Za razliku od Veleža, Bosna i Hercegovina nema gdje ispasti

Prije tačno 29 godina, pred 35.000 gledalaca na stadionu pod Bijelom brijegom u Mostaru, domaćin Velež je pobijedio Borusiju iz Dortmunda rezultatom 2:1. Igrana je 1/16 finala Kupa UEFA. Nažalost, rezultat nije bio dovoljan za prolaz u sljedeće kolo, jer je prethodni meč u Dortmundu domaćin pobijedio sa 2:0.

Velež je nastupao u sastavu: Petranović, Hadžiabdić, Šišić, Prskalo, Đurasović, Barbarić, Kajtaz, Kalajdžić /Kodro/, Jurić, Gudelj i Tuce, a golove su postigli Kodro i Jurić

Ko zna kakav bi konačan rezultat iz dva meča bio da Tuce nije u Dortmundu promašio jedanaesterac za Velež. Ukupan dojam iz obje utakmice je bio da je Velež svojom igrom i prilikama, zaslužio prolazak u sljedeće kolo.

Prošlo je od tada 29 godina.

Za život jednog čovjeka puno, za pisanje istorije veoma malo.

U Njemačkoj je dvije godine kasnije došlo do rušenja Berlinskog zida. Ujedinile su se u jednu državu Savezna Republika Njemačka i Demokratska Republika Njemačka. Tri i po godine kasnije iz Jugoslavije su se odvojile Slovenija i Hrvatska. Četiri godine kasnije i Bosna i Hercegovina.

Jedna država se ujedinila iz dvije u jednu još moćniju, a druga, prilično moćna, raspadala se i rasparčavala, prvo na šest, a sada i sedam prilično nemoćnih.

Tih godina se bivša Jugoslavija mogla nositi sa kapitalističkim Zapadom u fudbalu, košarci i svakom drugom sportu. Mogli smo se nositi relativno i ekonomski jer smo bili dobar partner Njemačke a u tvornici TAS u Vogošći kraj Sarajeva je 1989. godine bila rekordna po proizvodnji automobila Golf. U TAS-u je 3.500 zaposlenih proizvelo ukupno 37.000 vozila.

I drugi gradovi u Jugoslaviji (Kikinda, Kopar, Novo Mesto) su imali tvornice za sklapanje automobila. A u ‘Zastavi0 u Kragujevcu su se i proizvodili, tako je Crvena zastava proizvodila Fiće, Fiate 1300/ tristaće/, Stojadine i Yuge. Kikinda je sklapala vozila Opela, Kopar Citroena, a Novo Mesto Renoa.

Put ekonomije nove Njemačke je krenuo u još veći razvoj i prosperitet a put novih država bivše Jugoslavije je krenuo u propast i rasprodaju svega što je iole vrijedilo. I sada nakon svih tih godina smo tu gdje jesmo.

Borusija Dortmund sada umjesto Kupa UEFA igra Ligu Prvaka i ravnopravno se nosi sa ostalim evropskim velikanima fudbala.

Velež koji je te 1987. godine nadigrao jednu sjajnu Borusiju, sada tavori u Prvoj ligi Federacije BiH (koja je zapravo druga liga, a samo se tako zove), i to na pretposljednjem mjestu sa dobrim šansama da se uskoro „izbori“ i za još niži rang takmičenja. Stadion pod Bijelim brijegom odavno pripada nekom drugom, a igrači koji su tada igrali u Veležu rasuti su po svijetu.

Koliko je Borusija udaljena od Veleža, toliko je i Njemačka od gotovo svih zemalja bivše Jugoslavije. I zato nije ni čudo da je veliki broj Bosanaca i Hercegovaca, Srbijanaca, Hrvata, Kosovara i Makedonaca našao svoju novu domovinu upravo u Njemačkoj.

Koliko je Njemačka narasla za 27 godina, toliko smo mi svi skupa propali.

Znam, bio je rat i sve je uništeno. Ali i prošla je 21 godina od završetka rata. Rat je našim „umnim glavama“ vječiti argument za neznanje, nesposobnost i nestručnost. Ipak neke nove države bivše Jugoslavije su se „provukle“ i bez rata. Koje li je njihovo opravdanje? A Njemačka je 1945. godine bila uništena skoro do pepela. Pa su je opet izgradili, novu, bogatiju i bolju nego što je ikada bila. Po stepenu ekonomskog razvoja gotovo sve bivše republike „se bore“ za časno evropsko dno, a po evropskim integracijama, iza Bosne i Hercegovine je samo Kosovo.

P.S. Tih osamdesetih godina ukupni vanjski dug Jugoslavije je bio između 15 i 18 milijardi dolara. Prema nekim statistikama, sadašnjih sedam država je dužno oko 145 milijardi dolara.

P.P.S. Ako Velež ispadne iz Prve lige Federacije BiH, ima još nekoliko nižih rangova takmičenja. Za razliku od Veleža, Bosna i Hercegovina nema gdje ispasti. Jedino da njene građane presele na neki drugi kontinent. Kažu da je BiH još uvijek sila za Burkinu Fasso, Kongo i Zimbabve.