Nikšić o utakmici bh. rukometaša: Tih 59 minuta bili su sve ono što BiH fali

Predsjednik SDP-a BiH, Nermin Nikšić, na svom Facebook profilu osvrnuo se na sinošnju, ali i sve prethodne utakmice rukometne reprezentacije BiH.

Njegov komentar objavljujemo u cjelosti.

Dugo sam se bavio sportom i da nije bilo rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu često imam običaj reći kako bih danas negdje vani bio trener. Znam kako su sportisti jako sujevjerni ljudi. Danas nisam ovdje stavljao poruku podrške, zato što nam u četvrtak to nije donijelo sreću.

Sada sam potpuno pomiješanih osjećaja. Prije dva dana smo prežalili činjenicu da se nismo plasirali na Evropsko prvenstvo i već pomalo počeli tražiti i optuživati jedni druge zašto je to tako. Neću pametovati kako sam očekivao da pobjedimo Dansku. Bilo me čak strah da bi mogli doživjeti katastrofu. Zato sam u kontaktu s Markom i Zuletom molio samo se “potucite” s Dancima za svaku loptu pa šta bude. Nakon ove drame šta sada reći. Navire samo od sebe bezbroj pitanja.

Zašto ovako nismo igrali protiv Bjelorusije? Dobili bi deset razlike.

Zašto upola ovako nismo igrali u Litvaniji? Dobili bi 15 razlike.

Zašto se moralo desiti da se povrijedi Dejo? Zašto odmah na početku utakmice? Zašto i tako sto puta, hiljadu puta, da je ovo ili ono…

Činjenica je da smo imali sve u svojim rukama. Utakmica u Zenici u prelijepoj atmosferi, bez potrebe da ganjamo gol razliku. Dovoljna je pobjeda. Imamo i zadnji napad. Neriješeno.

Onda odemo prežaljeni u Dansku. “Potučemo” se za svaku loptu. Doduše da budemo pošteni, Danci bez svojih najboljih igrača. Ali podsjetimo se bili su Hansen i kompanija u Tuzli pa je bilo u pet deka, dva razlike za njih. A vidjeli smo kako su grizli ovi koji su ih danas zamijenili kao da se njima radi o plasmanu. Sudije, domaćinske, ali igrali smo.

I onda nešto što ne razumjem.

Svih 59 minuta su momci ginuli na terenu stvarajući sebi priliku da naprave čudo.

Tih 59 minuta bili su sve ono što Bosni i Hercegovini fali. Hrabri, beskompromisni, odlučni, ujedinjeni na putu do ostvarenja svog cilja. Bili su naši heroji, bili su ponos Države.

A onda u samo 50 sek pokazali su da nisu supermeni i da se i njima može desiti dezorijentacija, strah od uspjeha, bježanje od odgovornosti čega u ovoj našoj jedinoj i napaćenoj zemlji ima i previše.

Neću prepričavati šta se desilo u tih 50 sekundi.

Vjerovatno kao i svi Bosanci i Hercegovci, inficiran virusom sporta i Bosne i Hercegovine, ne želim lagati, kretao sam se u rasponu od bijesa, ljutnje, razočarenja do nevjerice i tuge.

Pa ipak, ja neću da budem ljut na ove momke.

Nemojte me pogrešno shvatiti, ne spadam u ljude koji traže način da svoje poraze prikažu kao pobjedu. Večeras smo izgubili, tu nema dileme.

Ali… Lako je biti veliki u pobjedi, slaviti ih i uzimati sebi dio zasluga.

Znaju li uopšte gospoda iz Saveza, uz časne izuzetke, da je reprezentacija igrala. Jesu li možda osigurali nekog sponzora? Da nije nevjerovatne upornosti Smaje i Mirze vjerovatno se ne bi ni takmičili jer ne bi mogli platiti karte za put. Da ne kažem kako ih ima koji večeras vjerovatno slave prizivajući raspad ove reprezentacije.

Neću se ljutiti na Marku i Zuleta jer od početka nose teret ne samo Stručnog štaba reprezentacije, već i svega drugog što imaju selektori drugih reprezentacija. To nikako ne znači da ne griješe i Smajo i Marka, Zule i Mirza. Ali samo onaj ko ništa ne radi može da kaže i da ne griješi.

A koliko ljutnje i ponosa mogu izazvati Nikola, Terza, braća Burić, Dejo, Ivo, Vranješ, Josip, Pana, Alen, Marko, Nebojša, Faruk i mogao bih redati niz do posljednjeg to smo se svi uvjerili bezbroj puta.

Mogu samo zamisliti kako im je večeras!? Ljutnja, tuga, ponos!

Želio bih da se svi zapitamo koliko bi Bosna i Hercegovina bila bolja država, koliko bi nam svima bilo bolje kad bi svi svoj posao radili vrhunski, za početak i pola radnog vremena.

Zato momci dok se tako borite za dres s državnim grbom, dok ste “tri naroda jedna duša” Vi jeste ponos države!

Ne dajte se, bit će još utakmica…