Velež je radnički klub i trn je u oku hercegovačkih nacionalista

Autor Jozo Pavković, u debelo plaćenom nacionalnom zanosu, otvori nam u svom tekstu svoje veliko hrvatsko srce i nacionalističku dušu pa se, onako junački, baci na cipelarenje teško ranjenog i gotovo  umirućeg  Veleža.

Napisa da će istočni, bošnjački dio Mostara, tugovati zbog ispadanja Veleža. Nije se libio  napisati ni da se u Hercegovini uvijek živjelo za Dinamo dok je Velež  blijedio baš kao i nostalgija sljedbenika crvene petokrake. Boja, zvijezda na klupskom grbu, povijest kluba, nisu pomogli da se Bošnjaci nacionalno identificiraju s Veležom.

Pokušaj da se iz obilježja kluba ukloni petokraka propao je, jer bez nje u grbu nije ostalo ništa. Ode i toliko vizionarski daleko da uporedi sunovrat Veleža sa  simboličkom potvrdom propasti jugoslavenskog multietničkog koncepta po kojemu su Hrvati uvijek bili podređeni.

Dežurni Čovićevi novinarski jurišnici,u iščekivanju da ih se ćaća sjeti, imenujući ih negdje na plaćenije, hrvatskije i ugodnije mjesto, kako se kazaljke neumoljivo nepovratno okreću, sve nervoznije etiketiraju nehrvatstvom sve one  koje nisu HDZ-ovi podrepaški hemeroidaliteti.

Ne čudi , naravno, u tim šagoljevskim jurišima na naklonost prvog u Hrvata, i etiketiranje bošnjaštvom onih “manje hrvatskih” ili ne d'o Bog srpskih ljubitelja Rođenih, čije biće i  čija politika nije HDZ-ovsko nacionalistička.

Ne pravdam ovdje ni čim sve primjetniju ekspanziju i bošnjačkog nacionalizma, ali sad hoću da ukažem na ovaj, njemu bratski, ovaj  partnerski, od kojih se ni do danas, još od početka ratnih devedesetih, ni milimetra  nije pomjerio. Po stoti put ponovljene floskule, neistine i iskrivljena tumačenja, naravno, počinju ličiti na istinu. 

Zašto pojedini, u zadnje vrijeme sve glasniji, nacionovinari i svi oni glasnogovornici koji iz Čovića vire, treniraju hrvatstvo, očekujući kakve diplomatske ili druge pozicije, iskreno ne kažu za koji su klub do rata navijali? Za koji klub im je Čović navijao? Za koji klub su svi mostarski Hrvati navijali i za koji su igrali? Za koga li su navijali mostarski Srbi?

Nema više onog i onakvog Veleža. Od svih, nekada ljutih sportskih protivnika, iz cijele regije stižu glasovi nevjerice i iskrenog razočarenja. Bez obzira koliko nas netko volio ili ne volio, ova vijest je za sve zaista bolan šok. Isti šok kakav bi iskreno doživjeli svi pravi Mostarci i svi ljubitelji sporta da se ne d'o Bog, ugase Bili, Željo, Sarajevo, Zrinski, Dinamo, Sloboda, Zvezda, Partizan…

Sa svih strana bivše nam države stižu poruke podrške. Na žalost, samo od dobrih želja i poruka, jedan sportski klub ne može živjeti.  Naravno, nisu ovi dobronamjerni sportski prijatelji ti koji bi Velež morali reanimirati. Sami smo krivi.  Bez obzira na sva nemila događanja koja nam je politika nametnula, a s kojim svi iskreni ljubitelji sporta nemaju ništa, ipak su to legende koje se pamte za jednog života i mnogo duže. A Velež je davno otišao u nezaborav.

Velež je bezvremen. Gašenje Rođenih je namjera i direktna posljedica nametnutih podjela grada i države, direktna posljedica ubijanja i pljačke privrednih giganata u Hercegovini. Mostar, nakon nacionalističko- rodijačke privatizacije nema više SOKO- la, nema onog Aluminija, Hepoka, a dobar dio tog novca ciljano je investiran i u nove nacionalne klubove čiji je primarni cilj održavanje ratom probuđene nacionalne svijesti.

Nisu oni htjeli ukrasti lovu već je samo sakriti od komunjara. Vjerojatno se Jozo istim žarom naslađivao i gašenju ovih privrednih gorostasa kao što se danas naslađuje Veležovoj muci. Naravno, šta je njima Velež? Nema tu računice. Ali nama Velež znači, nama jeste.

