro, naročito nakon posljednjih rezultata. Moja adresa je i dalje u Kaknju, u Modrinju, ne znam šta će novi dan donijeti. Ovdje kao što rekoh, treniram, lakše mi je biti ovdje i zbog putovanja i učešća na takmičenjima. Sretan sam, ne tišti me ništa, moj mozak je rasterećen. Nemam pritiska, što je jako važno svakom sportisti.

Na pitanje je li atletika skup sport, te je zahvalan u finansijskom smislu, Amel je kazao:

– Atletika uopće nije skup sport, potrebna su minimalna ulaganja. Ako je iko primjer za to, onda sam to ja. Od Hamze Alića, koji je moj uzor na mnogim poljima, naučio sam kako ostati čvrsto na zemlji. Kako zadržati skromnost. Kada je riječ o finansijskoj pomoći, imali smo podršku samo Atletskog kluba na čelu sa predsjednikom Suadom Kaknjom. Lično sam dobio podršku i kakanjskog načelnika Nermina Mandre koji voli sport i podržava sve što je pozitivno. Njima dvojici u tom smislu najviše dugujem. Tu je i Općina Zenica koja je pomagala našem klubu, jedan dio Ze-Do kantona, od koga smo primali stipendije, i kad se sve uzme u obzir, sve su to male cifre u odnosu na one koje se ulažu u druge sportove.

Nakon Dijamantne lige u Monte Carlu život mi se okrenuo. Kada smo pričali o fakultetu, šta ću s njim, vjerujte mi, da mi u Bosni daju bilo kakvu direktorsku, vlasničku ili drugu poziciju, ne bih svoj sadašnji život mijenjao ni za šta. Zadovoljan sam svim onim što mi je atletika donijela.

Sigurno, neću dozvoliti da me uspjeh promijeni. Znalo se desiti da iz džepa izvadim zadnju kovanicu i dam je nekome kome je potrebnija. Znao sam, doći ću kući, i opet ću imati dovoljno. Nastojat ću živjeti tako i ubuduće. Sve što budem više imao, sve ću više davati drugima.”

Jeste li ikada probali alkohol ili cigarete?

– Nikad. Nisam imao želju, nije me to privlačilo.

U kojim tipično muškim stvarima uživate?

– Volim brze automobile i satove. Audi je odmalena moja omiljena marka automobila.

Jesi li odmarao ovog ljeta?

– Nisam još. Čekam da završi sezona, a onda ću ljetovati negdje na Jadranu.

Jesi li samac, oženjen…?

– Nisam oženjen. Sam sam. No, izabrao sam ne govoriti mnogo o ovom dijelu života.

Kakve žene primjećujete?

– Uvijek su me više privlačile skromnije i povučenije djevojke.

Rekli ste nedavno u jednom intervjuu: “Moj stil je da rivale pustim u prvom krugu, a onda ih lomim u finišu”. Vodite li se ovom filozofijom i u privatnom životu. Dobijete li uvijek sve što poželite?

– Sve što sam do sada zacrtao i poželio to sam i dobio. Vidjet ćemo kako će biti ubuduće. Iako sam u školi bio najbrži, te odličan učenik, nikad nisam volio da se hvalim i pokazujem. Bio sam, što kažu moji profesori, učenik iz zadnje klupe, u ćošku, miran. Stvarno sam kao dijete bio mnogo stidljiv, kazao je Amel Tuka, mladić koji je u utorak postigao najveći uspjeh u istoriji bh. sporta.