Pamtimo mi ono što oni ne žele i ne mogu. Pamtimo prepune tribine. Pamtimo onog ovna ofarbanog u crveno kojeg su raja unijela na stadion. Pamtimo onih 9:2 Dinamu i onih 5:0 Hajduku i onu šesticu Zvezdi u Beogradu. Pamtimo i onu sezonu 1973/74 kada smo trebali biti prvaci Jugoslavije. Pamtimo i ona dva osvojena kupa bivše države. Samo tada i nikad više bili smo najveći na svijetu. Samo tada i nikad više ćutio se grad na ponos. Samo tada i nikad više  mirisale su ulice rajom. Od tada se Rođeni nikada nisu ugasili. Bilo je teških trenutaka. I ovo sada su takvi trenuci, zasigurno i najteži!?

Ali Velež i ideja koju on predstavlja ne može umrijeti. Pamtimo i nikada zaboraviti nećemo 77 igrača Rođenih koji su dali živote za slobodu. Davno smo rekli, a sada i ponavljamo; 77 poginulih radnika, 77 domoljuba, 7  prvih timova. Nije to Jozo za ismijavanje. Nije to Jozo za cipelarenje. Velež je radnički klub. Svojim nacionalističkim tekstom cipelarite radničku klasu, ali to vam je valjda u krvi.

Da biste se odlučili napisati jedan onakav tekst, netko vas je morao mrziti u životu, ili žene ili muškarci ili nastavnici ili susjedi… Od prostitucije se danas da lijepo živjeti.Podanici religija i nacija danas su zaista uspjeli u životu ali im to ne daje za pravo javno se rugati tuđoj muci. Veležovci čestitaju titulu Zrinskom i je priželjkuju njegovu propast. Krivci za podjele i sveopću besparicu su poznati. Vi im oprostite, ako hoćete. Neka im i naše jalovo pravosuđe oprosti, ako hoće. Ja to ne mogu. Ja to ne umijem oprostiti.

Ne umijem im oprostiti ni zarad onih rukometnih dva razlike protiv Celja. Onih dva razlike koji su nas trebali odvesti u vječnost. Zbog svih onih neotvorenih mostarskih kapija iza kojih mirišu majkini peksimeti koje je jeo čitav komšiluk. I Srbi i Hrvati i Bošnjaci i ostali… Iliti uštipci…. Vrag bi ga više znao… Ni tog i takvog Veleža zahvaljujući nacionalistima više odavno nema.

Svakog dana ružne vijesti prestižu jedna drugu. Ova je jedna u nizu. Dokazali ste da pravda uvjek pobjeđuje, ako je zastupa jači! Od onakvog Veleža su uspjeli napraviti nešto na čemu će Jozo zadovoljavati svoje primitivne nagone, samo zbog toga što se Velež nikada nije htio odreći petokrake.

Petokraka je ta,  simbol,  puno više nego je, navodno mu omrznuti komunizam.  Pod njom su ginule generacije za ovaj isti Mostar. Pod njom su ga generacije i gradile. Ovi što dijele Mostar, kao nikada nisu bile dio tog sistema, nikada nisu bili komunisti, nikada se prije nisu pitali, tek su sada progledali, a do sada su svi odreda bili potlačeni!?

Oni i njihovi nikada nisu bili komunisti… Pogotovo onaj kome se ovakvim tekstovima pokušavaju dodvoravati.  Ma da!?  Vjerujem u to kao u Tompsonov koncert u Sava centru… Vjerujem kao da je Dodik pao na tenderu u Laktašima!?

Za povijesne razloge propasti Mostara i Veleža ne prozivajte komuniste. Oni se više na to ime odavno ne odazivaju. Ne tražimo mi, zaista, ništa od takvih, izuzev jednog; nemojte nas samo,molimo vas, vi nigdje svrstavati. Nemojte nas samo vi ubjeđivati u to za koga smo uvijek navijali.

Svrstat ćemo se mi  tamo gdje mi hoćemo. To je naše pravo. Svrstat ćemo se mi i u Hrvate i u Srbe i u Bošnjake, i u ostale, i u žene i u muškarce,  i u radnike i u neradnike, i u siromašne i u one manje siromašne. Vi se javite kad se izvučete iz Čovićevog sfingera, kad naučite plivati, družiti se i voljeti. Mi smo to oduvijek znali!